Vjerovatno ste se pitali kako izgleda prosječan student u Republici Srpskoj? Ili o čemu i kako razmišlja? Jedno istraživanje, možda važnije od svih dosadašnjih, dalo je poprilično vjeran foto-robot lokalnog akademca. Naime, studenti Fakulteta političkih nauka u Banjaluci uzeli su na sebe zadatak da to saznaju i u periodu od 15. novembra do 15. decembra prošle godine ispitali preko 500 svojih kolega. Ispitanici su popunjavali upitnik koji je sadržavao više od 30 pitanja, među kojima su bila ona o statusu RS i BiH, odnosu prema religiji, vlastitom i drugim narodima...

(ILUSTRACIJA: 6yka)

Istraživanje je vjernije od dosadašnjih, zato što su u njemu „licem u lice“ studenti propitivali svoje kolege, pa je očekivano visok stepen iskrenosti i neposrednosti.

Tako smo saznali ono što više-manje znamo. Rezultati su, sportski rečeno, očekivani.

Čak 72 odsto studenata smatra da Republika Srpska treba da se otcijepi od BiH. Ispitanici se gotovo dvotrećinskom većinom protive ulasku BiH u Evropsku uniju, a čak četiri petine nije za ulazak u NATO. Najveći procenat ispitanika bi bio najzadovoljniji kada bi se RS osamostalila i bez Evropske unije krenula u razvoj. Istraživanje je pokazalo da je preko 85 odsto studenata u određenom stepenu religiozno. Istovremeno, njih 60 odsto ima povjerenja u crkvu, što je više od bilo koje druge institucije.

Kako je moguće, trebamo se zapitati, da je današnjim studentima u Republici Srpskoj primarni cilj otcjepljenje od Bosne i Hercegovine? I kako je moguće da im niko od profesora nije objasnio da je po Dejtonskom mirovnom ugovoru, po kojem je stvorena RS kao entitet i BiH kao država, to zapravo neizvodljivo?

Pa, moguće je.

Predsjednik RS Milorad Dodik već 6 godina priča o nekom referendumu o otcjepljenju. Doduše, u posljednje vrijeme, po tom pitanju malo muči, ali Dodikova mantra o “nepostojećoj BiH i samostalnoj RS” je, bar u režimskim medijima, sveprisutna. I stoga nisu krivi nekadašnji srednjoškolci, a današnji studenti, koji 6 godina slušaju Miloradovu priču o izmaštanom otcjepljenu. Nisu krivi ti mladi ljudi koji, ničim izazvani, smatraju otcjepljenje RS kao primarni politički cilj. Kad može Predsjednik da ga stavi na pijedestal prioriteta, zaboga, zašto ne bi i oni. Opasnije od svega jeste uporno profesorsko akademsko ćutanje na pravno neutemeljene i geo-strateški nemoguće, a opet postojeće izjave Predsjednika Republike Srpske.

Svako ko ima oči zna da je galimatijas ridikuloznih političkih persona u posljednjih dvadesetak godina, udružen sa roditeljskom indiferentnošću, neobrazovanjem i nakaradnim školskim sistemom, stvorio ovakvu studentariju kakvu imamo.

(FOTO: atvbl.com)

Ironično, ali tek sada doskočica iz naslova stara dvjestotinjak godina, koja simbolizuje sav jad, čemer i nepoznavanje toponimija, iz perspektive ondašnjeg seoskog kmeta, postaje na volšeban način istinita!

Jer, kako drugačije objasniti rezultate istraživanja prema kojima studenti RS silno žele da se otcijepe od Bosne i Hercegovine i koji će joj reći zbogom, odlazeći u svoj rodni npr. Prijedor?

Toj djeci, po rođenju, Prijedor nije u Bosni i Hercegovini, nego u Republici Srpskoj. Odavno su ta djeca, sa roditeljima, profesorima i političkim vođama, izgubila primarni geografski kompas, pa se više ne sjećaju da je ta i takva Republika Srpska, zajedno sa Prijedorom, u Bosni i Hercegovini. I što je najtužnije, poodavno boli koga briga za sve ovo. Važno je da mladi žele, jer im je to tupljeno godinama,  da se otcijepe od Bosne i Hercegovine! Kako će, zašto i na koji način to uraditi manje je važno. Šta će raditi ta “samostalna Republika Srpska” u nekom limbu, u nekom međuprostoru, kako će, sve i da se desi takav futur treći, živjeti, sa kim i od čega,  irelevantno je. Kako će živjeti njihova braća po nacionu koja su se vratila u Federaciju BiH u takvom jednom izmađijanom kontekstu, ma ni to nije bitno.

To ni veliki vođa Milorad Dodik ne zna najtačnije. Bitno je da se o tome priča i da se ima taj kvaziseparatistički stav. Najjadniji i najtužniji su tek razlozi za posjedovanje ovakvog jednog mišljenja među studentima. Nisu oni vođeni nekakvom ideološkom potkom, pa makar ona bila i nacionalistička. Riječ je tek o pukom malograđanskom pragmatizmu naslijeđenom od roditelja, a naučenom od profesora. Pragmatizmu, zasnovanom na vođi i stadu. Ćuti i telali, krilatice su velikog vođe. Ako budeš dovoljno uporan i uvjerljiv, postaćeš član vođine stranke (čitaj SNSD-a), a onda su ti vrata uhljebljenja i “ugodne egzistencije”, u toj i takvoj Republici Srpskoj, širom otvorena.

Na stranu što taj mladi studentski svijet pojma nema da je ovdje “ugodna egzistencija” protjerana prije dvadeset godina. A kako će i imat pojma, kad je prosječan student iz Banjaluke, u najboljem slučaju, bio na ekskurziji u predgrađu Barselone, koje se usput budirečeno ne sjeća, koji je dva-tri puta ljetovao na Crnogorskom primorju i par dana bio u Beogradu na nekom koncertu ili utakmici. Društvo i sistem mu, najjednostavnije rečeno, nisu omogućili da putuje, da se obrazuje i da vidi drugo i drugačije. Na kraju krajeva, separatistička politika Milorada Dodika i njegove svite imala je prečeg posla od edukacije mladih studenata po inostranstvu. A sa druge strane, tako obrazovane jedinke u nekom većem broju bile bi kontraproduktivni balast Dodikovoj vladavini.

Slijedom logike, ne čudi ni pojava evroskepticizma među banjalučkim studentima. Nije to, kao ni sve ostalo, plod neke zajedničke student-profesor analize o stanju u evropskoj ekonomiji. Ne. Riječ je o najjeftinijim mas-medijskim trikovima, kojima aktuelna vlast u RS, preko svojih medijskih telala, predstavlja EU kao crno zlo, a Rusiju kao kontrapunkt, svjetlost sa istoka, koja će, personifikovana u liku Putina na konju, doći i spasiti nas. Naravno, od Rusije u realnosti imamo par sumnjivih oligarha koji su pokupovali ono nešto malo naftne industrije i resto energetskog sektora i koji će, eksploatišući naša dobra, koja su im više-manje koncesiono poklonjena, da izmuzu Republiku Srspku do krajnjih granica. A da li neko od profesora priča makar o ovome studentima banjalučkim? Naravno da ne.

Jer, profesori banjalučki, u najvećem broju slučajeva, nisu u dobrim odnosima sa realnošću. Pola ih “majčicu Rusiju” doživljava kao romantičarsko leglo Marksove misli, a druga polovina ustrajava da objasni studentima kako je riječ o prelijepoj pravoslavnoj državi. I zato i nema naučne akademske krtičke misli koja će reći studentima kako je Ruska Federacija leglo najbrutalnijeg oligo-neoliberalnog kapitalizma današnjice.

(FOTO: akos.ba)

A tek podatak da je preko 85 % studenata vjerujući puk, a da je crkva institucija sa najviše povjerenja, uopšte ne čudi. Jer Univerzitet u kome je primarnije sagraditi crkvu od učionice, laboratorije ili paviljona studentskog doma, posve logično da razvija teološku žeravicu i postavlja, umjesto nauke, crkvu kao najuzvišeniju civilizacijsku tekovinu. Ono, jeste da je u svijetu 2013. godina, ali kod nas može biti i 1713. Pa, samo dvojica vladika su uticajniji i više cijenjeni od cjelokupne tzv. akademske zajednice Republike Srpske! Nema tog akademika, te naučne ličnosti univerzitetske koja se mudro neće skloniti pred “sjajem” jednog Grigorija ili Kačavende. Dakako da to govori o “sposobnosti” vladičanskoj da elegantno plovi svjetovnim vodama, ali ponešto priča i o impotentnosti, autističnosti, konformizmu i nedoraslosti profesorskoj da se nose sa realnim životom. Ovako se više nose za životom. I kakva djeca da budu kad se rađaju u svijetu parastosa, crkvenih akademija, pojanja, crnih vladičanskih limuzina, bahatih vjeroučitelja...? Kako da svjetovno odrastaju i sekularno se edukuju kad su predestinirani da žive u klasičnoj džamahiriji. Prosto, čudi podatak da postoji nekakvih 15 %  studenata koji su, najvjerovatnije, agnostici. O ateizmu u Republici Srpskoj, koja “hoće da se otcijepi”, ne govori se. Naprosto čudi kako banjalučki Univerzitet nije postao jedan veliki teološki centar. Što nije isključeno da se neće desiti u bliskoj budućnosti.

Ali, pravi problem je - O čemu će naša djeca, naši studenti da pričaju sa svojim kolegama po indeksu iz inostranstva? Ako im se ikada ukaže prilika da negdje odu. Hoće li biti tek puki zamorčići nad kojima će se učen svijet u 21. vijeku ismijavati i zavitlavati ih?

Ti i takvi profesori naši, figurativno, štroje i ono malo kritičke misli na Univerzitetu i pretvaraju gotovo svakog studenta u konformističkog zombija klimoglavca.

A ko je spomenuo revoluciju?

Stoga, svako teoretisanje o studentima kao pokretačima bilo kavih društvenih promjena u Republici Srpskoj izgleda kao kafansko-infantilno naklapanje. Očekivati od ovih mladih ljudi da ustanu i bore se za neka svoja prava je iluzorno. Očekivati od njih da se bore protiv opštih društvenih nepravdi u svijetu u kome žive još je iluzornije. Realan čovjek, roditelj, može samo da se trudi i silno želi da mu dijete napusti ovaj entitet, ovu zemlju, ovaj prostor. Jer ovdje nije pravljeno mjesto za čovjeka. Ovdje žive narodi i nacioni, popovi i političari. I poltroni, dakako.

Bolno je shvatiti kako  je rat uništio nekoliko generacija, bolno je vidjeti da je postratni period smlatio još toliko generacija, ali je još bolnije gledati realnosti u oči i promatrati kako lokalni oligarsi i impotentni profesori melju, tu, tik od nas, još jednu, ko zna koju po redu, generaciju mladih ljudi. Ti ljudi će danas-sutra postati roditelji i zaista je teško očekivati da će im potomstvo biti nešto više od nacionalističko-religioznih ponavljača.

Rješenje - ili Prijedor vratiti u Bosnu ili se seliti iz ove i ovakve Bosne.

Lupiga.Com via 6yka.com