Britanske autore (kao i V. Arsenijevića) s hrvatskim kolegama po peru osim zajedničke publike pred kojom su svoje kratkometražne prozne uratke čitali te istih šankova za kojima si potom nazdravljaše, povezuje tematska i stilska bliskost, pa je krajnje vrijeme bilo da se napokon nađu i između istih korica. Uz jednu malu razliku – britanski su pisci dobili zadatak da svoje priče situiraju u Hrvatsku (čitaj: napišu priče isključivo za ovu prigodu) što su i učinili, netko s većim, a netko s manjim uspjehom, dok su naši pisci uredniku Borivoju Radakoviću isporučili svoj 'rasuti teret' (odnosno u Jergovićevom slučaju – 'minuli rad'). Naravno, ne radi se ni o kakvoj kompeticiji, ali bi ipak puno zanimljivije bilo da su i našijenci dobili kakav zadatak, pa da se na muci vide junaci. Ovako, sveukupno gledajući, iako s više zanimanja pristupamo pričama britanskih autora, domaćice ipak nekako ostavljaju povoljniji 'umjetnički dojam' (uz pokoju iznimku poput potpuno banalnih i ni po čemu zanimljivih dviju priča Ede Popovića).

Sasvim je razumljivo da su se gotovo svi britanski autori prihvatili beletrizacije 'susreta s nepoznatim', odnosno Hrvatskom; bilo da poput Anne Davis i Salene Salive Goden tematiziraju upravo FAK-ovska čitanja u Zagrebu, ili za noseće protagoniste uzimaju britanske turiste u Hrvatskoj (N. Griffiths, N. Blincoe, M. Thorne, B. Richards, T. Litt), u njihovim pričama do izražaja dolazi nesklad između očekivanja i zatečenog stanja, pri čemu na koncu u pravilu priznaju svoje predrasude. Iako ponekad i ironiziraju naše 'divljaštvo' (posebice Richards u iznimno duhovitoj priči 'Oluja') ipak se tu osjeća iznenađenje, s pozitivnim predznakom, naravno. Osim nedovoljno uspjele, poetski intonirane i blagom fantastikom začinjene priče 'Komad mjeseca' S. S. Goden i nezanimljive, neinventivne i prilično banalne priče Matta Thornea 'Zgoda za fotografiju' koja odaje puko otaljavanje zadatka, te potpuno besmislene, začudne, groteskne i ogavne priče Tobyja Litta 'Turist' o britanskom putniku namjerniku čiji organi napuštaju tijelo i odlaze u svojevrsno zračno izviđanje Zagreba (nakon koje ne možemo a da se ne zapitamo 'na čemu je ovaj bio dok ju je pisao?') ostatak britanske ekipe iznjedrio je prilično nadahnute komade proze.

Posebno se ističe Niall Griffiths koji se u priči 'Split' motivski i fabularno poigrava s imenom grada i njegovim značenjem u engleskom jeziku, vješto spajajući 17-stoljetnu povijest Splita s njegovom nimalo blistavom sadašnjicom (narkomanija, nezaposlenost, konzumerizam), ali ne propušta pažnju skrenuti i na brojne arhitektonske ljepote i klimatske značajke grada pod Marjanom (jugo). U duhovitoj, maliganima uzrokovanoj deliričnoj dogodovštini Britanca koji se Splitom šeće u Dinamovom dresu (!). Niall Griffiths ostatak otočne ekipe ostavlja daleko iza sebe, iako su vrlo dojmljivi i Ben Richards u već spomenutoj vrlo duhovitoj priči o paru turista za vrijeme Oluje u Rovinju, kao i Tony White koji nam isporučuje enigmatičnu, introspektivnu priču o britanskom vojniku, PTSP-ovcu koji je ratovao na 'krivoj', jugoslavenskoj strani, a trauma se pokušava riješiti putem psihoterapeutskih seansi.

John Williams prijemčivost postiže igrajući na kartu prepoznavanja pa kroz svoju dinamičnu priču o punkeru koji muku muči s hrvatskim menadžerima (ne uspijevajući naplatiti gažu) prošetava neke likove već nam poznate iz njegovog romana 'Povratak u Cardiff' (izd. Fraktura, 2003.), dok Nicholas Blincoe poseže za intermedijalnošću (strip). Isto čini i mlada Jelena Čarija koja umjesto stripa odabire film, a osim što poklonike Tarantina razveseljava jednom turbo-agresivnom akcijskom scenom, polovicu svoje priče 'Junk-food ubija, zar ne?' ona piše u maniri filmskog scenarija. Iako je svojom gustoćom izričaja te finom, istančanom emotivnošću stilski gotovo pa strano tijelo unutar zbirke.

Jergovićeva priča 'Misir' (otprije nam poznata iz izvrsne zbirke 'Inšallah Madona inšallah') tematski se nadovezuje na priče britanskih pisaca jer u svom temelju ima strah pred nesvakidašnjim drugim, drukčijim, stranim. Izlišno je posebno naglašavati kako se radi o domaćem vrhuncu zbirke, kojemu se po kvaliteti najviše primakla izvrsna priča Borivoja Radakovića 'Olakšanje'. Priča govori o psihološkim posljedicama rata koje neprimjetno tinjaju da bi iznenadno buknule tokom jednog prijateljskog druženja i uzrokovale još jednu tragediju, pri čemu Radaković priču omata okusom zagonetnosti i krivnje u naznaci, ali i obogaćuje jednom finom, neočekivanom nadrealnom epizodicom.

Goran Tribuson, potpuno u stilu svoga izvrsnog, a od kritike prilično zanemarenog romana 'Klub obožavatelja' (izd. Znanje, 2002.) , ponovno priča o sredovječnim urbanim luzerima, uz očekivani pregršt crnohumorne duhovitosti i osjetne gorčine dok je Zoran Ferić prepoznatljivo svoj – morbidan, duhovit i autoironičan u tko-zna-kojoj-već-po-redu priči koja vrlo efektno i duhovito spaja karnalnost s ogavnošću i seks s boleštinama, uz obilne količine tjelesnih izlučevina kao neizostavnim prilogom i s tzv. 'eskort damom' u ulozi naratorice.

Zanimljivo je da čak dvije domaće priče, istovremeno komentirajući suvremenu stvarnost (tajkunizacija, primitivni kapitalizam, nezaposlenost, kao i konzumerizam ...) za temu uzimaju istospolnu ljubav, pri čemu Zorica Radaković bitku bije s primitivnošću, homofobijom i malograđanštinom duboko ukorijenjenima unutar suvremene hrvatske obitelji, dok je Nuhanović nešto suptilniji, te osim homoseksualnosti i nimalo blistave socijalne situacije, tematizira i krizu srednjih godina. Priče Ede Popovića svojom nezanimljivošću ne zavređuju osvrt (a ni prostor unutar korica koji je trebalo dodijeliti nekome drugome – možda Romanu Simiću ili Đermanu Senjanoviću), ali za kraj još svakako treba spomenuti beogradskog gosta Vladimira Arsenijevića koji u priči 'Havaji' tragiku rastanka dvoje ljubavnika umješno garnira magijom kojom su takvi događaji često obilježeni, pri čemu ne pada u patetiku, već na koncu iznenađuje i neočekivanom duhovitošću.

'Hrvatske noći' je hvalevrijedan spomenik jednom projektu (FAK) koji je obilježio gotovo desetljeće hrvatske književnosti te pridonio njenoj afirmaciji i učinio je najživljim segmentom hrvatske kulture. Prema priloženim pričama sasvim je razvidno da domaći pisci ni u kojem segmentu ne kaskaju za inozemnim kolegama po peru. I jedni i drugi pišu prijemčivu, a kvalitetnu prozu koja je i tematski i stilski potpuno u skladu s vremenom u kojemu je nastala, čijih je dubioza odrazom i svjedokom, a zbirka 'Hrvatske noći' u nadolazećem će vremenu zasigurno buditi nostalgiju za lijepo provedenim trenucima uz javno čitanu pisanu riječ u za to dotad nezamislivim ambijentima klubova i kafića.