Kasica Prasica
Jeste li se ikad zapitali zašto ljudi spremaju sitan novac baš u posudicu u obliku praseta? Zašto ona ne bi imala oblik psa, najvjernijeg čovjekovog prijatelja koji, osim svega, ima i naviku da "štedi" za crne dane domišljato zakapajući kosti u zemlju. Bolji bi izbor zasigurno bila i vjeverica jer upravo ona neumorno radi na popunjavanju svojih spremišta s hranom ne mareći odviše ni za veličinu vlastitog apetita. Nasuprot tomu, prase nije poznato po štedljivosti a nema niti drugih osobina koje bi ga povezivale s marljivim skupljanjem novčića. Štoviše, i stara poslovica opominje da bisere, dakle dragocjenosti, nikako ne treba bacati pred svinje. Kako je onda prase postalo općeprihvaćenim simbolom štednje s kojim se djeca susreću već u najranijem djetinjstvu? Odgovor je - slučajno! Priča počinje u srednjem vijeku kad je metal bio prilično rijedak i skup pa se gotovo uopće nije koristio za izradu posuđa i kuhinjskog pribora. Stoga su se posvuda u Zapadnoj Europi tanjuri, čaše, zdjele i druge posude izrađivale od jedne vrste guste, narančaste gline koja se nazivala engleskom riječju "pygg". Ubrzo su se tim nazivom počele označavati i same glinene posude bez obzira na svoj oblik ili namjenu. Štedljivi su se ljudi istodobno dosjetili da bi sitan novac mogli pohranjivati na sigurno spremajući ih u manje glinene posude skrivene među ostalim kuhinjskim posuđem. Budući da se riječ "pygg" izgovarala potpuno jednako kao i riječ "pig" koja na engleskom jeziku znači prase, lončari su jednostavno povezali ta dva pojma i do 18. stoljeća u Engleskoj se pojavila i prva "kasica-prasica". Obični ljudi, naime, ne mare odviše za jezične zavrzlame pa su posudi za spremanje novčića naposljetku dali oblik primjeren njezinom uvriježenom imenu. Debeljuškasto prase s otvorom za ubacivanje novčića postalo je otada omiljenom zabavom svih europskih štediša bez obzira na to što je glina koja mu je udahnula oblik uskoro posve zaboravljena.
ja imam kasicu žabicu