MOJA „BRAĆA“

Kakav si to čovjek ako te smeta što je neki Filipinac, Nepalac ili Indijac proslavio Novu u Hrvatskoj?

ritn by: Ivo Anić | 03.01.2024.

Pablo, Lorenzo i Anton su moja braća. Isprva ti zvuči čudno kad te netko s Filipina zove bratom. Tako je i meni prije godinu dana kada smo se upoznali bilo čudno zašto baš to „brate“, a onda sam shvatio kako je to interna šala među kolegama u restoranu u kojem radimo. Pablo je čuo kako se Srbi i Bosanci koji rade zajedno s njima u kuhinji pozdravljaju sa „brate“ pa je mislio da je to dio pozdrava pa je tako ostalo. Nama u Splitu ta sintagma je „brale“, ali kako sam jedini djelatnik restorana koji je iz Splita nisam ništa ni pokušavao objašnjavati. To „brate“ ubrzo sam prihvatio kao nešto normalno i simpatično pa smo s tim „brate“ nastavili, eto, hvala nebesima, već drugu sezonu. Nije mi, istinabog, prvih dana bilo jednostavno. Sva trojica natucaju engleski, a od hrvatskog su, otprilike, naučili „pička materina“, "jebiga" i refren Grdovićeve „Dalmatinac sam“.

Pablo, Lorenzo i Anton su moja braća. Isprva ti zvuči čudno kad te netko s Filipina zove bratom. Tako je i meni prije godinu dana kada smo se upoznali bilo čudno zašto baš to „brate“, a onda sam shvatio kako je to interna šala među kolegama u restoranu u kojem radimo.

Pablo je čuo kako se Srbi i Bosanci koji rade zajedno s njima u kuhinji pozdravljaju sa „brate“ pa je mislio da je to dio pozdrava pa je tako ostalo. Nama u Splitu ta sintagma je „brale“, ali kako sam jedini djelatnik restorana koji je iz Splita nisam ništa ni pokušavao objašnjavati. To „brate“ ubrzo sam prihvatio kao nešto normalno i simpatično pa smo s tim „brate“ nastavili, eto, hvala nebesima, već drugu sezonu.

Nije mi, istinabog, prvih dana bilo jednostavno. I Pablo i Lorenzo i Anton natucaju engleski, a od hrvatskog su, otprilike, naučili „pička materina“, "jebiga" i refren Grdovićeve „Dalmatinac sam, tu sam rođen ja, tu su moji didovi sidro bacili“. Isprva smo se zajebavali na engleskom, pa na srpskom jer su ih Srbi naučili više prostakluka, a onda smo navigali kako inače naviga svaki konobar sa svojom kuhinjom. Ono što me čudilo bila je njihova mirna, pitoma narav i, na koncu, odličan smisao za zajebanciju. Impresioniralo me njihova smirenost, nenametljiva narav ljudi koji su u tuđem i njima prilično stranom svijetu, među ljudima drugačije kulture, a bogami i drugačijeg temperamenta.

Kada radiš na takvom stresnom poslu smirenost je izuzetno bitna. Kaos koji se događa u špici sezone, ekstremne vrućine posebno u kuhinji, test su i za iskusnije ljude koji su u branši, a kamoli nekome tko je tek tu došao i ne razumije jezik.

Pabla, Lorenza i Antona kojeg svi zovemo Ante, s vremenom sam zavolio. Shvatio sam da u tim ljudima nema zla, nema ljubomore ni zavisti, kao što nema one naše fine i istančane lijenosti da opstruiramo posao kad nam se god ukaže prilika. Uredni i pedantni, odgovorni, uvijek u minutu na vrijeme stižu na posao, nikada sa „žuganjem“ i kukanjem kako im je život težak kao meni. Naučio sam da ih poštujem. Nisam znao njihove životne priče, ali s mjesecima zajedničkog rada preko video poziva upoznao sam njihove ljubazne i drage supruge, prekrasnu djecu koja bi mi mahala preko pola planeta i bilo bi mi teško što su moj Pablito i moj Ante tako daleko od njih. Sama pomisao da sam na drugom kraju zemaljske kugle i da svoju obitelj vidim samo preko ekrana mobitela bila mi je zastrašujuća.

Ako si čovjek, takve stvari te pogode. Kao i njihove životne priče. Na Filipinima je život skup skoro kao i u Hrvatskoj, ali njihove plaće pet puta su manje nego kod nas. Njihova kultura je život u velikoj zajednici braće i sestara, majki, očeva i baka. Moj radni trojac se žrtvuje za sve njih. Da žive pristojno kao ljudi.

Doček 2024.
Doček Nove na glavnom zagrebačkom trgu zbog prisutnosti stranih radnika mnoge već danima tjera da iskazuju veliku dozu ksenofobije (FOTO: HINA/Tomislav Pavlek)

Kada čovjek bolje razmisli - da sam u njihovoj situaciji napravio bih isto. Otišao na Mars ako treba da ih prehranim.

Prvi put me kao čovjeka bilo sram kada sam vidio oglas da se, uz rabljena auta, apartmane i stanove, iznajmljuju i strani radnici. Nekakav lik to je stavio u oglas i moja tri brata su ga vidjela. Pabla je baš bilo brgia, ali Antu je pogodilo. Čuo sam ga kako razgovara na mobitel sa ženom i rekao mi je da ga je pitala u kakvoj to zemlji njen muž radi. Odveo sam ga sa strane i rekao mu da sam napisao kolumnu na tu temu i pokazao mu komentare sve sile ljudi koji su se zgražali nad tim oglasom. Anti je to bilo dosta. Zagrlio me i nastavili smo dalje smijući se u kakvom svijetu živimo.

Ovu Novu dočekao sam sa svojom obitelji. S prijateljima smo otišli na Stradun dočekati 2024. godinu i već oko tri sata iza ponoći bio sam u autu kako bih stigao na vrijeme u Split da otvorim restoran u 11 sati. Pred restoranom me čekao Pablo. Zagrlio me brat i čestitao mi Novu godinu. Nazdravili smo, a zatim pozvali njegovu obitelj koja mi je mahala i slala poljupce. Ljepši i bolji početak Nove nisam mogao ni zamisliti. Moj mali brat i ja, on sa suzama u očima što nije sa njima i ja što ga tješim.

Tako to s ljudima ide, ako si čovjek. Ako nisi, onda ti smeta i skandalozno ti je što je neki Filipinac ili Nepalac, Indijac, Pakistanac … proslavio Novu u Hrvatskoj, što je plesao i barem se malo zabavio daleko od svog doma, daleko od svoje obitelji.

Moji Pablito, Lorenzo i Ante nikada neće pročitati ovu priču, ali zapravo to i nije važno. Dok su god među ljudima u restoranu u kojem radim, s mojim šefom koji ih poštuje i plaća kao ljude, sve te budale kojima oni smetaju u Hrvatskoj nisu važne.

Da bi bio čovjek ne moraš biti ni Filipinac ni Srbin ni Hrvat. Da bi bio čovjek trebaš samo imat malo pameti. Tek toliko da shvatiš da je boja kože apstraktna stvar. Važni su samo ljudi koji te vole.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Tomislav Pavlek

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

Do sada komentara: 32

Komentiraj

zlatan prije 11 mjeseci

TUBARON, smiješno je govoriti da Rusi ništa nemaju zajedničko sa ostalim Slavenima, jer to nije istina. Jasno mi je da u granicama današnje Ruske Federacije, najveće sovjetske republike, ima raznih manjih, malih naroda i etničkih skupina, ali i plemena, na dalekom arktičkom sjeveru. Ali Rusi tvore oko 80% cijele Rusije, i vjerujete mi, ništa se ne razlikuju u "facama" od recimo Ukrajinaca.
Samo jedna mala razlika postoji, među korijenskim sibirskim Rusima. Tko su oni? Prvi ruski doseljenici u Sibir, mahom muškarci koji su ženili lokalne "kosooke" djevojke i došlo je do miješanja. Uz važnu napomenu, kroz to 17-to ili 18-to stoljeće u taj vrlo rijetko naseljeni prostor, nisu doseljavali samo etnički Rusi, već i Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci, i jošte mnogi drugi. Masovno doseljavanje od druge polovice 19-tog stoljeća i kroz sovjetski period, posve su i te "miješane" Sibirce, učinili velikom manjinom.
P.S.
Ako pamtite tko je bio Konstantin Černjenko, zanimljivo je njegovo porijeklo. Bio je predzadnji vođa SSSR-a, rođen 24.9.1911., na vrhu ex-SSSR-a bio je od 13.2.1984., do svoje smrti 10.3.1985. godine. Na vrhu države bio je samo godinu dana, onako bolesnog su očito izabrali da umre i napravi pripremu i mjesto za Gorbačova (Gorbačov otac Rus, majka Ukrajinka, rođen na jugu evropske Rusije). Černjenko je rođen usred južnog Sibira, po narodnosti pravi Ukrajinac. Njegovi preci, zapravo niz oslobođenih seljaka od kmetstva u tadašnjoj Carskoj Rusiji, ali iz Ukrajine, došli su u Sibir. Još u prvoj polovici 19-tog stoljeća, carska vlast seljacima iz evropskog dijela Carevine obično bi ponudila oslobađanje od kmetstva, ako odu tamo daleko na Ural ili duboko po žitorodnim krajevima južnosibirskih stepa ili da odu u kozačke paravojne redove. Tako bi se oslobodili kmetstva, dobili zemlju i živjeli kao slobodni seljaci. E, tako su pretci Černjenka došli iz nekih ukrajinskih sela, Ukrajinci, zadržali svoj identitet tako daleko od stepa Ukrajine. Zamijenivši ih stepama juga Sibira.
Eto, nije ni to loše znati.
Prolaznik prije 11 mjeseci

Bome ovo je sad malo čudno. Možda je Arkaj zapravo novi nick od xy. Sad su gotovo pa isti.
Milanka prije 11 mjeseci

Strani radnici ma odakle bili za mene su ljudi kojima treba naklon do poda
Verena prije 11 mjeseci

Nitko se ne iscudjava cinjenici da novac nema nacionalnost, vec notornoj istini da nacionalne drzave, koje su u sustini iracionalne i zatvorene, pokusavaju jedan globalni pojam uvuci u svoje nacionalne drzave.
Arkaj prije 11 mjeseci

Novac, tj. gospodari novca, nemaju nacionalnost i onaj ko se tome išćuđava valjda živi na pustom otoku bez interneta. Pa cijela globalistička agenda, stvaranje EU i njeni praktični zakonodavni urjecaji svode se na poništavanje mogučnosti nacionalnih država da vode samostalnu politiku po željama svojih građana koji su u slučaju nacionalnih država i suvereni narodi. Poticanje migracija generalno smanjuje nacionalnu homogenost i spremnost naroda da se ujedini u suprotstavljanju bilo čemu što mu se nameće. Odlazak naših građana na rad u inozemstvo i dolazak stranih građana na rad u hrvatsku, pogotovo iz udaljenih država i kultura, sigurno nisu u hrvatskom nacionalnom interesu kao što nisu ni u klasnom interesu radno ovisnih hrvatskih građana. Ali jesu u interesu vlasnika kapitala koji u hrvatskoj ubiru profit. I kojima je najvažnije da taj profit bude što veći bez obzira da li su sami po nacionalnosti hrvati, nijemci, amerikanci ili rusi.