Nakon što smo 1970. iz Splita preselile u Zagreb, mama se odmah prijavila na burzu i počela tražiti posao. Već poslije nekoliko dana poslali su je u tvornicu Rade Končar, ali se nije snašla u gradskom saobraćaju pa je zakasnila na razgovor. Kad su je, kratko nakon toga, uputili u Nikolu Teslu, nije htjela riskirati. Dan ranije, sjela je na tramvaj i odvezla se na Trešnjevku do tvorničke porte, da vidi kamo to točno sljedeći dan treba doći, i izmjeri vrijeme koje joj je za to potrebno. Posao je dobila, i s grupom drugih žena bila poslana u elektro pogon, na mjesec dana obučavanja.

Nije bilo jednostavno savladati ono što se tražilo, jer su u Tesli proizvodili telefonske centrale, hotelske centrale i ispitne stolove. Na velikim pločama pričvršćenim na nosače, trebalo je lemljenjem spajati žice, prateći šeme koje su služile kao podlošci. Alat su bila precizna kliješta, cvikcange kojima se žica sjekla, i špicange s finim šiljastim vrhom kojim su se pridržavali dijelovi koje je trebalo spojiti. Svaka je žena imala malu lemilicu, žice raznih boja označene brojevima i šiframa i drvenu kutiju za čuvanje pribora.

Jutarnja tvornička smjena počinjala je u šest ujutro, i trajala do dva sata poslijepodne. Pošto se Tesla nalazila na drugom kraju grada od onog u kojem smo stanovale, mama je, da bi stigla na posao, svakog jutra ustajala u pola pet. Desetak minuta prije šest bila je na radnom mjestu, u plavoj radnoj kuti i borosanama, i poput ostalih žena, na malom kuhalu na špirit, kuhala crnu kavu, kojom je započinjao radni dan. Označila ga je sirena i nakon tog signala, sve je u hali utišalo, a žene su se zadubile svaka u svoju šemu. Mama je uvijek govorila da ima "gospodski posao", jer se radilo sjedeći, u čistom, suhom i toplom. Postojale su zadane norme, i da bi se ispunile, trebalo je biti brz, no mama je imala hitru i preciznu ruku, i radila s lakoćom i uživanjem.

Pogon je bio "ženski", jer je u njemu bilo zaposleno više od sto pedeset žena, a prijateljstva su se sklapala brzo, prema sličnostima i sklonostima (FOTO: ericsson.hr)

Voljela je i posao, i tvornicu u kojoj je radila, i kad bi o njoj govorila, uvijek bi rekla "moja draga Tesla". Pogon je bio "ženski", jer je u njemu bilo zaposleno više od sto pedeset žena, a prijateljstva su se sklapala brzo, prema sličnostima i sklonostima. Razmjenjivali su se recepti za kolače i mustre za ručni rad. Svaka je žena znala sve o obitelji svoje radne kolegice, o njenim roditeljima, suprugu i djeci. Bile su neka vrsta velike obitelji. Kad sam na ljetnim praznicima, prije nego što ću krenuti u sedmi razred, naslikala svoj prvi zidni tanjur, mama ga je odnijela u pogon da se pohvali. Nitko nije računao s tim da će se ono, što je tako bezazleno započelo, pretvoriti u pravi mali obrt i svaki mjesec donositi u kuću još jednu plaću. Punih šest godina oslikavala sam zidne tanjure koje su žene iz pogona s oduševljenjem kupovale, a liste narudžbi imala sam tijekom cijele godine, osobito za Osmi mart i za Božić.

Svake godine na Dan dječje radosti, u Tesli je za djecu zaposlenih organizirana lijepa priredba na kojoj se pojavio Djed Mraz osobno, i svako je dijete dobilo dar, i bilo počašćeno sokom i kolačem. U šarenim vrećicama dječake je čekala lopta, neka društvena igra i slatkiši, a djevojčice su dobile isto, samo je lopta zamijenjena lutkom.

Tvornički sindikat organizirao je nabavu zimnice, izlete i ljetovanja. Godinama su slali radnike u Daruvarske toplice, na tjedan dana rekreacije, a trošak je u potpunosti snosila tvornica. U tvorničkom krugu postojala je ordinacija liječnika opće prakse, ordinacija ginekologa, i stomatološka ordinacija. Mama je uvijek radila prvu smjenu, a utorkom produženo, do četiri poslijepodne, čime se "odrađivala" subota, tako da je svaka bila neradna.

Teslin kompleks 1981. godine (FOTO: ericsson.hr)

U poslijepodnevnim satima, u krugu tvornice, aktivne su bile likovna i literarna sekcija s pripadajućim radionicama, a izdavali su i tvornički list. Likovnjake je vodila akademska slikarica i svatko tko je volio crtati, mogao je besplatno sudjelovati. Pored radničkog restorana, u kojem se svakodnevno moglo birati između dva menija, postojao je i lijepo uređen galerijski prostor, u kojem su se redovito priređivale izložbe, pa sam tako i ja ondje imala izložbu akvarela vrativši kući samo nekoliko radova, dok se sve ostalo prodalo.

Kao i ostala velika poduzeća onog vremena, i u Tesli su se dijelili stanovi. Izlazila je tročlana komisija da pregleda stambeni prostor u kojem netko živi, pa su se dijelili bodovi. Nezavisno od njih, u cijeloj su stvari najvažnije bile veze, i to kako tko kotira u poduzeću, a prednost su, kao i u svemu ostalom, imali članovi Saveza komunista. Pošto mama nije bila član, kao samohrana majka i žena bez ičije zaštite, na stan je čekala četrnaest godina. Naposljetku smo ipak dobile lijepu i suhu prostoriju od dvadeset i pet kvadrata, u neposrednoj blizini tvornice. Više nije trebalo ustajati u pola pet, i trčati na tramvaj, dovoljno je bilo prijeći veliku livadu na uglu Selske i Zagorske.

Tesla je bila zatvoreni svijet u malom, u kojem je sve dobro organizirano, besprijekorno funkcioniralo. Plaća nikad nije kasnila ni dan, a zaposleni su osjećali sigurnost i pripadnost kolektivu koji je svoje članove ispraćao i prilikom odlaska u mirovinu, prikladnim darom i malom svečanošću. Sva velika poduzeća onog vremena funkcionirala su na sličan način. Bila su utočište za ljude koji su, bez posebnog znanja i obrazovanja, naučivši svaki svoj dio posla postajali članovi kolektiva, usklađeni dijelovi golemog mehanizma koji je radio glatko i bez zastoja.

Sedamdesetih i osamdesetih, Zagreb je u rano jutro, između pola pet i šest, bio živ grad. Ljudi iz predgrađa spremali su se na posao, izlazili su iz kuća, škripale su dvorišne ograde, tu i tamo začulo se iz mraka poneko:"Dobro jutro, suseda", nakon čega se brzim koracima nastavljalo prema tramvajskoj stanici na kojoj je bila gužva veća nego u podne. Plavi, radnički Zagreb slijevao se prema svojim pogonima i halama, u kojima je svakoga jutra, točno u šest, tvornička sirena, poput najljepše glazbe, označavala da dan može početi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/Zagreb - Kakav je bio nekada