SUSRET BIVŠIH NEPRIJATELJA

Proveli smo dva dana s veteranima zaraćenih vojski koji danas pokušavaju mijenjati stvari

ritn by: Ivor Fuka | 04.10.2019.
SUSRET BIVŠIH NEPRIJATELJA: Proveli smo dva dana s veteranima zaraćenih vojski koji danas pokušavaju mijenjati stvari
„Znaš, kad idem na ova okupljanja uvijek mi se zgrči želudac, danima prije nego trebam krenuti“, tiho nam govori Saša Premec iz Daruvara. Saša je veteran Hrvatske vojske, koji se početkom rata, s dvadeset i kojom, prijavio u vojsku i potom odradio brojna ratišta. Kaže kako unatoč grču u želucu, nema namjeru prestati sudjelovati u ovakvim akcijama gdje borci Hrvatske vojske, Armije BiH, Vojske Republike Srpske, Jugoslavenske narodne armije i Hrvatskog vijeća obrane, unatoč nekadašnjem neprijateljstvu, danas pokušavaju mijenjati stvari. Nedaleko od njega stoji mršav i izuzetno visok muškarac u crnoj jakni. On ne spominje grč u želucu, ali kaže da mu „ovo“ pomaže „s njegovim stanjem“. A njegovo stanje je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) četvrtog stupnja. I nije jedini takav među svim ovim ljudima. Pored njega je čovjek s kojim je nekada bio na nišanu, a sada s njim zbija šale koje nisu za svačije uši.

Kao da se neka sasvim opipljiva težina, zajedno s hladnom i dosadnom kišom, spustila nad kotlinu gdje se Pliva ulijeva u Vrbas. Ono malo ljudi na ulicama Jajca, gledajući da se što prije skloni s kiše, okretalo je glave za neobičnom skupinom od četrdesetak ljudi koja lagano korača prema spomeniku poginulima u krvavom ratu koji devedesetih nije zaobišao ni nekadašnju prijestolnicu bosanskih kraljeva. Da znaju priču tih ljudi, sigurno bi se okretali još i više, jer ova je neobična skupina sastavljena od ratnih veterana koji su u tom ratu bili na suprotstavljenim stranama.

Borci Hrvatske vojske, Armije BiH, Vojske Republike Srpske, Jugoslavenske narodne armije, Hrvatskog vijeća obrane, unatoč nekadašnjem neprijateljstvu, našli su se u Jajcu kako bi pokušali nešto promijeniti, a odlučiti se na taj potez nikome od njih nije bilo baš lako. Neki od njih već se poznaju od ranije, čak su i dobri prijatelji, a neki se vide prvi puta i pitanje je hoće li i kakav će kontakt uspostaviti tijekom ovog dvodnevnog susreta.

Ratni veterani
Unatoč nekadašnjem neprijateljstvu danas pokušavaju nešto promijeniti (FOTO: Lupiga.Com)

„Znaš, kad idem na ova okupljanja uvijek mi se zgrči želudac, danima prije nego trebam krenuti“, tiho nam govori Saša Premec iz Daruvara. Saša je veteran Hrvatske vojske, koji se početkom rata, s dvadeset i kojom, prijavio u vojsku i potom odradio brojna ratišta. Kaže kako unatoč grču u želucu, nema namjeru prestati sudjelovati u ovakvim akcijama.

Lijek za PTSP

Nedaleko od njega stoji mršav i izuzetno visok muškarac u crnoj jakni. On ne spominje grč u želucu, ali kaže da mu „ovo“ pomaže „s njegovim stanjem“. A njegovo stanje je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) četvrtog stupnja. I nije jedini takav među svim ovim ljudima.

„Dođe mi kao lijek“, objašnjava nam, sve kroz smijeh kojim vam se ova gromada od čovjeka nekako brzo uvuče pod kožu. Kaže da se zove Jasmin Osmankić, da je iz Bihaća i da je angažiran kao predsjednik udruženja oboljelih od PTSP-a Unsko-sanskog kantona, a sudjeluje i u projektu u kojem veterani svoja ratna iskustva u obliku opomene prenose mladima u školama i na fakultetima. Prvi se put odvažio na sudjelovanje u ovakvom druženju još prije devet godina i od tada ih ne propušta, ukoliko mu obaveze to dopuštaju. Za sve te godine pamti samo jedan problem. Tada im je neki dužnosnik Republike Srpske u Novom Gradu, nekadašnjem Bosanskom Novom, tijelom zapriječio da postave cvijeće stradalima u tom gradu. 

Tek kada smo se malo upoznali, Jasmin se otvara i otkriva nam kako je u ratu izgubio dva brata. Tijelo jednog od njih još uvijek nije pronašao. Unatoč tome naglašava da nikoga ne mrzi. I opet nije jedini, jer mnogi od ovih ljudi u ratu su izgubili svoje bližnje. 

Jasmin je ovdje stigao sa suprugom Fikretom. Ona je prvi puta na ovakvom okupljanju i jedna je od tek dvije žene među četrdesetak veterana. Kad to na glas primijetimo, reći će nam kako je to loše, jer žena, nažalost, nije nedostajalo u ratu. Pitamo je kako se dogodilo da je ona obukla uniformu.

Jasmin i Fikreta Osmankić
Fikreta i Jasmin Osmankić (FOTO: Lupiga.Com)

„Dobrovoljno sam se priključila Armiji BiH. Moja četiri brata su se već prije mene obukla i morala sam biti s njima. Morala sam, bili smo u teškoj opsadi. Tako je bilo, nemam šta lagati, a danas sam ovdje da budem podrška, kao prvo svom mužu, a onda i cijeloj ovoj ideji. Želim da nešto pokušam promijeniti. Znam da ne mogu promijeniti puno, ali barem neke ljude iz svoje bliže okoline, iz familije, prijatelje i da učinim barem jedan mali korak kako bi ova zemlja imala bolju budućnost“, govori nam Fikreta, dok joj se suprug na ovom mjestu ubacuje u riječ.

„I regija, i regija“, ima Jasmin za dodati, a uto i njega, uz „izvini, izvini“, prekida muškarac u srednjim četrdesetima iz grupe koja glasno razgovara u našoj blizini.

„Samo da ti vratim punjač za mobilni, da ne zaboravim“, opravdava se nenadani gost.

Na nišanu

Jasmin će nam ga odmah predstaviti. Grleći ga govori nam da je to Siniša, a ubrzo ćemo saznati i da njih dvojicu veže jedan sasvim poseban odnos. Naime, Siniša i Jasmin doslovce su bili na nišanu jedan drugome. Razdvajao ih je samo brisani prostor od pedesetak metara. To su shvatili tijekom jednog ovakvog okupljanja u Bihaću kada su poveli razgovor o tome gdje je tko bio za rata. Kako je Siniša iz Šamca, nije znao precizno objasniti na kojem je dijelu bihaćke linije ratovao u uniformi Vojske Republike Srpske. Jasmin je pretpostavio da je to baš na Alibegovića Kosi, liniji koju je on čuvao. Otišli su tamo i uvjerili se da je tako. Odmah mu je rekao „znači ti si pjevao one seljačke pjesme“, a Siniša mu je odgodio „nisam, ali znam ko jeste“. Danas to, sve prekidajući jedan drugoga, pričaju uz puno smijeha i međusobnog razumijevanja

„Bilo pa prošlo“, gotovo uglas nude isti odgovor, odgovor koji malo tko može razumjeti. No, to je među ovim ljudima samorazumljivo.

„Eto, nekad smo ratovali, a sad se družimo, popijemo ... I zbližili smo se. Kad se ne vidimo neko duže vrijeme jednostavno se zaželimo tog društva. Oni koji nisu bili u ratu ne mogu znati kako je bilo nama i kako nam je sada“, proširit će malo Siniša koji se preziva Mijanić.

Siniša Mijanić
Umjesto u svadbene Siniša je otišao u ratne vode (FOTO: Lupiga.Com)

„Oni vam to sve okrenu na šalu“, potrudit će se Fikreta da nam objasni, kao da i njoj sve to nije baš najjasnije. 

A šale ovog dvojica često su poprilično brutalne, toliko da smo razmišljali da li ih uopće spomenuti u ovom tekstu. Siniša je, naime, u ratu teško ranjen. Danas je stopostotni ratni vojni invalid i prima invalidsku mirovinu, što je velika stvar za kućne budžete veteranskih obitelji, a Jasmin koristi svaku priliku da za to „preuzme zasluge“.

„Ajde, da te ja nisam ranio ni invalidnine ne bi im'o“, dobacit će Jasmin Siniši i obojica će, skupa sa svima uokolo prasnuti u smijeh. S obzirom da to naglašavaju svakom prilikom i izvan ovog društva, često nailaze na poglede pune čuđenja. Ipak, Jasmin nije taj koji je ranio Sinišu. 

Siniša je, na njegovu žalost, u ožujku 1991. godine, s 18 godina otišao na redovno služenje vojnog roka JNA. Premišljao se hoće li otići u ožujku ili u rujnu, jer je već dogovorio vjenčanje sa svojom djevojkom. Odlučili su ipak da prvo "odradi" vojsku pa da onda krenu u zajednički život. Taj život nikada nije došao. Svoju djevojku nikada više nije vidio, ali je zato svjedočio ratnim strahotama iz neposredne blizine. Prvo ga je kao tenkistu „bacilo“ na jedno hrvatsko ratište, a kad je počeo rat i u BiH prebacili su ga da ratuje tamo. Kad nabraja na kojim je sve ratištima bio, to nema kraja …

„Ja se nadam da će neko da posluša ovo što mi imamo za reći. Pogotovo bih volio da nas poslušaju djeca jer ove generacije koje dolaze su najveći problem. Veći su oni Srbi, Hrvati i Bošnjaci nego mi koji smo nosali puške. Više se mi poštujemo nego oni“, kaže Siniša pa se zagleda u pod, a nakon par trenutaka razmišljanja dodade, kao da je to i glupo naglašavati, kako se on i sada, kao što je i prije rata, druži i s Hrvatima i s Bošnjacima, a ovi mladi to ne rade.

Jajce
Bivši ratnici ispred spomenika poginulim pripadnicima HVO-a (FOTO: Lupiga.Com)

„Ne znam šta bismo mi jedni bez drugih. Meni je ovo …“, uozbiljit će se i Jasmin pa zastati u pola rečenice, a onda nastaviti, „ma ne znam kako to ni da ti opišem, toliko su se ta prijateljstva razvila ovih godina … mi se stalno čujemo, pitamo nešto jedni druge, šta god da nam treba … čestitamo si božiće, bajrame, uskrse … meni prije stigne čestitka za Bajram iz Beograda, nego od nekih komšija … nije to ništa neobično“. 

Osude okoline

No, itekako je neobično da ljuti neprijatelji postanu prijatelji, pa ne čudi i da je jedna njemačka produkcijska kuća poželjela snimiti dokumentarac o ovim ljudima. Neobičan je, pa i više od toga, pacifistički angažman bio i njihovoj okolini, obitelji i suborcima. Jasmin je radi toga imao velikih problema. I nije jedini. Gotovo svi s kojima smo razgovarali imaju takvo iskustvo - njihovi napori za mirom i opominjanje da se strahote devedesetih nikome ne ponove, prvo njihovoj djeci, nailaze na osude okoline. 

„Na početku smo imali problema. Osude su bile strašno velike“, govori Fikreta sliježući ramenima. Što to oni rade nisu shvaćali čak ni njihovi najbliži.

„Pa kako možeš amidža, pa oni su ubili našeg oca, kako možeš s njima, pitala su me bratova djeca. Ali puno smo razgovarali i sada je drugačije. Sada kada idem, viču 'sretan put amidža, amidža treba li ti auto da ideš'“, nadovezuje se Jasmin. 

Odat će nam i poprilično dobar recept kako se nositi s onom vrstom neodobravanja koja često graniči s mržnjom.

„Na jedno uho uđe, na drugo izađe“, odmahuje rukom Jasmin. 

„Ma nije ovo još prihvaćeno, pogotovo od veterana, jer da bi to prihvatili oni prvo sami sa sobom moraju neke stvari riješiti“, dodaje Siniša. 

Čini se da ipak svi imaju onaj neki grč o kojem nam je govorio Saša iz Daruvara. Nismo pitali, ali vjerujemo da taj grč u želucu dolazi i zbog bojazni od nekih reakcija.

Saša Premec
"Dižu se tenzije, umjesto da se normalizira život" - Saša Premec (FOTO: Lupiga.Com)

„Nije to jednostavno. Bilo je neugodnosti. Itekako ih je bilo. Neki su imali velikih problema, ja nisam, ali neki jesu. Upućivane su prijetnje preko društvenih mreža, neki branitelji zahtijevali su da se objave naše adrese pa da će nas oni 'riješiti', dakle naši suborci. Pogode te neke uvrede, recimo kad su mi rekli 'ti si sjeo s njima, isti si kao i oni'. Pa, čekaj, hoćeš da ti nabrajam s kim si ti sve sjedio? Ja dolazim u svoje ime, kao veteran Domovinskog rata i to mi nitko ne može uzeti. Kad sam vidio na koji način ti ljudi s potpuno suprotstavljenih strana, na život i smrt, mogu sjesti i razgovarati sasvim normalno, kao razumni ljudi, ja sam bio jako iznenađen. A svrha svega toga je da se pokuša poboljšati nešto, pogotovo jer se ratne teme svih ovih godina iskorištavaju sasvim pogrešno, a to radi politika. Dižu se tenzije, umjesto da se normalizira život“, kaže nam Saša, dok stojimo na Plivskom jezeru pored spomenika poginulim vojnicima HV-a iz Virovitice, gdje je koju minutu ranije njegova grupa odala počast. 

Razoružavanje emocijama

Sve ove ljude u Jajce je doveo Centar za nenasilnu akciju (CNA), koji je osnovan još 1997. godine u Sarajevu, a danas osim sarajevskog ima i beogradski ured. U CNA odmah objašnjavaju da proces pomirenja ne podrazumijeva opraštanje nedjela drugim ljudima, jer je oprost osobni čin i ne može ga se činiti u ime drugih, te da se radi o suprotstavljanju narativu u kojem se krivica za zločine prebacuje na cijele narode

„Sve žrtve rata zaslužuju poštovanje što podrazumijeva kako civilne, tako i vojne žrtve. Odavanje pošte svim stradalima ne podrazumijeva odobravanje ciljeva za koje su se oni možda zalagali, već predstavlja prije svega iskazivanje ljudskog poštovanja i žaljenja za gubitkom ljudskih života. Samim borcima je ideja zajedničkog obilježavanja stradanja sa jedne strane bliska, a sa druge strane je povezana sa nelagodom, jer nosi rizik nerazumijevanja i osude u vlastitoj sredini. Osuda i nerazumijevanje dolaze upravo onda, kada okolina pogrešno pretpostavi da je poštivanje žrtava drugih, istovremeno omalovažavanje vlastitih i odobravanje ratnih napora one druge strane. Odlaskom na sve strane stradanja, šaljemo poruku da nikoga ne omalovažavamo i da cilj nije da se neko osudi, a drugome oda priznanje, već to da smo okupljeni oko žala za gubitkom svakog ljudskog života i ujedinjeni u opredjeljenju da ne dozvolimo da se rat, nepravde i stradanja ponove. Živimo u društvima u kojima je 'normalno' da suosjećanje u boli ne prelazi liniju između 'nas' i 'njih'. Zato zajedničko iskazivanje suosjećanja potiče na preispitivanje“, objasnit će svoje motive u CNA u kojem dio aktivista također iz rata vuče svoje osobne traume. 

Jedna od njih je i Zagrepčanka Davorka Turk, koja već sedam godina radi u sarajevskom uredu. Porijeklo vuče iz Vukovara gdje je u ratu njena obitelj pretrpjela velike gubitke. Jedan stric ubijen joj je na Ovčari, a druga dvojica preživjela su užase logora, što je opterećivalo njenu obitelj. Javila se na trening izgradnje mira u CNA i tu joj se promijenio život. Odlučila je dati otkaz na HRT-u gdje je do tada radila i prihvatila posao u Sarajevu.

Davorka Turk
"Ujedinjeni u opredjeljenju da ne dozvolimo da se rat, nepravde i stradanja ponove" - Davorka Turk (FOTO: Lupiga.Com)

„Nenasilje, dijalog i izgradnja povjerenja to su vrijednosti koje su nam otpočetka najvažnije“, ukratko će Davorka rezimirati djelovanje CNA. 

Za one koji su spremni ovakve inicijative odmah diskvalificirati kao „strane plaćenike koji rovare protiv države“, pitali smo i tko financira CNA. Uglavnom je to njemačko Savezno ministarstvo za gospodarsku suradnju i razvoj (BMZ), a manjim dijelom austrijska Agencija za razvoj (ADA) te pojedine vlade europskih zemalja, poput Norveške. Pri tom se CNA ne diktira što da rade, nego sami kreiraju svoje programe. No, pravo je pitanje kako uspijevaju pridobiti nekad zaraćene strane da sjednu za isti stol. Odgovor će nam dati Davorka.

„Mi imamo sreću da s nama u timu rade dva ratna veterana. Braniteljskim, odnosno boračkim udrugama ili pojedincima predstavimo naše aktivnosti, pa oni odluče žele li surađivati ili ne. I oni koji bi kritizirali, ako nam daju povjerenje, na kraju budu razoružani tom emocijom“, kaže Davorka.

Bolna šutnja i pokoja suza

Istina, emocija se jasno mogla vidjeti na licima veterana kada su u Jajcu i njegovoj okolici obilazili mjesta ratnih stradavanja. Bolna šutnja, pogledi u pod i poneka suza, uglavnom su dominirali prilikom obilaska. Prvo je položeno cvijeće na Spomen obilježje poginulim braniteljima HVO-a i Spomen obilježju šehidima i poginulim borcima Armije BiH u središtu Jajca. Ta dva poprilično velika spomenika smještena su jedan preko puta drugoga, na svega nekoliko metara udaljenosti. Na njima su stotine imena. Gledamo i čitamo, uglavnom je to jajačka mladost, momci u dvadesetim godinama života. 

Jajce
Na samo nekoliko metara spomenici poginulim pripadnicima HVO-a i Armije BiH (FOTO: Lupiga.Com)

Kako ne bi bilo nekih problema, za svaki slučaj, dvojica policajaca dežuraju u prikrajku, u lošem pokušaju da budu neprimjetni. Na pitanje jednog prolaznika o čemu se radi, policajac odgovara – „eto, došli cvijeće ostavit“. Potom se otišlo do Bravnica, sela gdje su stradali civili srpske narodnosti, nakon čega se na Plivskom jezeru položilo cvijeće kod spomenika poginulim pripadnicima HV-a, virovitičke 81. gardijske bojne. Nedaleko Plivskog jezera, u općini Jezero, veterani su odali počast i ubijenim bošnjačkim civilima, među kojima je bio i veliki broj djece, da bi za mnoge potresan dan završio obilaskom spomen obilježja poginulim pripadnicima HVO-a na Ćaninom Polju, nedaleko planinskog zaseoka nad kojim se nadvila neka posebno memljiva magla.

„Često pomislim kako sam svih ovih godina valjda vidio već sva mjesta zla počinjenja u ratu, a onda opet ovako dođem i vidim nova. Tomu nikad kraja“, komentira nam Saša dok se vozimo autobusom između dva polaganja cvijeća. 

Ćanino polje
Veterani na Ćaninom Polju (FOTO: Lupiga.Com)

Zanimalo nas je o čemu veterani razgovaraju kad nema novinara u blizini. Kažu da najčešće pričaju o ratu, gdje su bili, kakve su bile okolnosti, gdje su i kako ranjeni. Ni razgovori o oružju nisu im strani, a kada atmosfera postane opuštena onda se krene u prepričavanje anegdota. 

„To su ljudi koji su bili u sličnoj situaciji. Kad se susretnu oni se jako dobro razumiju i vrlo brzo uspostavljaju međusobno povjerenje. Njima je ovo neki prostor gdje postoji razumijevanje i solidarnost. Treba puno hrabrosti da ti kao pripadnik jedne vojske dođeš na neko mjesto gdje je upravo ta vojska počinila neki zločin. Osjećaš veliku odgovornost zbog toga, iako ti nisi u tome sudjelovao. Ja im se iskreno divim“, dojma je Davorka, koja je uvjerena da ih ovakvi susreti međusobno jako osnažuju.

Prolaze i neku katarzu, kada se obilaze ratna stratišta nerijetko se dogodi da muškarci i ratnici puste suzu. Tako je bilo, kaže nam Jasmin, kada je on bio domaćin ovakve posjete u Bihaću i kada je vodio grupu da oda počast žrtvama pored jame u koju su bacani živi ljudi.

Jajce
Na vijencu su navedene sve nekada zaraćene vojske (FOTO: Lupiga.Com)

„To su takve situacije da se ljudi pitaju kako je to moguće, kakvi to ljudi mogu učiniti. Dolazi do pokajanja zbog ljudi koji su nosili istu uniformu kao i ti i činili zločine i u tvoje ime. Onda bude i suza“, potvrdit će nam i Saša. 

Razgovaramo i s Novicom Kostićem iz Vlasotinca, gradića na jugu Srbije. Njegov ratni put je vrlo kratko trajao, ali ga je obilježio za cijeli život. Već nakon pet dana ratovanja u Hrvatskoj teško je ranjen. Pogodila ga je granata i obilježila ga do kraja života. Danas je invalid, ali sretan što je živ, jer kako kaže, neki su ginuli i za pola sata.

„Na nama je da gradimo neko, jebemliga, povjerenje, da ponavljamo da se nasilje ne isplati“, prosto će Novica s jakim i vrlo specifičnim naglaskom iz svog kraja. Već dugo godina je u ovoj priči, tako da će se nama odmah predstaviti kao mirovni aktivist. A sve je krenulo kada je pozvan da sudjeluje u jednom ovakvom susretu u Ulcinju sad već danve 2004. godine. Upitan bi li pristao, prisjeća se, rekao je odmah „zašto da ne“, jer je želio čuti što misle i osjećaju neki isti kao on, samo s neke druge strane.

„Prvi dan tada je, priznajem, bilo malo nervoze, ali već drugi dan druga priča. Nikada neću da zaboravim kada smo šetajući kroz Ulcinj, pun ljudi, tražili ostatak ekipe, a neko spazivši dio ljudi sa našeg sastanka kako sede dole na plaži, povika 'eno ih, naši'. Eto tako je to – naši“, kaže Novica.

Novica Kostić
"Moramo ponavljati da se nasilje ne isplati" - Novica Kostić (Lupiga.Com)

Ipak, to je jedna strana priče. Ima i ona koja kaže da su tada, oni koji to nisu mogli podnijeti, napustili skup. Među njima je bio i jedan bivši pripadnik HVO-a iz Mostara, koji se usred razgovora ustao, rekao da nikoga ne mrzi, ali da ne može biti sa svojim neprijateljima u istoj prostoriji nakon čega je izašao i nikada se više nije vratio. 

Žestoki momci

„Znate, oni koji su u ratu bili 'žestoki momci', oni neće ni da dođu na ovakva mesta. I to je njihovo pravo, a naše je pravo da kažemo kako se ratovanje ne isplati i da uradimo nešto da naša deca ne stradaju na nekom budućem ratištu i u nekim novim ratnim strahotama. Ja to radim, ali ne osuđujem one koji su imali vlastite gubitke i koji to ne mogu“, rezimira Novica. 

Jedan od tih žestokih momaka nekada je bio i Stanislav Krezić iz Mostara, a sad ga zezaju kako je oženio Srpkinju. Njegova je priča, malo je reći, nevjerojatna. Pustit ćemo njega da vam je ispriča.

„Kad je počeo rat, ja sam se među prvima javio. Kao borac HVO-a zarobljen sam nedaleko Mostara i proveo u logoru skoro pola godine. Svašta sam tamo vidio, od odvođenja i maltretiranja, do strijeljanja. Nakon logora, ponovo sam se obukao i silno želio osvetu, čim se za to ukaže prilika. Na sreću nisam se stigao nikome osvetiti. Kasnije sam otvorio kafanu i bio strašno neugodan. Čim bih čuo da neko kaže kafa, a ne kava, ja sam ga odmah nap'o. Bio sam stvarno ekstreman. Imao sam sliku Ante Pavelića u kafani, da se odmah zna gdje si doš'o, ne zato što sam ja njega cijenio, nego zato što sam znao da ga ovi mrze. Uvijek je bio neki nemir u meni. Mi branitelji stalno smo blokirali ceste iz nekih političkih, nacionalističkih razloga, gdje god je bila neka tenzija u Hercegovini, ja sam odmah bio tamo. Bio sam i kad je policija došla da pretresa Hercegovačku banku, da to spriječimo, da dignemo glas, 'pa vidi šta nam rade', a nisam tamo imao ni marke. Da me sad pitaš za sve te stvari, zašto smo blokirali saobraćaj, ja ti danas ne bih znao reći. Ja ni na Stari most nisam išao jer je 'njihov'. Onda sam nekako počeo razmišljati, najviše zbog bratove žene koja je bila muslimanka i nikad nikom ništa loše nije napravila. Moj brat se morao skinuti iz HVO-a i otišli su u Ameriku, jer da su ostali u Mostaru sigurno taj brak ne bi opstao. I tako sam se počeo mijenjati. Trajao je taj proces dugo. Gledao bih neke političke emisije na televiziji i onda u nekim situacijama počeo stavljati sebe na onu drugu stranu, da vidim kako bi mi bilo. Tad sam shvatio da moram raditi na sebi i polako sam počeo pratiti rad tih nekih mirotvornih udruga. Sad sam sretan čovjek jer sam ušao u to“, govori nam u jednom dahu, kao da mu je posebno drago što svoju priču može nekome ispričati. 

Stanislav Krezić
"Imao sam sliku Ante Pavelića u kafani zato što sam znao da ga ovi mrze" - Stanislav Krezić (FOTO: Lupiga.Com)

Stanislava zbog ove promjene okolina nije smjela kritizirati, makar ne naglas, jer su svi znali da je bio jedan od prvih koji je uzeo pušku u ruke. Za okupljene u ovoj grupi kaže da garantira da su svi čestiti, jer da je itko od njih napravio neko zlo, ne bi ni došao ovdje. Za kraj zaključuje: „Bola', ako sam ja mogao sjesti za sto s muslimanima i pričati, onda to može svako, pa i oni navijači Zrinskog i Veleža“. 

Niti Asimu Parliću iz Zavidovića nije nitko mogao zamjeriti njegov angažman, barem ne javno, jer Asim je ratni vojni invalid, član predsjedništva krovne udruge ratnih vojnih invalida Armije BiH, te što je najvažnije legendarni ratni zapovjednik. S njim razgovaramo drugi dan boravka, kada je sunce zamijenilo crne oblake. I on nam se predstavlja kao mirovni aktivist s 11 godina iskustva. Kad je počeo rat bio je vojno lice, sa završenom vojnom akademijom te se odmah priključio Armiji BiH. 

Rat svih protiv svih

Pamti sve datume ključnih bitaka na bojištima na kojima je bio. Ispaljuje ih kao iz topa. A bitaka oko Zavidovića u ratu je bilo na pretek. Detaljno nam priča sulude ratne odnose u tom kraju. Naime, na početku su ratovali HVO i Armija BiH protiv Vojske Republike Srpske. Potom je u ljeto 1993. godine došlo do sukoba između HVO-a i Armije. Asim se kune da mu ni dan-danas nije jasno kako je do toga došlo, ali tada su HVO i Vojska RS počeli zajedno ratovati protiv Armije BiH, a vrhunac tog ratnog ludila je kada se na fronti Armiji BiH, dakle većinski bošnjačkoj vojsci, suprotstavila jedinica „Meša Selimović“ Vojske RS u kojoj su se uglavnom nalazili Bošnjaci iz Bosanske Posavine.

Asim Parlić
"Postoje strukture koje ne žele da se miri" - Asim Parlić (FOTO: Lupiga.Com)

„To su nevjerojatne, ma šta nevjerojatne, nenormalne stvari“, komentira Asim, koji je još uvijek u izvanrednom fizičkom stanju, što komentiraju i njegovi suputnici u ovoj akciji.

Uvjeren je da njihovu priču o mirovnim aktivnostima mediji namjerno ignoriraju.

„Mene nikad nije bilo strah razgovarati s drugima i drugačijima, a ove naše napore prepoznajem kao šansu za pomirenje i relaksaciju odnosa u BiH. Problem je što se ova priča teško probija. Postoje strukture koje ne žele da se miri, da bude drugačije nego što je ovaj glib danas. Najlakše je glumit uvrijeđenu mladu i okrenuti leđa jedni od drugih. Bez empatije prema žrtvama drugih neće ova zemlja ikad ići naprijed“, glasno će Asim, kao da želi da se njegova poruka što jače čuje. Na svom „lokalu“ nastoji u ovakve akcije uključiti i vjerske službenike, jer kako kaže, najprije će iz usta hodža, svećenika i popova ljudi prihvatiti neke stvari

I Novica je ogorčen na političke strukture, jer je siguran da baš one sprječavaju da se išta pomakne s mrtve točke u odnosima nekad zaraćenih strana, čime se trajanje rata na neki način produžilo i do danas.

Ratni veterani
Pozdrav veterana HV-a i veterana Armije BiH (FOTO: Lupiga.Com)

„I danas ratuju, samo nekim drugim metodama“, jasno će Novica koji kaže da u vojsku više ne bi nikad, niti bi dao svome sinu da ide. Želi nam posebno istaknuti da iza boračkih udruženja stoji politika.

Na naše pitanje kako su u Srbiji regulirana braniteljska prava, smjesta reagira. 

„Ne mogu ja da budem branitelj kad sam ja ratovao 900 kilometara od svoje kuće. Šta sam ja branio“, rezolutan je Novica, dok uz pomoć štaka korača gradom prema spomeniku poginulim pripadnicima HVO-a. Trebalo mu je, pojašnjava, dugo da to prihvati, ali sada svoju tvrdnju spremno ponavlja gdje god treba i koliko god to nekome nije po volji. 

Hrvatska "najtvrđa"

Opet se susrećemo sa Sašom, pa ga pitamo kako se on uopće našao u ovoj inicijativi. Odgovara nam da je jednom prilikom bio sličan susret u Pakracu i da je dobio poziv da sudjeluje. Bez razmišljanja je odbio, jer je, sam će ocijeniti, bio „tvrd“ i još uvijek „vruće glave“.

„Rekao sam - nema šanse. A onda je moj predsjednik HVIDRA-e Daruvar pristao. I mislio sam se kad može on koji je dva puta ranjavan u ratu i kojem su oca pogubili na mučan način, onda mogu i ja, a ne da ga onda poslije ispitujem što je bilo, s kim je pričao i šta je pričao. Znatiželja mi nije dala mira, pa sam rekao 'idem čuti iz prve ruke'. Uostalom, razmišljao sam, lako se ustat i otići ako mi se nešto ne svidi. I onda sam vidio da mi je zanimljivo čuti ljude koji su, hajmo reći, pucali po meni, a i ja po njima“, dijeli s nama svoje dileme iz prošlosti. 

Jezero
Cvijeće na jednom od spomenika koje su obišli ratni veterani (FOTO: Lupiga.Com)

Podijelit će s nama i svoj dojam kako najviše optimizma vidi kod ljudi u BiH, iako bi ga tamo trebalo najmanje očekivati. Žalostan je što na lokalnim razinama politike još i nailaze na podršku, ali što se više krene prema političkom vrhu otpori su sve veći. 

„Mi kao pobjednička strana u ratu, jako smo tvrdi, ne želimo uopće saslušati poražene, mada bismo to mogli s lakoćom. Mislim da smo mi najtvrđi od svih zaraćenih strana“, zaključuje Saša prije nego ulazimo u autobus koji će nas odvesti na Ćanino polje.

Dok autobus mili vijugavim planinskim makadamom razgovaramo sa Zvonkom Lucićem, nekadašnjim pripadnikom Prve gardijske brigade HV-a, „Tigrovi“. Usred razgovora opet čujemo Jasminove i Sinišine šale. U trenutku kada se autobus jedva uspinje uz veliku strminu, netko sa zadnjih sjedala dobacuje preko cijelog autobusa – „Siniša, jesi li i ovuda protjer'o tenk?“. Istog trenutka čuje se Sinišin odgovor – „Kako, kad mi ga je Jasmin uništio“. Pomalo se na to stidljivi osmijeh razvuče i na licu našeg novog sugovornika, koji, da se vratimo na prethodnu temu, misli da su u Hrvatskoj braniteljske udruge politički manipulirane.

Zvonko Lucić
Dva puta ranjavani Zvonko Lucić uvijek se pitao što je s "druge strane" (FOTO: Lupiga.Com)

„Poslije mirovine sam se angažirao u braniteljskim udrugama, ali sam to nakon nekog vremena doživio kao politički manipulirano i jako mi se zamjerilo. A ovo, ovo mi je baš ispušni ventil u kojem sam se ja više pronašao nego tamo“, govori nam Zvonko nadglasavajući se s bučnim autobusnim motorom.

Popis ratišta na kojima je Zvonko bio izuzetno je dugačak. I sam kaže, da skratimo, kako valjda samo u Vukovaru nije bio. Među ostalim, bio je u odori HV-a u Mostaru deset mjeseci. Dva puta je ranjen u Hrvatskoj, ima status invalida, ali PTSP nema. U rat se sam javio i proveo u njemu sve do zadnjeg dana. Suborcima u Hrvatskoj ni ne pokušava objasniti zašto je ovdje, jer je shvatio da koliko god nekima argumentirao stvari, oni neće promijeniti svoj stav.

„Mene je uvijek zanimalo što je s druge strane. Kako druga strana izgleda. I kad je rat trajao. Tražio sam razlog zašto, jer sam uoči rata, u zadnjim godinama Jugoslavije, kao dvadesetogodišnjak mislio da stvari mogu samo ići na bolje, kako nas očekuje samo napredak“, govori nam gledajući kroz prozor gdje nam s vidika izmiču nepregledna stabla borova. 

„Poslije mi se svidjelo. Otkrio sam ljudsku stranu, da je čovjek čovjek gdje god bio“, zaključit će dok stižemo na odredište. Dodat će još i kako su neki od branitelja iz Hrvatske zbog sudjelovanja u ovome imali brutalne napade iz HVIDRA-e. Odmah nam je i ponudio objašnjenje zašto je to tako: „To rade oni ljudi koji misle da im se ovim ugrožava egzistencija, jer oni žive od toga što su stvari drugačije, pod motom nemojte vi razmišljati, mi smo tu da razmišljamo za vas“.

Ratni veterani
Asim i Saša u delegaciji koja polaže cvijeće (FOTO: Tamara Zrnović)

Koliko su ovakva promišljanja utemeljena i kakvo iskustvo s HVIDRA-om ima CNA, upitali smo Davorku, koja odmah napominje kako je status branitelja u Hrvatskoj neusporediv sa statusom koji imaju veterani iz drugih država. Kao prvo, zbog daleko boljeg materijalne situacije, odnosno zbog skrbi države, a kao drugo zato što imaju jaku političku poziciju.

„Nemam nikakvih dokaza za to, ali mislim da je glavna prepreka na koju nailazimo na terenu u Hrvatskoj, političke prirode i da dolazi iz krovne braniteljske organizacije. Osobno mi je jako žao da je to tako, jer mislim da bi ljudima u Hrvatskoj puno značilo, pogotovo onima koji su izgubili nekoga, da ljudi s druge strane izraze svoje poštovanje prema onima koji su stradali, prema njihovom gubitku. To strašno puno znači. Ljudima je potrebno da im se prizna njihov gubitak“, smatra Davorka i prije nego li će otići na okrugli stol koji je organiziran u Domu kulture Jajce izražava nam nadu da će se to jednom ipak promijeniti.

"Želim plakati na hrvatskom"

Tamo smo svjedočili i kako izgleda politička korektnost na ovakvim mjestima. U govoru je jedan od sudionika okruglog stola, govoreći o jednom zločinu, rekao da je „njegov narod tu počinio užasan zločin“. Strpljivo je muškarac iz publike čekao da dođe red na pitanja, pa se ustao i smirenim tonom rekao: „nije vaš narod počinio zločin, počinili su ga pojedinci“, što su svi smjesta prihvatili uz glasno odobravanje. Nakon toga svi zajedno su se preselili u predvorje Doma kulture kako bi pogledali izložbu potresnih fotografija Nenada Vukosavljevića i Nedžada Horozovića, dvojca koji je snimao mjesta ratnih stradanja. 

CNA
Jedna od fotografija sa izložbe (FOTO: Lupiga.Com)

Veterani su primljeni i u Općini Jajce, gdje se među ostalim počelo govoriti o suživotu u tom gradu i činjenici da u njemu postoje „dvije škole pod jednim krovom“. Za one koji ne znaju „dvije škole pod jednim krovom“ su uobičajena pojava u Srednjoj Bosni gdje žive miješano Hrvati i Bošnjaci. U naravi djeca idu u istu školu, ali su u njoj razdvojena tijekom cijelog školovanja i gotovo da nemaju priliku upoznati se. U toj se raspravi osobito istaknuo predsjedatelj Općinskog vijeća Jajce, Ivo Šimunović iz HDZ-a BiH, očito pogođen kritikom takvog sustava školovanja te je odlučio jasno stati u njegovu obranu.

„Ja želim plakati, sanjati i živjeti na hrvatskom jeziku“, poručio je Šimunović kao da je iskočio iz devedesetih, iz popularne rubrike jednog ugašenog tjednika.

CNA
Fotografije nad kojima je nemoguće ne zamisliti se (FOTO: Lupiga.Com)

Sudionicima je posebno emotivna bila posjeta Bravnicama, selu nedaleko Jajca. Tamo je 1995. godine, u vojnoj akciji Maestral 2, napadnut autobus s civilima koji su bježali iz Donjeg Vakufa prema Banja Luci. Mjesto njihovog stradavanja do danas je neobilježeno, cvijeće je položeno u zaraslom dvorištu neke srušene kuće, koja prijeteći upozorava na ratno zlo. Za zločin nitko nikada nije odgovarao, čime je ogorčena Nadežda Janković koja je, iako teško ranjena, preživjela ovaj masakr.

Ljudi i neljudi

„Autobus je pogođen zoljom, a onda su vojnici izbliza pucali po nedužnim civilima. Ubili su osmero djece. Najmlađa žrtva imala je samo tri godine, a najstarija 91 godinu. Niko ni nakon 24 godine nije odgovarao zbog toga, iako Tužilaštvo BiH ima taj spis još od 2005. godine“, drhtavim glasom govori Nadežda, dok dio nekadašnjih ratnika, slušajući je, gleda u pod i nijemo vrti glavama. Tek na pitanje iz mase, tko je izvršio napad, Nadežda će reći da su to bili pripadnici Četvrte gardijske brigade HV-a.

Nadežda Janković Stojić
"Ne trebamo da osudimo jedan narod zbog par onih koji su počinili zločin" - Nadežda Janković ranjena je u napadu u Bravnicama (FOTO: Lupiga.Com)

O ulozi brigade kojoj je ratni zapovjednik današnji ministar obrane RH, Damir Krstićević, odnosno o počinjenju brojnih zločina na ovom području, pogotovo u Mrkonjić Gradu, pisali su mnogi mediji, dignuta je i kaznena prijava protiv Krstičevića, kao zapovjedne osobe, ali optužnice još uvijek nema.

Nadežda će nam reći kako joj još uvijek nije lako govoriti o tome te onda detaljnije ispričati što se dogodilo poslije napada, a što pokazuje da u ratu uvijek ima i ljudi i neljudi. 

„Nakon što su maskirani napadači otišli, iz drugog pravca su došli pripadnici HVO-a koji su odmah žestoko osudili ovaj zločin i pružili nam svu pomoć, prema nama se odnosili krajnje humano i korektno. To govorim iz tog razloga da ne trebamo da osudimo jedan narod zbog par onih koji su počinili zločin i trebamo svi da poradimo na tome da se one koji su počinili ovakve strašne zločine procesuira jer to je jedini put ka pomirenju i rane ne mogu da zarastu dok se to ne desi“, zaključuje Nadežda. 

Bravnice
Stanislav i Zvonko uz Nadeždu (FOTO: Lupiga.Com)

Tu je suzu pustila i Svetlana Janković, druga žena veteranka u ovoj skupini nekadašnjih ratnik(c)a. Reći će nam poslije kako je ta priča podsjeća na njeno ranjavanje. Naime, Svetlana je umirovljena potpukovnica iz Čačka. Rat ju je zatekao u zadarskoj vojarni. Tada je bila potporučnica u JNA, na profesionalnom ugovoru. Nakon povlačenja JNA iz Zadra, kratko je bila u Benkovcu, a potom u Kninu. Nudilo joj se da ostane i priključi se Srpskoj vojsci Krajine, ali je to odbila. 

„Kada je u maju 1992. godine došla depeša da svi oni koji su državljani tadašnje SR Jugoslavije ima da se vrate u svoju zemlju, ja sam s konvojem od šest autobusa krenula prema Srbiji. U Bosni, negde kod Ključa upali smo u zasedu Armije BiH. Imali smo tri mrtva i 50 ranjenih, među kojima sam bila i ja. Tako da me priča ove gospođe podsetila na to“, prisjeća se Svetlana dok hodamo na začelju kolone koja već ide položiti cvijeće na drugi spomenik. 

Sjetit će se i kako je, kad je počeo rat, vjerovala da će razum prevladati, a onda se ispostavilo da je bila naivna. Tvrdit će nam kako su najveće zlo u ratu činili dobrovoljci koji su u rat došli zbog motiva pljačke ili zbog osjećaja moći, a sumnja da su neki od njih poslani od nekih političkih struktura. I Svetlana će nam objasniti zašto je ovdje.

Svetlana Janković
"Nijednu jedinu neprijatnost nisam doživela ni osetila" - Svetlana Janković (FOTO: Tamara Zrnović)

„Ne možeš stvari da gledaš samo iz svog ugla. Uvek treba čuti šta ima da kaže i druga strana. Ja sam to znala jer su deca mog strica bili u Hrvatskoj vojsci. Svi ljudi koji su ovde, došli su sa iskrenom namerom da se druže, da razgovaraju. Svi oni imaju negde neki žal sa svojom izgubljenom mladosti. Svi su me odmah prihvatili i otvoreno smo pričali o nekim stvarima, o kojima ja do sada, svih ovih godina nisam pričala ni sa 'svojim' ljudima. I nijednu jedinu neprijatnost nisam doživela ni osetila“, rezimira nam Svetlana svoje dojmove. 

Nevjerojatno joj je koliko je imala osjećaj da sve te ljude poznaje već godinama i koliko pomiješanih osjećaja ima, od potpunog ispunjenja, do gorčine zbog svega što se događalo u ratu. 

„CNA je sasvim neplanski ušao u moj život i ispostavilo se da je to sjajno“, govori nam sa širokim osmijehom na licu dok se pozdravljamo.

Cijeli ovaj susret pomalo podsjeća na film sarajevskog režisera Alena Drljevića, „Muškarci ne plaču“, koji je prije dvije godine odnio prvu nagradu na Zagreb Film Festivalu. Ali ipak uz određene razlike. Možda se na ovim susretima i događaju teške scene kao i u filmu, ali očito ne kada su novinari u blizini. 

Ratni veterani
Opraštanje bivših neprijatelja (FOTO: Lupiga.Com)

„Rasprava ima, bilo ih je i bit će ih sigurno, ali su se one uvijek riješile argumentima. Tako je to ovdje“, reći će nam Zvonko prije nego li se krene opraštati s „neprijateljskom“ i „prijateljskom“ vojskom, jer vrijeme je za povratak u uobičajenu svakodnevicu i vlastite borbe.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tamara Zrnović

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IVAN ERGIĆ: Povratak

    16.10.2019.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Povratak

  2. FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

    01.10.2019.

    Nataša Škaričić

    FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

  3. BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

    30.09.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije