Zoran Ferić svoj roman Smrt Djevojčice sa Žigicama započinje svojom danas već glasovitom, a pomalo i amblematskom pričom Anđeo u ofsajdu kojom nas upoznaje sa nizom likova koje ćemo kroz naknadnu fabulu pratiti. Zanimljivo bi bilo od autora saznati je li i još prije nekoliko godina tu odličnu priču napisao svjestan da će ona biti efektan uvod u njegov tada još nenapisani roman ili mu se ta ideja javila naknadno. Bilo kako bilo samim tim svojim potezom on najavljuje da će i njegov romaneskni prvijenac krasiti ista ona obilježja kojima se istaknuo kao jedan od najzanimljivijih domaćih autora kratkometražne proze, a to su za njega već uobičajene ogromne količine crnog humora, groteske i apsurda. On je majstor iznenađenja; nema stranice a da nas sa nje ne zaskoči kakva morbidnost, perverzija ili boleština kojima on garnira svoje uzbudljive fabule pune seksa i crnog humora. Njegove proze uz to obiluju i nepredvidljivim rukavcima kojima osnovnu fabularnu nit obogaćuje dodatnim pričama u priči. Nenaviklog čitatelja možda će Ferićeve morbidnosti sablazniti, ali on ih neprestano ublažava humornim dosjetkama, a u slučaju ovoga romana i toplom malomišćanskom nostalgijom, kao i zanimljivim dijalozima prepunim zajebantskog duha, ali ponekad i mačistički zlobne zločestoće. On ustvari ne radi ništa drugo nego ljudsku svakodnevu bešćutnost, zlobu i sebičnost svojim prozama iznosi na vidjelo i time, osim što nam se ruga, istovremeno nas i raskrinkava i prikazuje onakvima kakvi, nažalost odista i jesmo. Kao što to Cave reče : People just ain' t no good ! (čast iznimkama).
Smrt Djevojčice sa Žigicama Ferić smješta u malomišćansku, otočku atmosferu i ugođaj kasnog ljeta, gdje glavni lik - autorov alter ego, doktor - patolog Fero dolazi na sahranu prijateljeve kćeri. Tu on susreće mnoštvo prijatelja sa kojima je provodio bezbrižna mladenačka ljeta, kojih se sa njima nostalgično prisjeća i posjećuje mjesta i lokalitete svoga odrastanja, te rezimira sudbine ljudi koji su obilježili njegove formativne godine, ali se sa svojim prijateljem, policajcem Mungosom upliće i u razrješavanje ubojstva koje je sablaznilo njihov otočić. Ferićeva Laura Palmer rumunjska je transseksualna prostitutka čiji nadimak iz naslova romana skriva njenu tajnu - triper... što naravno nije jedina tajna koja će se razotkriti tijekom istrage. Ferić nam daje jednu odista uzbudljivu kriminalističku priču, punu napetosti i neočekivanih obrata, koja, međutim, njemu prvenstveno služi za ocrtavanje jednog specifičng otočkog svijeta nafilanog  grotesknim kreaturama dalmatinskih ridikula, morbidnošću i opačinama svih vrsta. Roman je prožet i dahom melankolične sjete i nostalgijom za danima mladenaštva, čestim dozama provokativne erotike, sugestivnom prijetećom atmosferom suspensa, ali i katarzičnog, oslobađajućeg, ali i prilično osvješčujućeg humora, koji ipak nije za svačiji ukus. Kako se radnja romana odvija  1992. godine tako  atmosferu prijetnje još naglašava i stalno prisustvo rata, koji je neprestano u pozadini događanja i čiji tok likovi komentiraju međusobno prepričavajući neke njegove dionice.
Ferićev rukopis osim veoma razgranate fabule sa mnoštvom podzapleta i malih anegdotalnih pričica kojima on proširuje osnovnu kriminalističku fabularnu liniju odlikuje i autoreferencijalnost koja se očituje, osim u već spomenutom preuzimanju cjelovite njegove ranije priče Anđeo u ofsajdu, također i ubacivanjem u radnju romana pojedinih likova i motiva iz nekih njegovih još starijih priča (npr. fratar Ambrozije Testen - lik iz priče Povijest gospođe za prije iz Ferićeve prve zbirke Mišolovka za Walt Disneya) čime čitateljima koji poznaju njegov raniji opus pruža dodatni užitak prepoznavanja.
Ovim romanom Ferić je bezbolno prebrodio sve zamke prelaska iz kratkometražne u romanesknu formu, ali se ipak stječe dojam prenatrpanosti romana bizarnostima i prezasićenosti morbidnošću, a moglo bi se pronaći i epizode koje su možda i suvišne (npr. egzorcistička seansa koja baš i nema neko veće uporište u fabuli), i iako on nikada ne prelazi granicu pretjerivanja i lošeg ukusa, ipak smatram da je za ovu vrstu proze primjereniji oblik kratke priče, što je forma koje je on uz Jergovića neprikosnoveni vladar na našem književnom nebu. Unatoč ovim sitnijim zamjerkama Smrt Djevojčice sa Žigicama je uz Jergovićev Buick Rivera ipak literarni vrhunac godine izuzetno bogate zanimljivim domaćim proznim naslovima.