Put do uništenja
Tom Hanks uspijeva u nemogućem. Zahvaljujući zlonamjernoj dobrohotnosti Sama Mendesa motiviranom niskim strastima, uspio je da glumeći bešćutnog ubojicu hrpe ljudi, na ekranu naposlijetku i prije kraja, ostane sveamerički heroj, uzorna osoba i dobar roditelj.
Kako je nekoć zaslužno netko ustvrdio da je put u pakao posut dobrim namjerama, gledajući Put u uništenje nameće se zaključak kako je put u pretjerivanje posut sitnim detaljima. Drugi zaključak do kojeg se dođe gledajući preko dva sata putovanja u Perdition, jest da je Mendes režiji filma pristupio ne u rukavicama, već u leptir mašni držeći jedno, čini se lijevo, oko na leći kamere dok mu je drugo gledalo prema sljedećoj oskarovskoj svečanosti. Što i ne bi trebalo iznenaditi znamo li da se radi o režiseru najpoznatijem po sceni gdje kesa leti po zraku.
Težnja da se stvori gangsterski ep spora ritma i značajnih stanki rezultirala je radnjom koja nikuda ne ide, niti igdje stiže, a jedine rijetke promjene ritma otpadaju na pokušaje toplih scena u odnosu otac - sin i dobar - dobar čovjek. Dodajmo tome i duboku scenu u trećoj četvrtini filma kada se uspostavlja odnos oca i sina koji se intimnije (ne sodomično) upoznaju tek nakon godina zajedničkog života i dobijamo cjelinu u kojoj se nalazi sve, a nema ništa.
Tom Hanks je Sullivan, nadaleko slavni časni plaćeni ubojica u službi Paula Newmana, surogat oca, svemoćnog gangstera Rooneya. U idilu života gdje se nižu egzekucije, rasplesane karmine i intimni prizori Sullivan - Rooney poluroditeljskih odnosa, umiješa se Roonyjev razmaženi sin, koji je usput i ljubomoran na Sullivana. Pa mu ubije obitelj, a ovaj krene na osvetnički put do uništenja.
Slabosti od kojih boluje Mendesov film popularno se nauzivaju dječjim, a idu uz častohlepnu pretencioznost. Ono što kod nas radi Vicko Ruić trudeći se stvoriti umjetničku atmosferu beskrajno dosadnim scenama, nažalost ima i svoju bogatiju, američku verziju. To nije Mendesov izum, niti je samo njegova svojina. Radi se o nečem što bi se moglo nazvati naslijeđem suvremenog Hollywooda, a očituje se u nekoliko vrsta pompoznosti. Jedna je stvaranje filmova gdje se veliki budžet troši na grandiozne akcijske scene eksplozija i specijalnih efekata. Mnogo novaca se može izgubiti plaćanjem puta svim članovima ekipe radi snimanja na egzotičnim lokacijama ili u spektakularnim masovnim scenama. Opet, film može imati malenu stavku u svim tim dijelovima, a opet budžet veći od hrvatske godišnje vojne stavke. Tada, obično novce dobije par glumaca, uglavnom poznatih iz trač rubrika, a umjetnička crta se dobija u scenama gdje se malo govori.
Naizgled Put ima sve odlike velikog filma. Gangstersku priču o časnoj osobi s onu stranu zakona koja nije zaljubljena u svoj posao, ali ga radi iz poštovanja prema patronu, koji je junaku otac kojeg ovaj nikada nije imao. A kada se patron okrene protiv junakove najveće vrijednosti, obitelji,on se okreće protiv njega i cijelog svijeta. Počinje borba čiji kraj mora biti i kraj jednog od njih, a po mogućnosti i obojice. Dodajmo, spielbergovski, tu i pogled na svijet iz dječje perspektive i dobijamo dvosatnu predvidljivu priču čiji scenarij stane na tri stranice. Dodajmo tome i veliku pred – finalnu scenu obračuna na jakoj kiši gdje redom, po važnosti, svi padaju pokošeni rafalom ispaljenim s druge strane ulice koji završava ključnim dijalogom i mišlju kako je ubijenom drago da ga od svih ljudi ubija baš ubojica.
And there was much rejoyce.
Ovo da se traže nelogičnosti na jednom, a ne i na drugom mjestu, sasvim dobro rečeno Bozzo. Osim što si zaboravio da film više nije sušta umjetnost, već i zabava, doduše nije nikad ni bio, svidjelo se to meni i tebi ili ne.
A kad ćeš se ti raspištoljiti RR? Hoćemo li dočekati taj dan?