Jednom prilikom sam prijatelju sličnog glazbenog ukusa posudio cd 'Whole story', kompilaciju Kate Bush, uz visoku preporuku kako se radi o jednoj od najgenijalnijih glazbenica koje sam imao prilike čuti. Nije dobro reagirao. Mislim da ga je žena spriječila da cd ne baci kroz prozor, a ni meni nije ostao dužan pokoje teže riječi na račun preporučene umjetnice. Reakcija mi nije smetala, dapače, bila mi je simpatična jer dokazuje svu nepredvidljivost kad se govori o ukusima u glazbi. Osim toga, kad je Kate Bush u pitanju, poprilično je teško definirati njenu potencijalnu publiku budući se radi o art-rockerici izrazito karakterističnog glasa koji vam slučajno može biti i iritantan.

Davidu Gilmouru, srećom, nije bila odbojna. Kada je preko prijatelja obitelji Bush došao do demo kasete koju je Kate snimala od svoje trinaeste do sedamnaeste godine, odmah ju je preporučio EMI-u koji sa njom ubrzo potpisuje ugovor. Do tada, sve njene ponude diskografskim kućama bile su glatko odbijene. Nema sreće koju veza ne pokreće.

I tako, djevojčica od sedamnaest godina koja sama izvodi svoje pjesme napisane kroz djetinjstvo, konačno ima album koji je oduvijek željela. 'Kick inside' izdan je 1978. godine i odmah ostvaruje međunarodni uspjeh s najvećim hitom 'Wuthering hights' koji i dan danas ostaje njen najprodavaniji singl. Međutim, već nakon prvog albuma, Kate postaje svjesna kakvi je kompromisi, ponekad i poniženja, očekuju u svijetu šoubiznisa. Nakon što je iste godine primorana na izdavanje novog albuma, uz održavanje iscrpljujuće svjetske turneje sljedeće godine, Kate odlučuje postati neovisna o glazbenoj industriji koliko je to moguće, te osniva vlastitu izdavačku kuću 'Kate Bush Music'. Svoju ostvarenu slobodu u potpunosti koristi za temeljito stvaranje novih pjesama te istraživanje tada neizbježnih sintisajzera, ritam mašina te posebice Fairlight CMI (Computer Musical Instrument), 'sampling' sintisajzera, s pomoću kojeg će snimiti veći dio sljedeća dva albuma: 'Never for Ever' (1980) i 'Dreaming' (1982).

'Never for ever' je prvi album nekog ženskog izvođača u povijesti Velike Britanije koji je zauzeo prvo mjesto na njihovoj top ljestvici.

Nevjerojatna je činjenica da je spomenuta turneja iz 1979. godine ujedno bio i posljednji javni nastup Kate Bush. Kako i sama priznaje u nedavnom intervjuu, razlog tome je sve veća orijentiranost studioznom skladanju u svojem privatnom studiju gdje do mile volje može prakticirati svoje osobine perfekcionista i 'kontrol frika' po kojima je mnogima već odavno bila poznata. Osim toga, izjasnila se i kao osoba koja ima popriličan strah od javnih nastupa, što se može činiti čudnim kad se zna da je na svojoj jedinoj turneji upravo blistala kao šoumen. Na koncertima ste je mogli vidjeti u petnaestak različitih promjena, a inzistirala je i da za vrijeme pjevanja neprestano pleše, na njen poseban način, što je zahtijevalo posebno korištenje bežičnog mikrofona pričvrščenog za glavu. To je bio prvi put da netko koristi mikrofon na takav, danas opće prihvaćen, način.

Ova intrigantna i osebujna umjetnica izdat će još pet od ukupno devet albuma kroz svoju tridesettrogodišnju karijeru. Svakako treba istaknuti 'Hounds of love' iz 1985. godine sa vrlo uspješnim singlom 'Running up that hill' te 'Aerial' (2005), album koji bez zadrške možemo svrstati među općenito najbolja glazbena ostvarenja posljednjih desetak godina. 'Aerial' je pisan za vrijeme dvanaestogodišnjeg izdavačkog posta kada je Kate bila puno više posvećena mirnom obiteljskom životu. Pravo je zadovoljstvo slušati ovu izrazito emotivnu glazbenu sagu koja vas intenzivno vozi kroz raspoloženja sjete, tuge, sreće i nadasve mira. Album koji ne želite slušati u autu, na poslu, u kuhinji ili dok hodate ulicom. Vjerujem da ga najbolje apsorbirate dok ležite, koncentrirani isključivo na ono što slušate. Album većim dijelom pošteđen elektro-aditiva, uglavnom odsviran na klaviru od same Bushice te otpjevan nešto ozbiljnije no što smo navikli, ponajviše zbog promjene boje glasa koji je s godinama postajao sve niži i zreliji.

Unatoč očiglednoj promjeni zvuka u odnosu na prijašnje radove, Kate i dalje oduševljava svojim glavnim odlikama u obliku neobično kompleksnih, originalnih, harmonijskih struktura, sjajnih aranžmana te gotovo nenadmašnog vokalnog izričaja. Danas možda mnogima poznatije izvođačice, Bat for lashes, Tori Amos te Florence & the Machine, opisale su Katin stil kao jedan od najvećih utjecaja na njihovu glazbu, što je, dok ih slušate, prilično lako i primijetiti.

Konačno, od 16.svibnja možete čuti i njezin najnoviji uradak nazvan 'Director's Cut'. Premda na albumu nema niti jedne nove pjesme, Bushica ga ipak smatra novim albumom. Radi se o 'remake'-u dva manje uspješna albuma iz 1989. i 1993. godine, 'Sensual world' i 'Red Shoes', za koje Kate smatra da nikada nisu ostvarili svoj potencijal. Osim što je na svim pjesmama ponovno snimila kompletne vokalne i bubnjarske dionice, te na dvije pjesme i sve ostale instrumente, spomenimo i kuriozitet da je nakon dvadeset dvije godine dobila dozvolu za korištenje teksta iz romana Jamesa Joycea za pjesmu 'Sensual world'. Budući je sada slobodna koristiti muziku s tekstom kako je prvotno zamislila, ostvaruje ono što je željela još 1989. godine, te čak mijenja ime pjesme u 'Flower of the Mountain'.

Pitanje je koliko se zapravo može očekivati od albuma 'Director's Cut'. Ipak se radi o pokušaju usavršavanja i poliranja pjesama s lošije prihvaćenih albuma, što bi prvenstveno trebalo zadovoljiti samu umjetnicu da mirne duše arhivira svoj opus iz tog, po njenim kriterijima, manje kreativnog perioda.

Kate Bush ni u vrijeme svojih najvećih uspjeha nije bila klasični 'mainstream', a danas je to još i puno manje. Svojom glazbenom beskompromisnošću, te u posljednje vrijeme prilično introvertnim odnosom prema medijima, dokazuje neizmjernu iskrenost prema onome što radi, lišena motiviranosti društveno nametnutih kriterija uspjeha, mjerenih na papiru i u papiru. Nešto što mnogi umjetnici danas vole pričati, ali ne toliko i prakticirati.

Lupiga.Com