Današnja hrvatska ljevica, pojmljena u najširem rasponu, ima ozbiljan problem s nacionalizmom. Raspon je pritom najviše definiran njezinim antinacionalizmom. Takva kontradikcija nije uvijek vidljiva otprve, niti je uvijek namjerna i osviještena. Često dolazi u prvi plan s temom partizana i njihove uloge u Drugom svjetskom ratu, tj. NOB-u. Izuzmu li se kalkulantske vratolomije Zorana Milanovića, predmet spora obično nije ono što partizani ovdje nisu činili. Od svega što jesu, međutim, po toj ljevici ispada da su se borili prvenstveno za Hrvatsku. Ne pojašnjava se kontekst ni karakter slobode za koju su ginuli, a svakako ni ove s kojom danas imamo posla. Ipak, prva se presudno uvjetuje drugom, što je najbolji znak stavljanja pred gotov čin. 

U srcu te neizrečene prinude nalazi se hrvatstvo kao neupitna vrijednost. Partizansko rodoljublje i slobodarstvo podvrgava se zato makar simboličkom „hrvatovanju“, ili mu je bolje da se nije ni odmetalo. Osvrnut ćemo se na dva aktualna primjera u vezi s takvom političkom te ideološkom logikom.

Prvi se tiče one crvene zvijezde petokrake nad Rijekom otprije par tjedana. Uzbunili su se zbog nje i pojedini ministri, dok je Armada odmah postrojena iza jedne takve, ali prekrižene. No pustimo sad želje i poruke notorne „druge strane“. Ljevica se ostala vrtjeti isključivo oko jedne teme u toj priči koja započinje samim povodom za instaliranje zvijezde. Njome je, naime, obilježena godišnjica odluke ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) o vraćanju Rijeke matici zemlji, Hrvatskoj.

Možda umjetnik Nemanja Cvijanović, autor Europske prijestolnice kulture, i nije imao na umu primarno nacionalni motiv za to svoje djelo. No maltene svi medijski komentatori koji će mu potom stati u zaštitu, isticali su ponajprije jedan argument. Da je partizani nisu oslobodili, ne bi se u Rijeci više nikad progovorio hrvatski, nego bi ona zauvijek ostala talijanska. 

Nećemo se baviti propitivanjem tako strašnog udesa – govorili bi talijanski, bili bi dijelom Italije. Pravo je zajednice da slobodno govori svojim jezikom i naziva sebe kako želi. Možemo o kulturnim identitetima misliti što god, ali vanjska prinuda nije kvalitetno rješenje ni u kojem slučaju. Partizani su ratovali uvelike baš protiv takvih agresorskih imperativa. No istovremeno su se borili za primat internacionalnih vrijednosti ispred nacionalnih. Također, za demokratizaciju ekonomskih odnosa kao odlučujućih faktora u organiziranju svakog društva. Ništa od toga nije ili jedva da jest kazano u obranu partizanske zvijezde petokrake s kraja proteklog ljeta.

Inzistiranje na ekskluzivnom partizanskom hrvatstvu prelazi u krivotvorinu autentičnog partizanstva - Dalmatinski partizani na Dinari (FOTO: Facebook/Bitka na Sutjesci)

Pretpostavimo da dobrohotni komentatori naprosto žele njezine vrijednosti nekako približiti i nacionalno senzibilnijem puku. Takva nakana u najmanju ruku ne bi bila jako štetna, kad se ne bi svako malo ponavljala. Partizane se definitivno prečesto ovjerava u relaciji s hrvatstvom. A valjda je tako zbog visoke afirmiranosti klevete da su bili antihrvatski nastrojeni. Nisu, pa ni na kraj pameti, nego su otvoreno za cilj imali šire, a inkluzivne horizonte. Njih je partizansko vodstvo, Komunistička partija, vjerodostojno iskovalo kroz četvrt stoljeća života u ilegali. Kasnije napuštanje dijela svojih ideala, ta organizacija platit će svojim iščeznućem.

Naknadno osiguravanje nacionalnog alibija ne čini partizane iz Hrvatske boljima. Inzistiranje na ekskluzivnom partizanskom hrvatstvu prelazi u krivotvorinu autentičnog partizanstva. Jugoslavija je jedina europska zemlja koja je bila u cijelosti pod okupacijom sila Osovine, a koja se oslobodila samostalno. Uglavnom vlastitim snagama, uz dragocjenu pomoć Saveznika, ali bez premca i po svojem ukupnom emancipacijskom pothvatu. Takvom dosegu nije potrebno retuširanje, naročito ne ovakvo. Državama nastalim iz jugoslavenskih sastavnica, očito pak jest. Koliko su kontroverzi uprtile kroz tobožnja osamostaljenja, toliko bi kredibilnosti uzele od prilagođenog NOB-a. Samo da se ne propituju pojedinačni im domovinski ratovi.

Drugi primjer demonstrira nam kako prolazi otpor nacionalnom rezonu koji ga nastoji potući njegovim sredstvima. Lordan Zafranović, također umjetnik, opet ultimativno zaziva klečanje nekog ovlaštenog Hrvata u Jasenovcu, čim prije. On vjeruje da bismo se tom gestom svi približili neophodnoj katarzi. Uzor je, dabome, njemački kancelar Willy Brandt koji je prije točno pola stoljeća tako postupio u bivšem Varšavskom getu.

Ostaje nam ipak pitanje u čije bi se točno ime tražio oprost na koljenima u Jasenovcu. Jer, današnja Hrvatska slijednica je one ZAVNOH-ovske, ne valjda Endehazije. Uz napomenu da to stanje nije zagarantirano ni Ustavom RH, nego je više proces ovisan o stalnoj političkoj praksi. Klečanje bi u tom kontekstu moglo biti ponajprije kontraproduktivno.

Ustaše se nisu povukle iz Jasenovca zato što im je dojadilo klanje, nego zato što su ih partizani najurili iz Hrvatske i Jugoslavije. Preskočit ćemo neukusno argumentiranje konkretnim udjelom boraca hrvatske narodnosti među potonjima, kao i među logorašima. A složit ćemo se načelno da je bio povelik, i da bar u njihovo ime ne bi trebalo klečati. Štoviše, nakon takvog čina ne bismo znali kako se sad ispričati još i njima.

Antifašističke nakane pod stalnom presijom mogu tako završiti zaglavljene u podjelama skrojenim po nacionalističkome metru. Borba za današnju partizansku Hrvatsku morala bi se kretati nasuprotno. Onuda gdje se nadvladavaju svrstavanja u nacije, ali za to je nužno raspolagati boljom solucijom.

Ne trebamo je tražiti daleko, bit će dovoljno prisjetiti se naših partizana i njihovih vrijednosti. Te principe svejedno nije moguće uzimati parcijalno niti uvjetovano. Treba ih zastupati u cjelovitom izdanju, jednako nacionalno i socijalno, spram radnika, žena, Srba, izbjeglica. Partizanima ne pakovati, dakle, ali im niti ne odvaditi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Miljenko Klepac