Ako je svijet koji smo prisiljeni prihvatiti lažan, i ništa nije istinito onda je sve moguće. Kad otkrijemo što volimo, znat ćemo što mrzimo i što nas dijeli od onoga što želimo.
Tko traži ono čega nema u ponudi, nikad se neće smiriti.

Neki dan sam doživio tu situaciju da sam obilazio nekakve štandove na jednom sajmu i zastao po običaju, da se malo promuvam oko štanda 'Nečeg-što-mi-uglavnom-nikad-neće-trebati-u-životu-a-ni-poslije'. I tako mi uleti neka figura, više se ne sjećam jel muško il' žensko, i stane objašnjavat' to-što-je-već-predstavljao/la. I dok su mi riječi prolazile kroz uši shvatih da me obuzima taj glas što slušam i da sam se naježio ... Wow! baš! I skužim da se nisam naježio samo po rukama nego da mi glava sva u jako čudnom stanju kojeg su svi sigurno doživjeli, a ja tražim riječi da opišem taj feeling. Dakle, kosa mi se nakostriješila - e taj feeling. Kao da mi netko masira mali mozak, i prolazi rukama kroz vlasi kose, a svakom promjenom tona masira jedan dio moje glave. Jao, pričaj još. U jebenom sam transu jer ne kužim šta 'ono' (jer se stvarno ne sjećam jel muško il žensko) priča, a riječi mi prolaze kroz uši i sav sam se preporodio. Iskorištavam 'to' još malo, zapitkujem neka glupa pitanja, a zapravo sam negdje izvan sebe i vidim se odozgo kako stojim ukipljeno ... Nevjerojatno. Već mi se znalo to događati, samo tek sam sad nekako postao svjestan toga. Da li sam bio umoran, da li 'ono' stvarno ima takav decibel glasa da mi može masirati mozak ... riječima?! 

Sad sam se sjetio i te druge anomalije iz svog života, a koju sam spomenuo isto tako ... a to je kad se vidiš izvan svog tijela ... nekako odozgo, sa strane, stojiš iza sebe ili kako već sve ne. Umor, preopuštenost ... ili ... šta? Kakve su to reakcije u našim tijelima koje to prouzroče - kakve li su samo reakcije koje potom nastaju!? Znao sam se nekad tako naježiti, da bi me oblio hladni zrak, počevši od dolje prema gore, ili obratno, ali baš te pukne taj hladni zrak, kao da se prikopčam uz nevidljivu dvodimenzionalnu sferu, za koju neki smatraju da zaista postoji. Kao dokaz predočavaju snove: od kud dolaze, možemo li sanjajući vidjeti ljude koji ne postoje, ili koji su postojali, a mi ih nikad nismo susreli već odjednom i samo tu, u snu ... Kao u nekom drugom nevidljivom svijetu u koje ulazi naš duh, dok tijelo ostaje mirno ležati u toplom krevetu, primajući neshvatljive reakcije naših umova i duše. Najveća pogreška je misliti da si živ, dok zapravo spavaš u čekaonici života.

A da ne govorim o 'deja vu' scenama - moram li opisivati ili će mi netko reći?! Znam što će se sad dogoditi, znam šta ću reći, uraditi ... haaa ... I told you so! Takav je, vjerojatno, svačiji 'deja vu' prizor u život. A ja - ne moram uvijek razumjeti, ne moram se uvijek ni slagati ali ... prihvaćam to i jedrim dalje. Treba mirno kormilariti. Prepustiti se struji. More prihvaća sve rijeke. I treba stalno biti na odlasku, a uvijek dolaziti. To ti uštedi puno upoznavanja i opraštanja. Zato kažem da se ne čudim, samo prihvaćam sve te 'stvari' ... Jednom sam čuo da na ovaj planet dolazimo s kutijom bojica. Možeš dobiti kutiju s 8 ili kutiju sa 16 bojica. Važno je što ćeš učiniti s bojama koje si dobio. Trik je u tome da spojiš svoje svjesne, racionalne sposobnosti s beskonačnim mogućnostima svojih snova. Ako to možeš, onda možeš bilo što.

Ili, jeste li ikad radili neki teški posao koji ste možda mrzili. Imali dugi, težak dan na poslu i napokon možete kući, leći u krevet, zatvoriti oči. Tada se probudiš i shvatiš da je cijeli taj dan na poslu bio samo san. Dosta je da im prodaješ svoj svjesni život za minimalac a sada imaju i tvoje snove, i to besplatno. Iz vlastitog iskustva znam - recimo, kúpio sam šljive (tko god je to radio zna kakav je to zamoran posao), došao kući ... i sanjao taj cjeli dan. Ipak, mogu reći da su mi bili draži oni dani kad sam igrao neku igricu, pa isto večer sanjao da prelazim cijelu igricu, glumeći glavnog lika, tražeći tajne prolaze, preskakao levele ... Poznato?

Ma treba vježbati svoj um koliko god se može, znajući da je to samo vježba. Stvarati, rješavati probleme, otkrivati tajne svemira. Okusiti sadržaje svih osjetila. Osjetiti radost, tugu, smijeh, sućut i u svojoj putnoj torbi ponijeti sjećanje na to. I bježati brzini, u, ne samo vječnost, već u beskraj ... Shvatio sam da se nešto događa u meni sa prvim feelingom da sam zapravo jedan od onih koji pate od preobilja života, a ne od nedostatka života. I razne 'anomalije' kao deja vu i slično, ostavljao sam sa strane kao dokaz da se nimalo ne poznajem, i da će to tako vjerojatno i ostati - mislim na onu dublju sferu koju malo tko uspije razumjeti. I što se toga tiče, prihvaćam samo jedan moto: Život nije mjerljiv brojem udisaja, nego trenucima, momentima koji oduzimaju dah! 

-- inspiriran zahvaljujući filmu "Waking life" i svim ljudima koji su doživjeli gore navedeno --