Igor Rajki je 37-godišnji hrvatski pisac koji se svojim prethodnim djelima (roman Katalog o božjim dostavljačima (Faust Vrančić, 2000.) i zbirka priča Pravilnik o stvaranju predodžbi (Naklada MD, 2002.)) dokazao kao prozaist izrazito sklon nekonvencionalnom književnom izričaju, formalnom eksperimentiranju te lingvističkoj razigranosti. S obzirom da je njegova nova prozna zbirka Mamac za duhove (Naklada Ljevak, 2004.) prvenstveno namijenjena tinejdžerskom uzrastu, Rajki je bio primoran malo “zategnuti uzde”, ali i unatoč tome nova knjiga također sadrži sve prijespomenute značajke njegovog nekonvencionalnog izričaja.

Tako primjerice, baš poput Nabokova koji u svojoj memoarskoj knjizi Govori, sjećanje! (Otokar Keršovani, 2003.) slova oslikava bojama i na taj način vrši njihovu karakterizaciju, Rajki u izvrsnoj priči Jednoznamenke svakoj pojedinoj brojci (od 1 do 9) upisuje osobnosti (pa je tako šestica zanesena stidljivka, četvorka plaha i bojažljiva zbog “nekih teških računa koji su joj se dogodili u djetinjstvu” dok je osmica uvijek dobro raspoložena i umiljata, a uz to i zgodna, “sa onim svojim zanosnim oblinama”). Rečena se priča izdvaja kao vjerojatno jedinstven slučaj u književnosti da autor za mjesto radnje odabire unutrašnjost jednog džepnog računala (popularnog “digitrona”), a sve s ciljem da kroz otkačenu priču o ljubavi brojki 1 i 0 pokaže da se, suprotno uvriježenom mišljenju, brojevima život ne odvija u zajedništvu i “nije istina da sve međusobno dijele”. 

Dok mu je u spomenutoj priči brojka 1 nesvakidašnji noseći lik, za glavnog protagonista priče O hladnom suncu i toplom snijegu Rajki uzima, ni manje ni više nego Sunce, a glavnu ulogu u priči Vlasnici lutajućih odraza on dodjeljuje jednom zaljubljenom odrazu u zrcalu(!), u čemu se dodatno očituje otkačenost i nekonvencionalnost Rajkijeve proze.

Kako je knjiga ponajprije usmjerena pubertetskim uzrastu, nimalo ne čudi da sve tri prijespomenute, ali i mnoge druge priče iz zbirke za tematsku okosnicu imaju motiv zaljubljenosti. Međutim, iako je većinom u pričama riječ o ljubavnim jadima mlađahnih pripadnika ljudske vrste, Rajki ne preže da lirskom suptilnošću dočara i zaljubljeničku zanesenost sidra i plutače ili čak da oslika ljubavne susrete mora i nebeskog svoda. Upravo nježna, melankolično intonirana priča More i nebeski svod kao i minijatura Tmine u mraku (gdje autor dočarava svakovečernja, vižljasta vretenasta obavijanja naših soba tminom, nakon gašenja svjetala pred spavanje) dva su ogledna primjera kod kojih Rajki naglasak stavlja na oneobičavanju i poetskom doživljavanju svakodnevnih pojavnosti i mikrosvijeta svojeg (i naših) života.

Igor Rajki je autor koji svijet promatra očima razigrana maštovita djeteta te fantastiku i bajkovitost pronalazi u banalnostima svakodnevice (pa tako npr. u priči Torta iz svemira on u jednoj najobičnijoj torti, koja čak nije ni rođendanska, prepoznaje svemirski brod, dok mu u priči Vježbanje sjene, noću, dok im vlasnici spavaju, papuče odlaze iz kuća i žive vlastite živote). Iako mu priče obiluju fantastičnim elementima, a pojedine (poput Čizme od bananine kore) preuzimaju kaotičnu dramaturgiju snova, Rajki ipak ne narušava ustaljeni poredak nego, promatrajući svijet iz drukčijeg ugla, on postepeno i neprimjetno iz stvarnoga klizi u onostrano, izmaštano, a time ravni san i javu te izjednačava doslovno i simbolično.

Kroz većinu se priča, kao što rekosmo, neprestano provlači motiv mladenačke zaljubljenosti, ali - kako to nije jedini problem koji muči tinejdžerski uzrast - autor u pričama prostora posvećuje i odnosima unutar suvremene obitelji te relaciji roditelj-dijete, s naglaskom na čestom nerazumijevanju pa čak i zapostavljanju djece od strane “nadređenih im” odraslih (priče Čarobnjak, Vježbanje sjene, Mama: tata = ja i ostatak od dijeljenja).