NON SERVIAM IGORA MANDIĆA

Ne Olivere Frljiću, nije to bio ustaški, nego glupi teatar!

ritn by: Igor Mandić | 07.11.2014.
NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Ne Olivere Frljiću, nije to bio ustaški, nego glupi teatar!
NE, dragi i talentirani Olivere Frljiću, HNK Zagreb nije "devedesetih bio ustaški teatar" (kako je, naime, jedna vaša tvrdnja iz biltena riječkog HNK bila oglašena na stranicama "Večernjeg lista", 29. listopada o. g.)! Moguće je da će se sada zgroziti neki od onih koji "lajkaju" moj "Non serviam": hoće li ovo reći da je I. M. promijenio boju, smjer i zastavu, pa da ovime pristaje uz odgovor Jakova Sedlara ("VL", 30. X. o. g.), koji kaže nešto slično, naime da njegova predstava "Ognjište" iz 1991. godine u HNK Zagreb, po tekstu Mile Budaka, "nema veze sa fašizmom"???

Ne, ne i ne, nisam se promijenio, već samo preciziram: stavljajući (1991.) na repertoar dramatizaciju etnografskog zapisa "Ognjište" Mile Budaka (1889. - 1945.), HNK Zagreb nije bio "fašistički", nego GLUPI TEATAR. Razlike možda nema, a možda je fina ili velika (po meni, sve desničarsko je glupo, nedarovito i zlo, ma koliko protivno dokazivao naš profesor Nenad Sesardić, sada na radu u Hong Kongu, u svojoj nedavnoj knjizi "Iz desne perspektive" (izd. "VL" Zagreb, 2012. g.).

Glupost te dramatizacije i inscenacije razvidi se u tome, što je vjerovanje u "odličnost" Budakova "romana" (a koji to nije, naime roman!) zasnivalo isključivo na pozitivnim i čak euforičnim kritikama koje su tu knjižurinu (od 800 strana smandrljanu u 43 dana!?), a prvi put objavljenu 1938. g., naknadno, tj. u doba NDH (kad se kritika trebala ulizivati tome ministru bogoštovlja) bile uzdignule na pijedestal istinske, nove i prave književnosti. Kako je 1944. pisao zloglasni Vinko Nikolić (naknadno kooptiran u neoustašku tuđmanoidnu elitu): "Zbog toga mi moramo novoj Hrvatskoj stvoriti novu književnost. Književnost nacionalističku za novu Hrvatsku. Budakovo će nas "Ognjište" i dalje voditi... Pomoći će da hrvatski književnici nacionalističkoj Hrvatskoj stvore nacionalističku književnost, da bi književnost potpuno izvršila svoju dužnost na stvaranju novog nacionalističkog čovjeka."

Ne, dragi i talentirani Olivere Frljiću, nije to bio ustaški, nego glupi teatar! (FOTO: Lupiga.Com)

Slični ditirambi i peani uzdizali su se i dimili oko Budakove knjige, tako negdje, dakako do kraja 1945. godine. A onda je njegova "književnost" platila ceh i za njegov strahomorni "politički" udio u cjelokupnoj zločinačkoj karijeri neke bijedne nazovi NDH. Ali, "Ognjište" nije pri tome ništa skrivilo, osim što se skrivalo pod plaštem ministra "bogoštovlja", dok je tjerao "psine preko Drine". Kažem, napisana još 1938. godine, očito u nekoj svrabežnoj spisateljskoj groznici, ta je knjižurina ostala nepoznata naraštajima nakon 1945. godine, a slobodno je mogla biti objavljivana, jer tu glupariju malo bi tko svjesno uzeo u ruke (osim ako nije napujdan kako je to skoro "homerovsko" djelo, jednog našeg dobroga ustaše, koji je samo klao Židove i Srbe, inače je bio normalan).

Kako nije bilo objavljivano, nije moglo biti ni recenzirano iz nekih novih vizura. A, onda se, u osvit nekih novih vremena iliti tuđmanoidnog "novog nacionalističkog čovjeka", Nakladni zavod naše bogoljubne i bogoštovne Matice Hrvatske, odmah nakon 1990. godine požurio s reprintiranjem. I onda se, odmah, pojavila i prva negativna kritika "Ognjišta", da ga opovrgne kao bilo koji romaneskni tip, da mu odrekne svaku idejnu, tematsku, sižejnu romanesknost i da ga ogoli u bijedi "rodovske književnosti", koja se može svesti naprosto na teoriju "krvi i tla" (Blut & Boden).

Nije da se hvalim, ali to je bila recenzija moje malenkosti (u Globusu, 26. IV. 1991.; preobjavljena u knjizi "Književno (st)ratište", MZMH, 1998.) recenzija koja se otada izgubila, najprije u ratnim godinama, a potom zbog svjesnog autiranja autora. Tu sam, ironijski, koliko je to bilo moguće na ograničenom novinskom prostoru, sažeo sva retrogradna obilježja Budakova pisanja, koji Liku, svoj rodni kraj, u vrijeme s kraja 19. stoljeća do perioda nakon I. svjetskog rata, tretira kao tek folklorističko egzotični predio, u potpunoj (anti-kalendarskoj) bezvremenosti, lišen bilo kojih nacionalnih (a pogotovo 'nacionalističkih') odlika: to je, naprosto, divlja, zapuštena krajina (tek na jednom mjestu nazvana Hrvatskom, bez spominjanja drugih nacija!?), u kojoj narod živi kao stoka (i gore od nje), sav umusan, gnojav (jer pod prozorom kolibice je gnojnica u kojoj se djeca utapaju)... U bez povijesnom vremenu (narod je, čak, jedva kršćanski), odvija se puko životarenje uz diluvijalnu vatricu (famozno "ognjište"?) i sve je to vjerojatno bilo tako, jer barem je Budak znao zašto je ocrnio svoj rodni kraj.

Jedno od uprizorenja Budakovog Ognjišta (FOTO: commons.wikimedia.org)

Ali budući da kao pisac nije umio u ove etnografske konstatacije unijeti bilo kakvu provodnu, pripovjednu nit (jedna jedina priča, počinje kao ljubić, a završava kao krimić), to je samo puste stotine stranica zamrčio suvišnim torokanjem u apstraktnoj "mi" pozituri. Jedino što se analitički može iz ovoga shvatiti jest to, da ovdje Budak pokušava, u ne-retoričkome tekstu i pod prividom kvazi pripovjedalaštvu, potvrditi baš nekako u to vrijeme (oko 1933. g.) zacrtana Pavelićeva "Načela hrvatskog ustaškog pokreta", a u kojima je seljaštvo "temelj države" (to je ta teorija B&B).

Samo, slabo su kokoši kašljale našem Budaku, koji je ama baš u svemu omanuo kao pisac. Definitivno, Budakovo "Ognjište" je "stranišče", crna jama i tko to smatra "odličnim" romanom (kao J. Sedlar), samo kazuje da nema pojma o književnosti. Osim spomenute pravovremene recenzije (koju nitko nije čitao ili je svi žele zaboraviti: to je tako, kad se književnu kritiku objavljuje, onda je ignoriraju, a kad ona prestane, onda mnogi vapiju "e, da nam je književne kritike!"?), s njegovim sam se spomenom još dosta baktao: tako, kad sam u "Slobodnoj Dalmaciji" (18. II. 1993.) objavio pamflet o njemu kao "LOŠEM IDEOKRATU I SLABOM PISCU", na mene su krenule friško iskopane mumije iz emigracije (dijaspore), zahtijevajući da me se isključi iz javnoga života, jer da ja branim "komunističku književnost".

No, dosta o tome, idemo sada malo o meni: taj moj odgovor njima ("Sl. Dal., 23. II. 1993.), a pod naslovom "Ples književnih krabulja" dostupan je u knjizi "Za našu stvar" ("Konzor", Zagreb, 1999.), s kojom je isti slučaj kao i s književnom kritikom: kad se objave ovakve knjige sakupljenih kolumni, onda neki pljuju po njima, a kad prođe neko vrijeme, onda se tuku o glavu, "da, zašto to nisu ranije znali/vidjeli/čitali?"). Na kraju, GLUP je bio teatar koji se upustio u reaktualiziranje jedne književne ništice, a njegova 'fašistoidnost' proizlazi iz toga što tolerira glupost kao svoj program, ali, je li to - bezazleno!?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

    20.11.2019.

    Nataša Škaričić

    O STRADANJU MIGRANTA: Planirano opaljenje države

  2. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  3. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije