Veliki broj sunčanih dana, umjerena mikroklima, ograničen reljef te bogati riječni sliv čine dolinu Douro-a (portugalska rijeka, koja se kraj Porta, ulijeva u Atlantik), jednom od najvinorodnijih regija u svijetu. Danas je tempiranje berbe grožđa, tamo, već poprimilo znanstvene razmjere i određuje se na osnovu niza, uglavnom vremenskih faktora, s preciznošću od nekoliko dana. Berba sama, još uvijek se odvija ručno, zbog nepristupačnosti terena, i za nju su zadužene uglavnom ženske ruke, dok muške ručurde nosaju grožđe do kaca, i tovare ga na raznorazna prijevozna sredstva. Po prispijeću u podrum(e), grožđe se pažljivo sortira, zatim preša, a nastali sok ostavlja se da vrije u nehrđajućim kacetinama (550 litara!?!). Zvuči poznato zar ne, pa tako se prave sva vina, što je onda ovo vin(h)o porto tako "posebno"?

Sljedeći korak, je taj koji porto odvaja od ostalih vina - dva dana, poslije berbe i prešanja, u kace se sipa 77%-tni "brandy", u omjeru 1:5, koji zaustavlja vrenje i zadržava približno polovinu fruktoze u vinu, dajući mu neodoljivu slatkastu aromu (mljac, mljac), ali i održavajući njegov postotak alkohola na fatalnih 18-22%. Ovako obrađen, porto se sipa u hrastove bačve, i čuva najmanje 3 godine, prije nego ga možemo smatrati pitkim.

Poznajemo 4 vrste porta: Branco (pravi se od bijelog grožđa, po gore opisanom postupku), Ruby (punije, tamnije, crveno vino, čiji se proces vrenja nastoji usporiti, ili potpuno zaustaviti, veoma je jakog ukusa), Tawny (svjetlije crveno vino, koje se čuva u manjim bačvama, i brže oksidira, inače moj favorit među nabrojanim vrstama) i Vintage (jedina vrsta koja se čuva u staklenim bocama, izabrana zbog svoje vrhunske kvalitete, i zavisi od vremenskih prilika, koje su pratile berbu).

Sada vam ne preostaje ništa drugo nego da krenete put Portugala, i navijate uz podršku tamošnjih vinskih podruma, a ne bi bilo zgorega, pri povratku ponijeti i koju litricu, za Lupeže i Lupeškinje, koji će Euro 2004 odraditi pred TV ekranima. Hik!