Gledatelj koji imalo poznaje rad dva autorska imena zaslužna za ovaj film, jako dobro zna što može očekivati.
Naime, film Pravila privlačnosti ekranizacija je romana Bret Easton Ellisa, a rezultat je Roger Avary-jevog lješkarenja u redateljskom stolcu.
Ova dva imena ništa vam ne govore? Sramite se...
Dobro, onda moram dalje...
Ako niste čitali niti jedan od Ellisovih romana onda ste možda berem gledali filmske inačice istih pod naslovima Less than zero i American psycho. Ako to odgledaste onda već naslućujete da bi  i Rules of attraction  mogao biti film veoma kritički nastrojen prema suvremenoj američkoj mladeži.
U ovom slučaju Ellis nakratko napušta američke bezvoljne i raskalašene yuppije iz prethodnih mu romana, a da bi se okomio na američke studoše i upozorio da se Amerika ničem dobrom nadati ne može kada današnja studentarija yuppijevska odijelca na sebe nabace i zamijene svoje prethodnike u menadžerskim stolcima.

Pravila privlačnosti prikazuju nam hedonistički svijet američkog studentskog kampusa i studenata kojima se život isključivo oko sexa, cuge i droge vrti, a trivijalije poput pohađanja predavanja ili pak učenja ni na kraj pameti im nisu... pa tako čak i jedini profesor kojega u filmu srećemo (duhovita cameo uloga Erica Stoltza) pali jedan joint na drugi istovremeno ocjenjujući studentice na temelju njihovih blow-job vještina.
(U procjenjivanje vjerodostojnosti takvog prikaza američkog sveučilišnog života ne želim ulaziti. Autorima smo prisiljeni vjerovati, zar ne?)
O fabuli je sasvim dovoljno reći da prati četvoro studenata (tri muškića i jednu djevušku) kroz njihova neprestana tulumarenja, seksualne vratolomije i lov na buduće žrtve istih.
 
Poznavajući prethodni rad Rogera Avary -ja (to je onaj dugokosi lik koji je s Tarantinom podijelio scenarističkog Oscara za Pulp fiction, a nakon toga režirao dojmljiv žestoki krvavi krimić Killing Zoe) nimalo se ne iznenadih rascjepkanoj nelinearnoj fabularnoj strukturi kao i pretjeranoj upotrebi trendovskih stilskih postupaka poput razdijeljenog ekrana (split screen), čestih slow-motiona, ali i unatrag montiranih kadrova (koji u početku izazivaju oduševljenje, ali pretjeranom upotrebom počinju iritirati).

Unatoč vizualnoj atraktivnosti, fabularnoj dinamičnosti i tematskoj zanimljivosti, film me je ostavio prilično ravnodušnim i hladnim. Osim već spomenute pretjerane upotrebe kulerskih-trendovskih režijskih postupaka kojima često nisam uspio dokučiti svrhu (čemu npr. oni prečesti rewind-kadrovi sa likovima koji se kreću unatrag? Osim, dakako, da se zadive na to nespremni gledatelji, a tinejdžerima otmu uzvici tipa "Cooooool!!!"). Osnovni razlog moje ravnodušnosti prema svemu na ekranu prikazanom temelji se na iznimnoj ANTIPATIČNOSTI likova!!!
Kao što već rekoh u filmu pratimo tulumarenja četvoro studenata - koje redatelj Avary, a vjerujem i pisac romanesknog predloška Bret Easton Ellis ako ne mrze onda sigurno debelo preziru - koji znoje li se znoje pokušavajući da zbare svatko svoju određenu, ciljanu osobu suprotnog spola (osim u slučaju jednog lika koji se nameračio na svoj spol). Što im naravski ne polazi za rukom. Pa zato slijedi šmrcanje, cmizdrenje i plač. A onda čak i jedno sasvim, a drugo nešto manje uspjelo samoubojstvo. A drame nema pa nema. I nema. Kao ni gledateljeve emocionalne suživljenosti sa akterima. Jer nam ni do jednog od njih nimalo stalo nije. Nit nas za njih potplat borosane boli. A bogami nam ni prsluče ne puca. Jer su toliko nezanimljivi i iritantni u svojoj gluposti i potpunoj i ekstremnoj usredotočenosti ninašta drugo osim sebe samih. Te zaključujemo kako je film ustvari novi nastavak Američke pite. Ali snimljen puno manje konvencionalno. A i sa velikim deficitom duhovitosti. Ali zato sa mnogo više droge. I režijskog preseravanja. Kojemu je svrha da zamagli nedostatak smislenosti priče.

Nažalost, knjigu pročitao (još) nisam (iako je u nas već izašla u izdanju zagrebačkog VBZ-a) pa ne mogu suditi u kojoj mjeri ekranizacija odgovara predlošku.
Ali, dobiveno odgovara mojim očekivanjima te stoga ne žalim za ipak zabavno utrošenih 100-tinjak minutica.
A isplati ga se pogledati, osim zbog zabavnosti onda još i zbog uistinu efektno režirane reminiscencije posjeta Evropi jednog od aktera cijele ove priče.
(Iako i tu sekvencu smatram pokradenom od Spike Lee -ja iz njegovog odličnog posljednjeg filma 25.th hour ).