Osvald
iz serijala PASMATER FAMILIAS
Zašto nam zadnje vrijeme ostaje toliko kolača i drugih stvari, kad nam odu gosti, pita me Nada zabrinuto. Počela je sumnjati u svoje kulinarske sposobnosti. Ali ja znam pravu istinu i mudro šutim. Kriv je Osvald.
Osi misli da su ljudi na svijetu samo zato da njega glade i miluju. Kad slučajno ne obraćamo pažnju na njega, a on, zabunom, ne spava, glavna mu je zanimacija da vidi tko gdje drži ruke. Točnije, slobodnu ruku. Jer u trenu u dlan uvali svoju glavu i što ti ostaje? Gladiš ga i gladiš. Dok ti ne otpadne ruka ili on pomisli kako bi i drugi morali imati tu čast.
Naši su se gosti na to već toliko navikli, da poslije pozdravljanja odmah poglade Osvalda po glavi, kako bi im kasnije dal mira. Ali Osi cijeni goste i njima odaje počast na taj način da ga moraju stalno milovati. Zato jedu jednom rukom, pa nama ostaje toliko kolača.
Krešina mi se žena potužila da on i doma ruča ili večera jednom rukom, a drugom gladi zamišljenog psa. Ja je tješim da je to u redu, jer pojede manje i maže manje pribora. I već pet godina nosi isti konfekcijski broj. Onaj mršavi. A nama ostaje kolača i ja mijenjam brojeve. One debele.
Da nam to nekak nadoknadi, Osi je preuzel ulogu kućnog žandara. Ništa se ne može dešavati u kući i oko nje, a da on to prvi ne registrira i prekontrolira. Temeljito. Čak laje i na balone, kad nam dečki iz mjesnog kluba preletavaju iznad kuće. Čuva naš zračni prostor. Dobro da nije ptičar. Već bi on izgrizel taj balon. A oni u balonu bi ga cijelo vrijeme morali gladiti po glavi. I za vrijeme padanja u izgriženom balonu.
Kad kroz svoja vratašca ulaze Feliks, Tečka i Zver, prolaze strogu Osvaldovu kontrolu. Prošnjofa ih od njuške do vrha repa. Antidoping kontrola, vjerojatno. Ako mu je miris sumnjiv, onda sve izgleda poput tramvaja. Mačak hoda naprijed, a Osi sa njuškom u njegovoj zadnjici za njim. Osi, tramvajska prikolica. Ponekiput se desi da Feliks, najlijeniji mačak, jednostavno čeka pred gornjim ulaznim vratima. Onda se Osvald spušta u moj ured, vuče me i oštro laje, dok ne pustim posel i odem na kat da otvorim vrata mačku. Usput iskoristi priliku, pa gurne glavu da ga pogladim. Da shvatim koliko je on pametan. A ja mislim da je on s Feliksom u dogovoru. Zbog glađenja.
Te kontrole odlaze tako daleko, da preostalo slobodno vrijeme provodi na radijatoru pred prozorom i gleda na autobusnu stanicu preko ceste. Kad ugleda kojeg jadnika da čeka autobus, strahovito laje na njega. Dal se ljuti na njega kaj troši našu autobusnu stanicu ili mu samo javlja da će autobus po običaju kasniti, to još nisam skužil. Ali sam mu za svaki slučaj objesil vozni red kraj prozora. Da zna kad treba lajat. I da ne laje u prazno.
Kad mu je užasno dosadno, iz svoje posude izvuče najslasniji zalogaj i postavi ga oko metar od sebe. Fol nezainteresirano se legne i zijeva u neki kut. A zapravo čeka mačke da se polakome. Desi li se to, hitro ustane, malo zareži da se mačka ukipi, i pred njuškom joj pojede mamac. Da se vidi tko je gazda. Dobro da ne zna servirati ručak. Umrli bi od gladi. A on od debljine.
Kad bi ga pitali što najviše mrzi, odgovoril bi: makarone. Jednom mi palo na pamet da mu dam makarone u umaku i mljevenom mesu. On je navalil i kroz par minuta je posuda bila prazna, a blistavo čisti makaroni su ležali kraj nje. Uredno posloženi. Nevjerojatno je kojom je brzinom u stanju polizati makaron da na njemu ne ostane ni molekula mesa. I lijepo ga složiti kraj svoje posude. Probal sam to nekoliko puta i rezultat ponovno isti. Umaka nema, makaroni spremni za novu upotrebu. Valjda on misli da se to tak jede. A ja sam sretan da nam Talijani rijetko dolaze u posjete. Uvrijedili bi se na smrt. A Osvald zapravo samo jako poštuje njihov nacionalni simbol. Toliko, da ga samo opere. S ostalom tjesteninom nisam ni probal. Nema smisla da se zaplete u špagete.
Ali obožava orahe, kikiriki, grožđice i pistacije. Na moju veliku žalost. Jer meni ne ostaje skoro ništa. Pistacije toliko voli, da mu ih niti ne čistim. Niti ne stignem. Pa se onda čuje zvuk drobilice za kamenje. A to Osi klopa pistacije. I smije mi se svaki put kad moram kod zubara. Jer moji zubi ne mogu drobiti i ljusku od pistacija.
Kad kroz naš kvart prolazi kombi koji posebnim signalima javlja da prodaju smrznutu hranu, Osvald zavija ko lud. Nitko ga ne smiruje. Zavijaju i svi ostali psi u kvartu. Vjerojatno su i njihove gazde kupile te obroke, pa ih nije imal ko hranit dok su bili u bolnici. Zbog probavnih smetnji. Zato kad začujemo taj zvuk, ne puštamo pse van. Da ne izgrizu dostavljača. A ukućane da ne zavijaju zbog grčeva u želucu. Dovoljno je da zavijaju psi. Preventivno.
Osi ima i svoje hobije. Strastveni je kolekcionar. Ovisno o ljetnom dobu, skuplja krpelje, buhe i čičke. Zato da ga jednom tjedno kupamo i mažemo sredstvima za zaštitu. Jer uz to, obavezno pripada milovanje po glavi. Kak god da okrenemo, uvijek dolazi na njegovo.
Zapravo uz njega ne trebamo sat. Izgleda da je ko mali progutal jednoga. I to onoga kaj se automatski prilagođuje zimskom i ljetnom zamiku vremena. Ili mu rep služi ko radio antena. Za vremensku korekciju. Ujutro je u šest pred posudom. Čeka obrok. Hranjenje, rastezanje, 2 kruga oko kuće. Spavanje. Popodnevna i večernja šetnja su njegov ritual. Ako onaj ko ga vodi, iz nekog razloga kasni, onda on, uvrijeđen, ne dozvoljava da ga vodimo na povodcu, nego ga sam drži zubima za drugi kraj. Nek se zna da se njega vodi u šetnju u točno određeno vrijeme. Izvan termina će on sebe šetat sam. Praznikom ili nedjeljom ustajemo kasnije. To ga užasno nervira. Ne pomaže ni to što mu je suha hrana uvijek dostupna, nego se popne na krevet i s kratke razdaljine netremice fiksira spavača. Može to raditi satima. Povremeno kihne, da provjeri da li je san laganiji. I onda kad otvorim oči, uledam ljutu pseću njušku na par centimetara pred svojim nosom. Ustajem se strelovito, malo u strahu da se nisu utjelovile moje noćne more, malo posramljen, jer je nedjelja. Termin koji psi ne poznaju. I ne priznaju.
I dok ovo pišem, Osvald je tu. Očito sluti da nešto piskaram o njemu, jer stalno gura glavu. Da ga gladim. Koristi gužvu. Jer ruke su zato da glade pse po glavi. Osvaldova logika. Nekako i ja polako počinjem vjerovati u to. Al sam mu se osvetil dajući mu ime. Službena verzija, kak je dobil ime glasi: po zečiću Osvaldu iz crtića. To je priča samo za djecu, da bi im Osi bil simpatičan. Al to nije točno, jer samo ja znam da sam ga nazval po Harvey Lee Oswaldu. Atentatoru. Atentatoru na moj mir i moju ruku.
ja vise volim pse nego macke...