Bili smo vojnici
Priča se zasniva na sjećanjima novinarskog reportera nakon rata opisanima u knjizi na temelju koje je Randal Wallace napisao scenarij te sam i režirao film, a budući da je on osim po scenariju za Mel Gibsonov "Braveheart" poznat i po scenariju filmskog smeća pod nazivom "Pearl Harbour", neprobavljive doze patetike nas ne iznenađuju.
Kao i svi filmovi te vrste i "Bili smo vojnici" počinje mobilizacijom i obukom vojnika pred polazak u rat, no sama obuka je ovdje tek površno dotaknuta što čudi budući da to zna biti jedan od najzanimljivijih dijelova filmova te vrste. Tri četvrtine filma donosi nam prikaz same bitke za nekakvu dolinu sa strateški važnim sasušenim koritom rijeke (zašto je to tako važno da mi je znati?), ali sam tijek bitke nema smisla opisivati, jer je sve to već stoput viđeno u mnogim puno boljim filmovima od ovoga. Samo treba reći da su borbe Amerikanaca s mnogostruko brojnijim vijetnamskim neprijateljem dočarane prilično uvjeljivo, ali ipak miljama daleko od naturalističke autentčnosti koja je krasila Spielbergov "Spašavanje vojnika Ryana".
Iz ovog Mel Gibsonovog filma meni će u sjećanju ostati samo efektna scena u kojoj liječnik nožem odsjeca dio obraza gorućeg vojnikovog lica, što je zastrašujuće dojmljivo prikazano.
Najveća boljka i ogromna mana ovoga filma je apsolutno neprobavljivo velika količina patetike koja kako film odmiče poprima sve veće i veće razmjere, što scene doslovno čini ridikuloznim. Film je nafilan patetičnim rečenicama umirućih američkih vojnika koji pred smrt izgovaraju gluposti poput doslovce ove: "Drago mi je što moram umrijeti za domovinu!", a ime Božje s usana likova izlazi u gotovo pravilnim razmacima od nekoliko minuta tijekom čitava trajanja filma, te se Mel Gibsonov lik istome moli u filmu bar jedno 10 puta. Patetičnost redateljeva iskaza još je i više potencirana epskim srcedrapajućim melodijama s primjetnim škotskim etno štihom, čemu je razlog vjerojatno ista ta narodnost scenarista i redatelja R.Wallacea, a ridikuloznost svega toga još naglašava neprimjereno česta upotreba slow motiona pri prikazu pogibija američkih vojnika.
Ovaj film evidentna je posljedica jedanaestorujanske tragedije, a tokom filma neprekidno sam se pitao koja je bila motivacija autora i mogula Universal Studia da u vrijeme kada je Amerika u stanju neprekidne pripravnosti za obranu od novih terorističkih napada (napad na Irak u vrijeme snimanja ipak još nije bio aktualan) snime film u kojem američki vojnici hrpimice ginu i njihove se žrtve broje u stotinama u samo jednoj bitki. Kraj filma donio mi je odgovor, jer američka voska iz te prve veće bitke vijetnamskoga rata ipak izlazi kao pobjednik, iako je vijetnamski neprijatelj bio višestruko nadmoćan!!! Pa naravno, agitprop kakvoga se ne bi posramili ni autori partizanskih ratnih filmova iz nedavne nam prošlosti. A nakon pobjede u dotičnoj bitki koja je rezultirala sa stotinama poginulih američkih vojnika, ista ta pobjednička vojska napušta osvojenu dolinu te je prepušta Vijetkongovcima, čiji zapovjednik zamišljenim zagonetnim dubokoumnim i visokoemotivnim pogledom zuri u američku zastavu zabodenu na poprištu bitke :-))))). Svašta !!!
Nije li imbecilno veličati američku vojnu silu filmom o ratu u kojem je Amerika bila moralni i vojni gubitnik, a danas je čak i svim Amerikancima već jasno da im je taj rat ustvari bio najveća greška u povijesti? Tokom filma iz ustiju vojnika i njihovih supruga, naravno, ne izlazi niti jedna jedina riječ koja bi izrazila kivnost prema besmislu američke politike koja je tim ratom u crno zavila tisuće svojih obitelji i građana. Neizostavno se nameće paralela s našim istočnim susjedom koji slavi i svoje najveće poraze, te od njih mitološki stvara imaginarne pobjede. Izgleda da se i Ameri zaraziše sindromom bitke na Kosovu ....
Unatoč svemu bojim se da bi film mogao biti izgledni pretendent na Oscara, na što me navodi rečenica s početka filma koja kaže da je, osim poginulim američkim vojnicima, on namijenjen i njihovim poginulim vijetnamskim neprijateljima. Ako se to zaista dogodi glasači Američke Filmske Akademije će, već ionako debelo nagrizen ugled dodjelama Oscara, redovito krivim filmovima i autorima srozati do krajnjih granica. No, o tom potom, kad saznamo oskarovske nominacije...
Iz svega rečenog zasigurno vam je već jasno kako žalim za onih 120 minuta koje potratih na ovu filmsku glupariju, ali se nadam da ćete vi film "We were soldiers" izbjegavati u širokom luku.
Mel je car (ne Ivor). Moj najdrazi glumac poslije Zarka Potocnjaka.