MAČAK U FEMINISTIČKOJ VREĆI

Anatomija eksternalizacije barbarstva

ritn by: Ivan Cingel | 20.02.2020.
MAČAK U FEMINISTIČKOJ VREĆI: Anatomija eksternalizacije barbarstva
Kruži internetima efektan mim: kaže tip ženskoj da ne vjeruje u ženska prava i smatra kako homoseksualce treba objesiti; ona mu odvrati da je primitivan seronja i valjda glasač republikanske stranke; ne, nego musliman, ispravi je on, to su njegova vjerska uvjerenja; na što se ona stane ispričavati i nadati da nije valjda pomislio kako je islamofobna. Mim potpisuje izvjesni Dixon Diaz, USA-latino alt-right bloger, trumpovac, pa je i za pretpostaviti kako tom kritikom lijevog licemjerja u osudi mrklog konzervativizma puca na aboliciju US/zapadne desnice. Ali je u nesporazumu: problem ovog dvostrukog standarda nije na mjestu osude njihovog mračnjaštva, već propusta da se istom mjerom osudi i ono islamske provenijencije, također desničarsko. Tako tek pred migrantskom najezdom i naši desničari postanu feministi, naglo im se razbudi senzibilitet za seksizam ili pojme koncept ženskih prava.

Prošlog je tjedna, dana petog, 14. veljače, u ranim jutarnjim satima (znam da znate) ubijena djevojčica u Malom Lošinju. Pozadina zločina je, po svemu sudeći, pomračenje uma ubojice. Individualna, ne kolektivna patologija. Psihijatrija, ne sociologija. 

I bi večer i jutro, dan šesti, pronađena je mrtva djevojčica i u Novom Zagrebu, kvart Sopot, po svemu sudeći također kumovanjem druge, muške osobe (u trenutku objave teksta se još uvijek ne zna pouzdano pozadina zbivanja). Kao za ironiju, na isti dan je pronađena mrtva u tepihu kad je u istom gradu, praktički simultano, održan godišnji prosvjedni skup „Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama“ ("One Billion Rising"), u svrhu podizanja svijesti o raširenosti nasilja nad ženama i djevojčicama i njegovom sprječavanju. Raširenost koja podrazumijeva sociološku pozadinu masovnosti femicida – po kojoj pojam femicid uopće i postaje izdvojena kategorija. Čut će se još je li pozadina sopotskog slučaja u psihijatriji, psihologiji ili sociologiji. 

I bi večer i jutro, dan sedmi, u čakovečku je bolnicu primljena žena izbodena nožem, koja će sljedećeg dana i preminuti, a njen suprug biti uhapšen zbog ubojstva, s motivom navodno u svađi oko optužbe da je seksualno zlostavljao njihovu maloljetnu kćer. 

I bi večer i jutro, ne bi više ni dana u sedmici, pronađena je mrtva u svojoj kući kod Čakovca i starija žena. Obdukcija je utvrdila nasilnu smrt, uslijed višestrukih ozljeda.

U drugim i manje-više simultanim, naizgled nepovezanim vijestima, naš je blazirani premijer (znam da ni to ne doznajete tek od mene) na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu o migrantima i tražiteljima azila govorio kao o koronavirusu, zazivajući široku medicinsku intervenciju, koordiniran antipandemijski odgovor na europskoj razini.

Paradoksi naprednjačkih nazadnjaka

Hajdemo odmotati recentna zbivanja još mrvicu unatrag. U naš su mejnstrim medijski prostor ubrizgane nedavno i velemisli Geerta Wildersa, modnog mačka nizozemske i općenito europske populističke ekstremne desnice (dosta je tu pridjeva, ali svi ulaze u modni recept), koje nam je iz njegovog haškog bunkera donio, u vidu intervjua, novinar Jutarnjeg, neki Đino Kolega. 

Probirem ovom prilikom samo one koje antiimigrantsku poziciju zauzimaju zauzimajući pozu zaštite ženskih prava. Predlaže tako Wilders oporezivanje nošenja hidžaba s 1.000 eura i da ih se "uplaćuje udrugama za žensku emancipaciju"; evocira činjenicu da tamo gdje vlada šerijatski zakon "žene naprosto nisu slobodne" (prilažući i podatak sumnjivog mirisa: o 40.000 genitalno osakaćenih žena u Nizozemskoj); prijeti izgonom svima koji se drznu gaziti slobode i "tretirati žene kao građane drugog reda". Upada u oči emancipacijska usidrenost tog argumenta: teško je – ako se dolazi slijeva i nemoguće – divergirati od onoga što se tu brani. Tko normalan da bude protiv civilnih sloboda i ženske ravnopravnosti? 

Geert Wilders
Wildersov portret u nastajanju (FOTO: Flickr/home_of_chaos)

Wilders prepoznaje i, štoviše, eksplicitno potencira ubacivanje na teren ljevice (u advokaturi i obrani upravo njenih vrijednosti, koje "obični ljudi" u našim zapadnim zemljama eto žele i traže, ali ih je ljevica u takvoj njihovoj želji zanemarila): "U prošlosti, to su bile tradicionalne socijaldemokratske teme, ženska emancipacija, sloboda govora, rasna, seksualna i religijska nesnošljivost itd. Ljevica je u Europi izgubila obične ljude, one koji se osjećaju kao stranci u svojim nekadašnjim ulicama."

Na djelu je izvrtanje očekivane paradigme po kojoj će protivnici antiimigrantske histerije i protivnici patrijarhalnog, mizoginog konzervativizma biti isti ljudi (oni s ljevice), dok će isto tako podržavatelji jednoga biti podržavatelji i drugoga (oni s desnice). Ne, Wildersov diskurs to okreće, odnosno razdvaja: najednom nam antiimigrantske trupe bivaju prodavane pod borce protiv natražnjačkog patrijarhata i mizoginije, hvatajući se nečega čemu je teško proturječiti upravo sa suprotne strane tradicionalnih barikada! Nazovimo to prvim Wildersovim paradoksom. (Iako je Wilders tu tek metonimija i paradoks nije samo njegov.)

A teško mu je proturječiti i kad izvodi postulat po kojem se kultura dominacije, uskrate ženama temeljnih građanskih prava, zabrane i ograničavanja slobode medija i uskrate seksualnih sloboda ne može smatrati jednakovrijednom onoj "koja ne da nema tendenciju prema takvim užasima, nego slobode potiče i stvara". Dezavuirajući, dakle, nekritički kulturni relativizam, koji – tragom Saida i postkolonijalnih studija, a možda malo i Badioua – u ime ispravnog načela o trulosti eurocentričnog orijentalizma postaje popustljiv prema šerijatskim i talibanskim manifestacijama, težak na obaraču, plašljiv, suzdržan ili čak potpuno zakočen u osudi ili bilo kakvoj komparativnoj valorizaciji. 

Kruži internetima efektan mim: kaže tip ženskoj da ne vjeruje u ženska prava i smatra kako homoseksualce treba objesiti; ona mu odvrati da je primitivan seronja i valjda glasač republikanske stranke; ne, nego musliman, ispravi je on, to su njegova vjerska uvjerenja; na što se ona stane ispričavati i nadati da nije valjda pomislio kako je islamofobna. Mim potpisuje izvjesni Dixon Diaz, USA-latino alt-right bloger, trumpovac, pa je i za pretpostaviti kako tom kritikom lijevog licemjerja u osudi mrklog konzervativizma puca na aboliciju US/zapadne desnice. Ali je u nesporazumu: problem ovog dvostrukog standarda nije na mjestu osude njihovog mračnjaštva, već propusta da se istom mjerom osudi i ono islamske provenijencije, također desničarsko. Idući sve do svojedobnog blaćenja masakrirane redakcije Charlie Hebdo kao rasističke na bazi proglašavanja islamofobnom same prakse karikiranja Proroka (jer da nije lijepo ni ukusno rugati se različitima, k tome Slabijima, ismijavati im svetinje, nego valja uvažavati slobodu i izbore tog Drugog, pa čak i onda kad odabire biti neslobodnim po nekim našim kriterijima, itd.) i degutantnog odbijanja, na toj promašenoj osnovi, čak i bazične političke solidarizacije: oni "nisu Charlie". 

Dixon Diaz
Kritika lijevog licemjerja u osudi mrklog konzervativizma puca na aboliciju US/zapadne desnice (ILUSTRACIJA: Dixon Diaz)

Paradoks se, međutim, pojavljuje i u samom konceptu izgona orijentalnih ne-Europljana u ime zaštite "europskih vrijednosti". Nazovimo to drugim Wildersovim paradoksom: čekaj malo, Geert – u duhu demokratskih, građanskih i sekularnih vrijednosti Europe, koje braniš od talibanske najezde s Istoka, najstrože ne spada upravo takva misao, pseudo-esencijalistička, koja izvodi tobožnju imanenciju, o tome da netko samom pripadnošću nekom apriornom kolektivnom identitetu ne bi pripadao u građansko društvo i ne trebamo ga primiti. Ono po definiciji mora biti otvoreno za sve pojedince neovisno o njihovom kulturalizacijskom identitetu, emancipirano od takvih predrasuda. Ne može isključivati nekoga unaprijed na bazi (kulturnog) rasizma – jer samim time prestaje biti građansko društvo, unutar sebe gubi taj karakter "Europe" na koji ćemo se pozivati kao na ono što štitimo, dok ga upravo tim i takvim činom štićenja prvi najbolje uništavamo. 

Lukavi će Wilders zato znati pravilno razlučiti za unaprijed anestetizirati primjedbe da mu je pozicija rasistička: prijetnja, kaže izrijekom, nisu muslimani, nego samo "islamska ideologija". Samo bi iz Nizozemske protjerao one imigrante koji inzistiraju na šerijatskom ponašanju i ne prihvaćaju građanske zakone europske zemlje u koju su došli, prakticirajući nasilje, a ne sve redom čisto zbog boje kože ("naravno da postoje oni koji su se uspješno asimilirali ovdje, koji respektiraju ovu kulturu, Europu i koji ovdje pokušavaju sagraditi novi život" – njih, štoviše, proglašava svojim glasačima).

Ali mene ne zanima zapravo Nizozemska kao Nizozemska, zanima me hrvatski slučaj – u kontekstu općeg trenda skretanja europske politike ka populističkoj (ekstremnoj) desnici, prodavanoj kao emancipacijski artikl na akciji, čega je Wilders modni mačak i diskurzivna metonimija.

Od barbara se brani na granici … i daleko preko granice 

Sjeća li se još tko one prigode kad smo s kninske govornice gospoje ex-predsjednice početkom kolovoza poučeni "da se Hrvatska brani u Afganistanu i da ako Afganistan padne možemo očekivati sedam milijuna ljudi koji će krenuti prema Europi"? Sve u pauzama sramoćenja pred svijetom u konfuziji istovremenog negiranja i odobravanja policijskog maltretiranja po šumama granice s BIH, jer da su to mahom "mlađi muškarci vojne dobi", a i s vojnim iskustvom – koji "jako dobro poznaju mape, teren" i "znaju se razviti u borbene formacije", simultano dok su ozljede pripisivane brutalnosti policije zapravo posljedica nepoznavanja teškog terena koji ih prebije – i pritom "nemaju dobre namjere", radi čega se "posebno nelagodno osjećaju žene kada treba navečer izaći". 

Praktički je koincidiralo s urnebesnom egzegezom s Indexa s kraja srpnja, stanovitog Ivana Novaka, o tome kako se "Hrvatska brani u Afganistanu, kao što se branila i u borbi protiv ISIS-a i kalifata", "protiv tog iskonskog zla". Nije izostala ni primjena istog krunskog argumenta: "režu ženama klitorise, kolju obredno nevjernike i loše vjernike, ubijaju civile žene i djecu, miniraju tisućljetne spomenike i sve to bi radili i vama, vašoj djeci i vašim mamama i ženama, samo da dođu u priliku".

Novakov Index je, uz Kolegin Jutarnji, još jedan naš mejnstrim medij koji će figurirati kao liberalno orijentiran. Treba li nas onda začuditi ili ne kad tamo naiđemo na jedan takav desni NATO romantizam, u pet deka s NATO romantizmom Kolinde Grabar Kitarović, sa zajedničkim nazivnikom u legitimacijskom pozivanju na talibansko zlo i šerijatsko barbarstvo (kao opravdanju antimigrantske paranoje i nečovječnog postupanja)?

migranti
"Znaju se razviti u borbene formacije" simultano dok su ozljede pripisivane brutalnosti policije zapravo posljedica nepoznavanja teškog terena koji ih prebije (FOTO: Lupiga.com)

Desnica eksploatira rupu koju otvara propust mnogog krila ljevice identificiran Diazovim mimom: automatski gledajući sve u vezi s islamom kao još jedno od svojih krila, poopćavajući određeno porijeklo s određenim političkim profilom i univerzalnim statusom žrtve, čineći slijepi imperativ od slijepog honoriranja Druge kulture u svemu što ona jest, zato što Druga, u jednom homogenizacijskom konstruktu, uvažavajući onda taj konstrukt, za ne nadvisivati se zapadnjačkim etnocentrizmom, i tamo gdje je represivan u regresiji, regresivan u represiji – mnoga ljevica zakazuje u svojoj vokaciji kao antagonist jednom obliku izrazitog mračnjaštva. Doista, na primjer, ne bi trebalo odmahnuti na sav taj teror kao na stvar kulturnih razlika. Mnogi će desni diskurs onda svoju snagu i potencijal za širu uvjerljivost temeljiti na tome što će i progresivni ("lijevo-liberalni") čitatelj Indexa ili Jutarnjeg prepoznati moment istine u kritici mračnjačkog terora, opravdano to i primati kao nešto na mjestu u emancipacijskom zazivu. Pa produžiti u zaključcima. Nisam jednom nailazio na "kakti" progresivce i liberale koji, da uzmemo za primjer, samu ispovijed kontra islama Ayaan Hirsi Ali (inače imigrantkinje u Nizozemsku iz Somalije) ili generalno grozotu islamskih teokracija i njihovih ugrađenih mizoginija plasiraju kao odmah potvrdan dokaz zašto migrante iz tzv. muslimanskih zemalja ne treba puštati u zemlju. Non sequiturčina da boli glava. Ali što se ljevica više prenemaže oko osude mračnjaštva ukoliko je islamskog predznaka i libi se oštro tući po njemu, više i hrani taj non sequitur, otvarajući mu nebranjen prostor.

Predznaci percepcije o kriminalu 

A tko se još sjeća "incidenta" razuzdane muške omladine u autobusu za Dugave, o kojem su zadnjeg dana srpnja izvještavali svi mediji? 

Nešto strašno? Iz novinskih naslovnica se moglo tako zaključiti bez puno ostavljanja dvojbe: pljuštali su masni verzali o tome kako je "migrant napadao putnike u gradskom autobusu" ili kako su "iz ZET-a potvrdili da je azilant nožem prijetio putnicima". Ne, međutim, ostalo je na "verbalnom sukobu" dva vrlo mlada dečka (20 i 23), uz napomenu da je jedan odlučio ne prilaziti drugome spazivši da ovaj u vrećici ima škare. Tom s vrećicom i kućansko-uredskim priborom u njoj izmjereno je pola promila u krvi, što i nije neka alkoholiziranost za voziti se u busu – hrvatski zakoni dopuštaju s toliko promila i sam da voziš, kamoli da se voziš. Zapravo nije sasvim jasno ni u čemu se prijestup zakona sastojao i je li ga uopće bilo. Malo pa ništa. Zašto onda tolika medijska halabuka? Prije nego su se oglasili iz policije s točnim izvještajem što je bilo, mediji su – uključujući, da ne bi bilo da je to samo neka desna margina, i najteži mejnstrim, od Jutarnjeg do Večernjeg ili T-portala – vrištali o "ružnom incidentu". Samo da bi po policijskom izvješću ti isti mediji pisali nove članke u kojima su iz naslova brisali atribut "ružan" i, jedući vlastita govna, podsjećali kako su "mediji" (valjda neki neidentificirani leteći) prethodno krivo izvijestili o događaju

Što mislimo: stoji li to što su požurili krivo izvijestiti u kakvoj vezi s činjenicom da je "napadač" baš azilant s Bliskog istoka? 

A portali Zagreb.info i Dnevno.hr – oba naglašeno komercijalni kanalizacijski ispusti desne ofarbanosti u vlasništvu Motus Media grupe – popratili su istog dana događaj duplirajućim identičnim člancima s navodnim svjedočenjem zaštitara – opremljenim slikama punim rana i krvi od obračuna noževima ili bocama i naslovljenim "Uznemirujuće! Progovorio djelatnik azila u Dugavama! 'Ovdje je pakao. Šaljem vam slike masakra pa se uvjerite'" – u kojem se azilante predstavlja kao smrdljive, deficitarne higijenom, lopove, međusobno nasilne na dnevnoj bazi, nasilne i prema službenim osobama, pijane, drogirane i naoružane, osim toga pedofile, te odmah i drugom poduplanom žvrljotinom – naslovljenom "Što nam kriju o migrantima iz Dugava? U noćnim satima formiraju se u skupine i napadaju žene" – u kojoj se povodom tobožnjeg migrantovog mahanja nožem u autobusu za komentar pita Mostovog saborskog zastupnika Marka Sladoljeva. Pa, povrh soljenja kako "takvu osobu treba vratiti u matičnu zemlju" jer "mahanje nožem jedna je ozbiljna sigurnosna prijetnja", slušamo uvaženog zastupnika kako brsti i o tome da se građani osjećaju nesigurno, jer se oni "okupljaju u skupine od pet, šest muškaraca, glasni su, presreću djevojke", što "nije bezazleno, ali postoji jedna vrsta medijske blokade".

Iz „napadaju“ u naslovu već u konkretnom citatu iz teksta stižemo do „presreću“; zanimljivo bi bilo znati kakav bi glagol odgovarao kad bismo stigli i do situacije u naravi. A zanimljivo je i da nijedna od Motus reportaža iz Dugava ne donosi izjavu predstavnika nadležne policijske postaje, niti smo išta čitali u crnoj kronici o pripisanim krimenima kao evidentiranim (je, znam, opća konspiracija). Što imamo napokon od činjenica da su ti dečki napravili? Imali škare u vrećici? Pola promila u krvi? Viška boje u obrazima? Svađali se? Okupljali? Bili glasni? Gledali cure? Ništa od toga nije kriminal. 

U svojevrsnoj paralelnoj inverziji Plenkovićevog legendarnog smjenjivanja ministara zbog javne percepcije o kriminalu, dok za mogućnost realnosti kriminala ne želi ni čuti, unatoč svemu pronađenom crno na bijelo, ovdje se izgon zaziva također zbog percepcije o kriminalu, dok se ne želi ni čuti da bi mogao ne biti realan, unatoč efektivno ničemu pronađenom. Da neće ipak biti do utvrđenog im viška boje u koži obraza? 

Nije se radilo, ponavljam, samo o zadriglom trešu s desne margine, već je i sav mejnstrim uredno prenosio i dijelio moralnu paniku. A ni na društvenim mrežama nismo bili pošteđeni izvođenja na temelju tih lažnih vijesti opravdanosti nepuštanja u zemlju migranata – i ne samo na usta zadnjih zatucanih desničara nego i brojnih ponosnih liberala te deklarativnih progresivaca. 

Pretpostavimo da ćemo, kao i Wilders, negirati da smo – u toj našoj širokoj nedobrodošlici za migrante i azilante – rasisti, već smo samo realni o tome što su "islamska ideologija" i šerijatska shvaćanja. Ali ako samo na temelju protivljenja šerijatluku, ne i orijentalnim muslimanima šovinistički, po rasnoj osnovi, kako to onda da smo mušku omladinu s privremenim smještajem u Dugavama bili spremni iz zemlje izgnati prethodno bilo kakvoj potvrdi o zaraženosti šerijatlukom, čisto po naraciji o prelasku s eventualnog gledanja na nesumnjivo napastovanje, unaprijed isključujući mogućnost njihove kompatibilnosti s građanskim vrijednostima? Izgleda da se mračnjačka ideološka zaraženost podrazumijeva iz porijekla.

Trovanje
Sve sa slikom policije, ali bez ikakvih policijskih statistika ili makar policijske izjave o "napadima" (SCREENSHOT: Zagreb.info)

Implikacija je da je to nešto što ženama pod normalno rade tamo kod njih, što je u njihovoj kulturi društveno prihvatljivo ponašanje, (dok u našim zemljama nije). Žensko pitanje kao vršni moment antiimigrantske moralne panike počiva na huntingtonovskoj teoriji sukoba civilizacija: nije im tu mjesto jer su kulturološki previše udaljeni od uobičajenih europskih uzusa i mjerila, kao s drugog planeta, na kojem vrijede drugačiji običaji i zakoni, ponašanjem nisu stvoreni za Europu i ne mogu se promijeniti u svojoj zatucanoj radikalnosti. Što se najzaoštrenije očituje u ponašanju prema ženama, koje su – u takvim se homogenim potezima povlači tu liniju kulturne razdjelnice (opet homogenizacijski konstrukt) – u njihovoj kulturi ništa, stoka, čak ih se i robno razmjenjuje za određen broj grla, pa ih se kao stoku i tretira, kao vlasništvo muškarca u kući, naravno uvijek omotane, a i u džamijama klanjaju odvojeno, iz drugorazredne pozicije, i tako dalje. 

Ultimativni antimigrantski argument

Ali kad smo već u Novom Zagrebu: u stopu za lažnim vijestima iz Dugava, stigla je odmah prvog dana kolovoza ona, nažalost istinita, o masovnom ubojstvu obitelji na Kajzerici. Zločinac je motivaciju odnio kao tajnu sa sobom u grob, osudivši nas na nagađanja, ali da je živio u sredini za koju tzv. "zločin iz strasti" predstavlja blažu motivacijsku osnovu, normalizirajući je, ostaje puko navođenje činjenice. Desni profil Zagreba i Hrvatske: ma koliko žena dokumentirano silovali i pobili bijeli Hrvati, za to muško nasilje prema ženama bit će, od dičnog Grudena nadalje, iznalažene racionalizacije sidrene u mizoginiji tradicionalnog domaćeg sustava vrijednosti, koje krivnju brišu ili je barem umanjuju. 

U zadnje vrijeme je i eskaliralo; gotovo svakog dana nađemo neku djevojčicu ili ženu ubijenom. Doslovno! Dok će nam se za bezbrojne naše autohtone femicide podrazumijevati i strogo individualna kriminalizacija, koja neće rasno padati na teret hrvatskom etnicitetu ni katoličkoj konfesiji, istovremeno će se – i istog časa, apriorno bilo kakvom dokazu – kuka i motika u ime ženskih života, prava i sloboda nadići na apriorno nasilnički karakter cijele jedne kulturne hemisfere, argumentiran time što su njeni izbjegli pripadnici smješteni s južne obale Save, u susjedstvu stvarno dogođenih ubojstava bijelom rukom, možda krivo pogledali neku domaću djevu ili ni to, sve i bez ikakve dokumentiranosti u nasilju, da se ne kaže da je zapravo riječ o cirkularnom zaključivanju gdje njihov krimen biva prejudiciran iz same pripadnosti femicidnoj hemisferi dok se femicidnost hemisfere potvrđuje iz krimena.

Bastardni karakter naracije u stavljanju je progresivnog feminističkog argumenta u službu onog huntingtonovskog, karakterističnog za desnicu. Tek pred migrantskom najezdom postanu naši desničari feministi, naglo im se razbudi senzibilitet za seksizam ili pojme koncept ženskih prava. Otkrivanje je tople vode isticati da to naprednjačko pozicioniranje nazadnjaka, to stajanje pod zastavu boljeg, prosvjetljenijeg odnosa prema ženama, nije principijelno već ksenofobno – neće oni imati problem s mizoginijom i povampirenim patrijarhatom, nego samo s tuđinskom mizoginijom i tuđinskim povampirenim patrijarhatom.

Sasvim malo guglanja opusa novinara Kolege – koji bi se jamačno, petersonovski, okarakterizirao liberalom, nikako desničarem, čak i piše za takve „medije“ kad ne piše za Jutarnji – dostaje da budemo zapljusnuti primjerice njegovim aplaudiranjem bizarno-retrogradnim tezama Camille Paglia (o ispravnosti "mitološkog izjednačavanja žene i prirode", "da žena prije mjesečnice, obuzeta bijesom i zajedljivošću, čuje signale iz reptilskog mozga’", radi čega "povijesna antipatija prema ženama ima svoje, vrlo opravdane razloge", sve do gađenja kao "racionalne reakcije razuma na čudovišne dimenzije prirode" i tako dalje) ili možda potuženjem Camillici, kao srodnoj duši (a vole si zajedno i Petersona), zbog toga kako su ga „očerupale“ hrvatske feministice. Ali ne ide mu ni umijeće vađenja: na primjedbe za seksizam u javnom govoru, jedino što Kolega zna je izjednačiti ih s puritanskim zgražanjem nad "činjenicom da heteroseksualni muškarac u ženi prepoznaje potencijalnog seksualnog partnera", odnosno klasično đikansku pozadinu takvih primjedbi "potražiti upravo među fizičkim karakteristikama njenih nagrlatijih zagovornica" (feministice zato što moraju biti ružne), budući da je, kaže, poznato kako "kronično odsustvo muške pažnje otvara golem prostor za rodnoanalitički diskurs".

Suvremeni feminizam je za Kolegu-u-džihadu-protiv-političke-korektnosti "najobičniji fashionstatement", "neurotični, prgavi horor show kojeg se odriče i ciljana publika" (navodeći da ga raduje "snažan trend otpora žena prema ovakvoj ontološkoj stranputici", što se u Europi tek devet posto žena "definira kao feministica"), dok je prizor "heteroseksualnih 'woke' muškaraca", koji feministicama daju ruke, za njega "beskorisna nakupina neurona" i "neka vrst epileptičnih eunuha". Istovremeno će se duhovnoj majci Camille pojadati kako su ga feministički portali uzeli na nišan, ali se ne usuđuju "oglasiti po pitanju najvećega seksualnog napada na žene koji pamti moderna Europa", a to je, naravno, kad orijentalni muslimani siluju europske žene. Pa kad u duetu likuju što "sekularni zapadnjački feminizam" neće uspjeti "objasniti milijunima tradicionalnih muslimana ženska rodna i politička prava" i "predstoji nam neizbježni kulturalni okršaj" – je li Kolegi, napokon (pod ruku odmah i s Wildersom), ta pretpostavljena nemogućnost da se Arapima objasni, kako ono, rodnoanalitički diskurs, argument protiv arapske imigracije ili pak protiv zapadnjačkog feminizma koji s tim rodnoanalitičkim diskursom šilji uslijed pomanjkanja muške pažnje? I je li to mizogini Đino, naš borac protiv feminističke, kako kaže, moralne panike, prešao onda u woke "epileptične eunuhe" dižući moralnu paniku oko mizoginije, čim je smije, standardno ne prežući ni od lažnih vijesti, nakačiti kao arapsko neodvojivo svojstvo, kulturno urođeno, s uzaludnošću svih pokušaja integracije?

Camille Paglia
"Povijesna antipatija prema ženama ima svoje, vrlo opravdane razloge" - Camille Paglia (FOTO: Wikimedia/Fronteiras_do_Pensamento)

Izdajničko mjesto je svako ono na kojem im se žensko pitanje, kad tako preko noći stanu razbijati njime glavu, formira kao sigurnosno pitanje. Do iznemoglosti će naglašavati da se naše žene ne osjećaju sigurnima u prisutnosti čopora mlađih muškaraca pristiglih tko zna otkud, tko zna kako i s kakvim pojmovima o normalnosti ophođenja. Kolinda Grabar Kitarović je notorna po spadanju u tip "čuvarice patrijarhata" – već po njoj se stoga prvi Wildersov paradoks otkriva kao prodavanje mačka u vreći: potežući žensko pitanje pred migrantskom najezdom, ona nije tu radi emancipacije žena (tada bi uostalom morala reći da je feministica, što je i eksplicitno odbacila), nego očito onda radi nečega drugoga. Podvucimo kako joj ono točno glasi ultimativni antimigrantski argument: da se posebno nelagodno osjećaju žene kada treba navečer izaći. Kao što ni Kolegi došljačka mizoginija teško da bi mogla smetati zbog toga što bi im falilo rodnoanalitičke osviještenosti, protiv koje i sam maše; ne, skočit će tek na sigurnosno pitanje, mašući silovanjima (istinitim ili lažnim vijestima, manje važno). 

Samo što je takva zaštitnička poza – za razliku od stvarne afirmacije ženskog bića kao punopravnog subjekta – još jedna standardna stavka patrijarhalnog repertoara. Tu se ne kaže: ženo, budi ravnopravna, budi subjekt. Nego: ostat ćeš ti nama drugotna i podčinjena, samo ne sme niko da te bije, a naročito dira u tvojoj podčinjenoj objektiviziranosti. Ili barem: ne sme niko drugi da te bije, dira, siluje. 

Druga razina koju je moguće problematizirati kod takvog fokusa: što je uopće pravi predmet štićenja? Neka svatko za sebe zaključi do koje mjere se radi o brizi za život i zdravlje samih pretpostavljeno ugroženih žena, čak i u svedenosti na pitanje sigurnosti, a do koje o čuvanju svog prava posjeda, u krajnjoj liniji na ekskluzivnost umlaćivanja i silovanja, od potencijalnih razbojnika koji bi uknjiženi posjed preoteli, analognom kompulzijom patrijarhalnog vlasništva – ta ne vrvi Hrvatska uzalud "zločinima iz strasti" kao slabo kažnjavanim stratištem žena koje su se dirnule u tu posesivnu kompulziju. Hešteg #spasime. Hešteg #ubiosamKristinu. Hešteg #milijarda ustaje.

Izvjesno je da i u zemljama iz kojih azilanti migriraju zna patrijarhalni poredak jako dobro štititi svoje žene od pokušaja da ih netko drugi, tuđinac, mlati i siluje, te da osviještenost sigurnosnog pitanja po sebi ne predstavlja iskorak u kategorijama naprednosti i nazadnosti ophođenja kroz koje bi se htjelo legitimirati apriornu superiornost bijelog Okcidenta i inferiornost muslimanskog Orijenta u tretiranju žena.

Bijela vrpca, slijepa pjega 

Tko to nama od deklamiranja NATO PR-a i autohtone pokondirene malograđanštine, koja misli da se naše žene od barbarstva brani na našim vanjskim granicama (ili čak dobro preko njih, u dalekim stranim zemljama), nije stigao čitati Kavafijevu „Čekajući barbare“ – a u svom gardu civilizacijske superiornosti ne bi razumio ni da je čitao? "I sad, što će sad biti od nas, bez barbara? Oni su bili kakvo-takvo rješenje." 

Tko to nije stigao ni, lokalnije, do budenovskog uvida o agramerštini koja ni ne kuži da se sebi smije kada se Hercegovcu smije, o kršćanskoj Europi koja se od sebe brani kada se brani od najezde barbara s islamskog Istoka? Što ćemo s talibanskim zlom i primitivizmom samoniklim među nama? Što bismo, napokon, bez tih nekih u koje možemo projicirati naše barbarstvo kao samo njihovo, eksternalizirajući ga? 

Korijensko ime tog mizoginog barbarstva je abrahamski puritanizam, a europsko kršćanstvo – kao, kako se to uvijek veli, temelj naše civilizacije, koju onda branimo od nespojive islamske – je u najmanju ruku ljubomorno na ovlasti šerijatskih klerika. Zapisuje plemeniti Ivan Merz, hrvatski i katolički veliki svetac: "Kod muslimana je skrivanje žena sjajna uredba. Bit će to da ima svoj duboki razlog ... Žena se treba skrivati ako neće da navede na grješnu pomisao." 

Hanekeova „Bijela vrpca“ prikazuje sjevernoeuropsko, protestantsko selo u osvit Prvog svjetskog rata, u kojem djeca moraju nositi bijele vrpce oko ruku kao podsjetnik na nevinost i poslušnu dobrotu od kojih zastranjuju. To je portret puritanske kulture kao softvera Čistoće koja igra prljavo i ispunjena je niskim nasiljem prema ženama i djeci napose, generacijski reproduciranim, kao produktom samog softvera visokih vrijednosti (kršćanskih). Bonacu regularne svireposti pomućuje niz neočekivanog, eksternaliziranog nasilja, neutvrđenog porijekla – na što se selo diže na noge: dobro ako mi mlatimo i zlostavljamo našu nejač, ali nećemo samo tako dopustiti da ih prebija nepoznat netko, uljez! 

Spoiler: krivca neće naći. Filmski postupak koji sugerira da je i manje bitno tko je faktički počinio te izvanredne delikte, a važnije da se ostvaruju, premda selo jedino njima pridaje značaj nasilja, kao ekstrapolacija redovne kolektivne brutalnosti koju kolektiv sam ne prepoznaje u tom svojstvu jer ju je normalizirao.

Ne damo da neki tamo uljezi iz zaostalih islamističkih krajeva dođu tući, silovati i ubijati naše žene i djecu ... jer to je samo naše civilizacijsko pravo! A njihovo zlo i barbarstvo mora biti tim iskonskije što nam se više može biti slijepima za ono iskonsko naše.

Eksternalizacija kulture silovanja 

Ljeto je bilo burno, ali ni jesen nije zakazala. Za razliku od obojene muške omladine s privremenim smještajem u Dugavama, čije su inkriminacije vađene iz dupeta, razulareni bijeli domoroci iz okolice Zadra za kontinuirano su grupno silovanje djevojčice optuženi na bazi jakog i osnovanog dokaznog materijala. 

Dogodila se onda i narodna buna zbog njihovog puštanja da se brane sa slobode (što je onda poslužilo i kao šlagvort za znani pičvajz Stankovića i Veljače). Kako tumačiti tu bunu? Kao protudokaz tvrdnji da smo kao duboko patrijarhalno društvo spremni žmiriti na autohtono domaće nasilje spram žena i djece i skandalizirati se jedino u nahuškanosti lažnim vijestima o migrantskom?

Svidjelo mi se tada kako je Marko Kostanić na Biltenu slučaj osvijetlio kroz prizmu ovisnosti komercijalnih medija o oglašivačkim prihodima. "S obzirom na klikbejt politiku, breaking news poetiku i urednički pristup temeljen na 'šokiranju i skandaliziranju'" – na tragu je to Ezopove basne o dječaku koji je vikao „vuk!“ – "lako se i u ozbiljnim slučajevima braniti time da se radi o hajci i umjetno stvorenoj tenziji. Koliko god da je gnjusno, može zvučati uvjerljivo." U naviknutosti da nam mediji lažu ili prave buku ni oko čega, nije samo problem što im nećemo više vjerovati ni onda kad bismo trebali, nego i što stvaraju prostor uvjerljivosti za "institucionalni cinizam" koji će skarednu sudsku odluku protiv koje se javnost digla diskvalificirati pozivanjem na inače točno očitan medijski običaj nepotrebnih stvaranja tenzija i dizanja hajki radi dizanja čitanosti.

Tim više što je logika "institucionalnog cinizma" u načelno ispravnom postulatu o odgodi zaključka – da se suditi može jedino pri poznavanju svih činjenica. A u koje mi kao laička rulja nemamo cjelovit uvid, nego ga imaju jedino famozne institucije. Problem je samo u tome što u ovoj zemlji u posao koji rade institucije, naročito one pravosudne, nitko živ više ne vjeruje. Previše smo puta svjedočili dvostrukim standardima u administriranju pravde u ovisnosti o podobnosti stranaka u postupku. 

Očevid
Fokus radije treba staviti na onu redovnu svirepost (FOTO: Lupiga.Com)

U viralnom saborskom govoru, Bojan Glavašević održao je cijenjenom ciničnom skupu lekciju o manifestacijama kulture silovanja: programatsko nevjerovanje žrtvi, žene odgovorne za ponašanje muškaraca, normaliziranost seksizma u javnom govoru, poruke s pozicija moći da je obiteljsko nasilje privatna stvar, poruke s oltara o drugotnosti žena i bivanju objektima u službi muških svrha, kao generatoru psihologije silovatelja da sa ženama mogu što hoće i da one ionako postoje radi njih ... Nije onda ni čudo, izvodi Glavašević, kad se neki tako i ponašaju. Dvije stvari uništavaju naše društvo: "Prvo je seksizam i opća kultura koja prihvaća nasilje nad ženama. I drugo je činjenica da smo nejednaki ispred zakona, ispred institucija i države." Bitan zaključak stiže u formi, kaže, bolne istine kao odgovora na pitanje kakvo je to društvo stvorilo ovu grupu silovatelja: "naše hrvatsko društvo" ih je stvorilo.

Činjenica da je došlo do masovnog protesta zbog njihovog puštanja na slobodu naizgled proturječi Glavaševićevoj tvrdnji: ako se hrvatsko društvo, evo, buni protiv toga, onda to nije ono čime hrvatsko društvo biva definirano, zar ne?

Hmm ... ne. To da je naše društvo duboko patrijarhalno i da će se istovremeno pobuniti na puštanje silovatelja dvije su stvari koje najnormalnije mogu vrijediti jedna uz drugu, ma koliko se to činilo kao paradoks. Objašnjenje narodne bune lako je naći prvo u općem nepovjerenju i zasićenju institucijama koje ne rade svoj posao, a drugo u onoj razlici između stvarnog stajanja iza ženskih prava i sloboda te rodne emancipacije i jednakosti, s jedne strane, i upravo patrijarhalnog refleksa posesivnosti u štićenju svojih žena, s druge. Nije narod ustao generalno protiv drugotnosti i kulture silovanja o kojoj Glavašević govori, nego protiv grupice silovatelja i osjećaja društvene nepravde (znakovitost primjerice zaziva da sucu budu silovane žena, majka, kći – nije, dakle, u toj psihologiji riječ o načelnom činjenju problema od silovanja, nego samo od toga čije žene bivaju nekažnjeno silovane). 

Žestina osude konkretnog izvanrednog krimena i konkretnih osumnjičenika služit će tu samo još većem zamagljivanju da su produkt istog tog hrvatskog društva koje ih osuđuje – opet kao oblik eksternalizacije barbarstva. Kako eksternalizacije ako se, za razliku od priče iz „Bijele vrpce“, ne radi o tuđincima, uljezima, već baš nekima od nas? Tako što poanta filmskog postupka ne pronalaženja krivca ni nije u vezivanju eksternalizacije isključivo uz vanjsko porijeklo počinitelja (mi to naposljetku ni ne saznajemo pouzdano, to je samo nešto što seljani misle), nego uz izvanrednost krimena. Hanekeov film nam kaže: fokus radije treba staviti na onu redovnu svirepost, na uobičajeni puritanski odgoj, na ono što je među njima svakodnevno normalizirano, što se ni ne prepoznaje kao nasilje, umjesto onoga prepoznatog.

Moramo, završno ustvrđuje Glavašević, "mijenjati mentalitet, stvarati društvo u kojemu nasilje nije prihvatljivo", jer "za ovakvo stanje u društvu naprosto smo svi odgovorni". Ugledati zlo tek u tome da netko baš siluje, namlati ili umlati koga slabijeg, a ne i u svakodnevnim praksama naše patrijarhalne kulture silovanja, oblik je reprodukcije društvenog stanja u kojem je nasilje prihvatljivo. Kad "naše hrvatsko društvo" izađe na ulice sa zahtjevom za zatvaranjem grupice silovatelja, to je naravno po sebi na mjestu, ali fiksacija samo na to, samo na njih, bi htjela da jedino oni i budu odgovorni, brišući ono da smo odgovorni svi i zamućujući da je od identifikacije počinitelja izvanrednog zločina važnija ona redovna, normalizirana brutalnost u zraku oko nas, ni ne prepoznata kao krimen.

Obrušavanje na migrante, kao k tome tuđince i uljeze, tek je daljnji korak te iste logike eksternalizacije barbarstva.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickf/rvoegtli

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Umjesto da slavimo proljeće, evo nas u zamci

    04.04.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Umjesto da slavimo proljeće, evo nas u zamci

  2. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Izoliran sam, ali svojevoljno!

    01.04.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Izoliran sam, ali svojevoljno!

  3. NOSITI MASKE ILI NE: Krizni stožer u epizodi dogmatske obrane početnih pozicija

    26.03.2020.

    Nataša Škaričić

    NOSITI MASKE ILI NE: Krizni stožer u epizodi dogmatske obrane početnih pozicija

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije