Da se kratko vratimo na rečene asocijacije. S prvom asocijacijom je očito, biti majka slavne osobe je posebno uvredljivo, ako je i dotična majka slavna osoba ili je to makar bilo nekad. Da ne govorimo o tome da se biti nečija majka, sestra, žena (ili, ako ćemo iskreno, i otac, sin, muž) često percipira kao stvar sretnog spleta okolnosti, a ne vrednuje se uloženi rad. Druga je, pak, osjetljiva jer je riječ o dječjoj ulozi, što iz svake jednadžbe izuzima kasniji životni put te osobe, a i pitanje je koliko je dijete-glumac (ili bilo koji drugi izvođač) samo odgovorno za svoju izvedbu. Talent je jedna stvar, ali su tu ključne stvari opet faktor sreće, nečiji tuđi izbor i nečije tuđe vođenje. A dječje uloge osobu znaju obilježiti, na krajnje neugodan način, do kraja života.

Judy Garland je, dakle, prije svega bila osoba. Glumica, pjevačica, izvođačica. Možda ne baš sjajna majka, možda ne baš sjajna supruga. Alkoholičarka i tabletomanka koja je pala pod teretom slave. Osoba koja je umrla iscrpljena. Osoba koja je serijski varana, izrabljivana, zlostavljana. Osoba koja je morala biti ono što su drugi očekivali od nje. Osoba koja se nije uklapala u kalupe. Osoba koja je prvo htjela normalan život koji su, čini se, svi drugi imali, a onda i život koji će biti samo njen, koji će voditi i živjeti onako kako ona želi. Umrla je s tek navršenih 47 godina života od prekomjerne doze barbiturata, odbačena od svih.

Radnja filma odvija se na dva nivoa. Na jednom od njih, pratimo već iscrpljenu Judy Garland u interpretaciji Zellweger, koja odlazi na turneju u London ne bi li zaradila novac da sebi i svojoj maloljetnoj djeci, kasnijoj glumici Lorni Luft i Joeyu, osigura dom i barem neku sigurnost. Ona je od "sveameričke dušice" spala na nastupe po matinejama i za nju u Los Angelesu više nema mjesta. Ona je nepouzdana, kasni, pije, ne plaća račune na vrijeme, umorna je i neispavana, gotovo ruina od osobe. Godine zapostavljanja vlastite dobrobiti i nekoliko propalih brakova sa financijskim posljedicama su svakako ostavile traga, pa je serija nastupa u Londonu, gdje je još uvijek nekim čudom popularna, prilika da se ponovo digne na noge.

Drugi nivo radnje su njena sjećanja na djetinjstvo i ranu mladost. Taj period je obilježila suradnja sa studiom MGM, posebno s producentom Louisom B. Mayerom (Richard Cordery), te robovlasnički ugovor koji ju je za studio vezivao, a koji joj je nametao nemoguće veliku količinu radnih sati i koji joj je čak uskraćivao hranu, san, odmor, zabavu ... Standardi koje su joj pripisivali drugi za nju nikada nisu funkcionirali, ali je prijetnja da ima i ljepših, talentiranijih ili kakvih već djevojaka bila jača.

Znamo da filmske zvijezde ne traju dugo, čak i kad "žive vječno" na filmskom zapisu. Čak i kad ne umiru u Liverpoolu, kao u filmu „Film Stars Don't Die in Liverpool“ Paula McGuigana o (pret)posljednjim danima života "femme fatale" iz noir filmova, Glorie Grahame, s kojom Judy kao da ima puno sličnosti. Znamo da institucija stare slave tamo ne postoji, naročito kad tantijeme preuzmu neki producenti ili menadžeri. Hollywood je surova sredina bazirana na novcu, moći i zloupotrebi, a posao glumca se ne završava tek tako, povlačenjem i penzijom. Osobito posao glumice (u filmu je vrlo zanimljivo prikazan odnos između Judy Garland i nekadašnjeg partnera na ekranu Mickeya Roonyja koji je, doduše, duže potrajao) jer je "meso" djevojčice ili djevojke mekše kada treba da se sažvače, posebno ukoliko ona dolazi iz redova anonimnih.

Znamo i kako prolaze oni koji se pobune, poput Jean Seeberg, portretirane u ovogodišnjem venecijanskom naslovu „Seeberg“, koja je zbog svojih političkih afiniteta završila na popisu FBI-a, kojoj je karijera uništena i koja je praktično natjerana na samoubojstvo, a da je od toga nije sačuvao ni aktivni zvjezdani status u Francuskoj i u arthouse filmskim krugovima. Pobuna Judy Garland je bila dosta nevinija, gotovo dječja, potpuno apolitična: ona je samo željela da pritisak popusti, da je puste na miru i da živi.

Film „Judy“ je tu značajan jer o tim mehanizmima pritiska po prvi put govori potpuno otvoreno, do detalja (do kosti, reklo bi se), bez trunke uvijanja. I zbog toga što o tome govori u pravom trenutku obilježenim aktivnostima Me Too i Time's Up pokreta. Kao što vidimo, suština se u ovih 50 ili 100 godina nije nimalo promijenila, samo su mehanizmi postali minimalno sofisticiraniji, Čak je i logika, da je svatko tko se u hijerarhijskom lancu nalazi ispod ucjenjivača i nasilnika zamjenjiv, potpuno ista.

Van tog konteksta i na čisto filmskom nivou, vrijedi reći još koju riječ o ulozi Renée Zellweger jer bez takvog ostvarenja „Judy“ ne bi bio tako efektan film. Tu se ne radi o pukoj imitaciji, već o kombinaciji dubinske identifikacije i sasvim osobne interpretacije gdje je ta linija između glumice i lika zamućena kao rijetko kada ranije.

Film ima i svojih nedostataka. Recimo veza između Judy Garland i njenog posljednjeg muža, poslovnjaka-muljatora opće prakse, Mickeya Deansa (Finn Wittrock), ostaje nedovoljno razrađena. Odnos sa ženom zaduženom da se brine o njoj na turneji, Rosalyn Wilder (Jessie Buckley), s druge strane djeluje vještački i tipizirano, a ubačeni gay kontekst (nije tajna da je Judy Garland bila jedna od ranih gay ikona) nije dovoljno detaljiziran, već je sveden na prisustvo dva lika u publici i par zajedničkih scena koje oni imaju. Ali to sve pada u drugi plan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Judy film