"Veliki su prijatelji Milorad Dodik i bosanskohercegovački Hrvati" (FOTO: Protest.ba)

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, javio se Bobi na oglas za vozača viljuškara u novu tvornicu drvne građe, pa došao na razgovor za posao. "Nego", upita u neka doba Bobi vlasnika firme, "kolika bi bila plata?"

"Pa, u početku dvjesto pedeset maraka", odgovorio mu gazda, "a kasnije bogami i petsto, šesto."

"Odlično", zadovoljno će Bobi, "vratit ću se ja onda kasnije."

Tako nekako meni izgleda ta stvar s povratkom bosanskohercegovačkih Hrvata na takozvana rodna ognjišta. Dođe valjda Bobi na razgovor u sarajevsku ili banjolučku općinu, dobardan, dobardan, taka je i taka stvar, ja bih se, veli, vratio u svoju staru kuću, pa reko da vidim kako to ide. Pa mu kažu kako će u početku biti u izbjegličkom centru, neće možda odmah biti posla, ali bit će nešto hrane iz humanitarne pomoći, pomoći će malo i UNHCR i OESS, dodat će i Caritas, i tako.

A kasnije, neka se malo strpi, čim sazriju uvjeti vratit će mu svu otetu imovinu, popravit će mu i kuću i cestu do kuće, otvorit će se u selu i škola, obnovit će se i crkva, popunjavat će se kasnije i nacionalna kvota u institucijama, a otvorit će se i nova tvornica drvne građe, pa će biti i posla i para.

"Odlično", odgovori tada Bobi, "vratit ću se ja onda kasnije".

I tako svaki put. I tako sedamnaest godina. I svaki važan i povijesni razgovor na tu temu završi "odlično". Odlično, vratit ćemo se mi onda kasnije.

Evo, recimo, važan i povijesni razgovor na temu povratka Hrvata u Republiku Srpsku, koji se ovih dana trebao održati u Banjoj Luci, na inicijativu šefa misije UNHCR-a u BiH Andrewa Maynea, a uz sudjelovanje ministra za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara Damira Ljubića i ministra za izbjegle i raseljene u Vladi Republike Srpske Davora Čordaša, te više visokih predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata, na čelu s banjolučkim biskupom i predsjednikom Biskupske konferencije u BiH monsignorom Franjom Komaricom. A koji je, čitam u novinama, odgođen.

Što je razlog, ne zna se pouzdano - ministar Ljubić je, kažu, tražio još vremena da se pripremi, ne može se valjda o tako važnoj temi kao što je povratak Hrvata razgovarati navrat-nanos, nepripremljen, nije od rata prošlo ni osamnaest godina - tek biskup Komarica navodno je samo rekao: "Odlično, vratit ćemo se mi onda kasnije."

Čitao sam tu vijest, priznajem, malo zbunjen, jer sam ovako sa strane, prateći hrvatske medije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mislio da je to pitanje - povratak naime Hrvata u Republiku Srpsku - završena stvar. Da se diskriminirani Hrvati ne vraćaju u Sarajevo i u većinski bošnjačke gradove, to je dobro poznato - ne prođe dan a da se ne piše o sarajevskim Hrvatima, trećem entitetu ili hrvatskoj televiziji - ali da se ne vraćaju u Srpsku bilo mi je posve novo.

Ja, budala, mislio da je ta, kako se zove, Republika Srpska, sama obećana zemlja za Hrvate. Uvjeren sam bio, da me netko pitao, kako se onih petnaest hiljada Hrvata nikad nije vratilo u Sarajevo samo zato što su se zapravo nastanili u croat-friendly Banjoj Luci, dobili stanove i posao, a djeca im igraju košarku u Igokeji.

Takav dojam ima čovjek kad se o položaju Hrvata informira u hrvatskim medijima, naročito onima u Bosni i Hercegovini, u kojima je Milorad Dodik uvijek rado viđen gost i osvjedočeni prijatelj bosanskohercegovačkih Hrvata, sam Otac Domovine, odnosno Trećeg Entiteta. Blagoglagolji Mile gdje ga čuju i ne čuju o hudoj sudbini bosanskih Hrvata i njihovom povijesnom pravu na svoj entitet, plače nad sarajevskim katolicima pa svojima obnavlja crkve i samostane, gradi čak i spomenik papi - bogami će sad i drugi - navija za Hrvatsku na svjetskim i europskim prvenstvima, susreće se s viđenim Hrvatima i sve ih časti rakijom i ordenima. Prije godinu dana, sjetit ćete se te vesele zgode, na proslavi dvadesete obljetnice Republike Srpske takvim je jednim odlikovanjem, ni manje ni više nego Orednom časti Republike Srpske, ukrasio i mantiju samog biskupa Franje Komarice.

Veliki su prijatelji Milorad Dodik i bosanskohercegovački Hrvati - nekidan, na dvadeset prvu godišnjicu Srpske, predsjednik HDZ-a Dragan Čović baš je tako, "prijateljem", odlikovao jarana Milu - desne mu i lijeve ruke Rajko Vasić, Emil Vlajki ili Veselin Gatalo omiljeni su srbokolumnisti hrvatskih portala, probeharalo tako u Bosni i Hercegovini bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba, i da ga netko tako upućenog pita, rekao bi vrli čitac neki da je Republika Srpska sama obećana zemlja za Hrvate. Samo što nije promijenila naziv, pa se još u Banjoj Luci misle da li da se zove Republika Srpsko-hrvatska, ili Republika Srpska ili Hrvatska.

I onda vrli čitac neki u vijesti o sastanku u Banjoj Luci pročita kako se isti nosilac Ordena časti Republike Srpske monsignor Franjo Komarica žali da se u ovih sedamnaest godina, otkako je završio rat, u Republiku Srpsku vratilo sve u svemu, trenutak da izračunam, pišem nula pamtim tri, khm, samo još da provjerimo... dakle, točno - tri posto Hrvata!

Pomislio sam da je štamparska greška, vjerojatno je gospodin biskup htio reći tristo posto, to bi već bilo realno, najmanje tri puta više Hrvata naselilo se u Republiku Srpsku nego što ih je tamo živjelo prije rata, navalili su u gostoljubivo Podrinje i hrvatoljubivo Potkozarje i Hrvati iz Sarajeva i Hrvati iz Ljubuškog, doselili tamo i Hrvati iz Hrvatske, sve bježeći od Europske unije, dijeli tako Dodik braći Hrvatima kuće i ordene, u svemu ih se, kad se sve zbroji, cijelih tristo posto vratilo u Srpsku, pa u novinama greškom ispalo tri posto.

Provjerim stoga još jednom, kad stvarno - u bratsku se Republiku Srpsku od rata do danas vratilo svega tri posto Hrvata!

Tri posto! U sedamnaest godina!

Jebemtisve, više se Srba prema posljednjim službenim podacima prištinskog UNHCR-a vratilo na Kosovo nego Hrvata u Srpsku!

Pa i temeljito etnički očišćeno Sarajevo, u kojemu je ostala jedva polovica predratnog hrvatskog stanovništva - nad čime bratska pravoslavna piščad i dodičad tako empatijski zdvaja upravo u krivoslavnim medijima - u odnosu na Banju Luku i Republiku Čistu pravi je tematski park na temu povratka i emancipacije Hrvata!

Pa ipak će Hrvati i dogodine biti dragi gosti na dvadeset drugoj godišnjici Republike Čiste, a čistunska pera dragi gosti na njihovim portalima.

I onda se pitaju što Bobi i Rudi vazda ispadaju budale.

Boris Dežulović, Oslobođenje