Prošlogodišnje reizdanje Bowievog albuma Station to station, snimljenog krajem 1975. godine, zgodna je prilika da se podsjetimo na značaj ovog tranzicijskog perioda u njegovoj karijeri.

Teško je dovoljno naglasiti koliko je sredina sedamdesetih bila bitna za usmjerenje glazbenog stila rokera koji su krajem šezdesetih stvorili jednu od najvećih glazbenih revolucija u povijesti. Naizgled neuništiva generacija stasala većinom '67 i '68 godine, kojoj je pripadao i sam David, odgovorna je za utemeljenje psihodeličnog, progresivnog, glam i klasičnog hard rocka kao mainstream zvuka narednih 7-8 godina. Dolaskom punka i disca te predstavljanjem elektronike kroz krautrock bendove tipa Kraftwerk, Neu! ili Can, naizgled istrošeni rokerski smjerovi postaju demode, navodeći već isprofilirane glazbenike da krenu u korak s vremenom, što je za mnoge bilo pogubno. Zanimljivo je primijetiti kakve su se stilske vratolomije događale u navedenom periodu od sedam godina. Za usporedbu, možete se prisjetiti što se događalo u periodu od 2003. do 2010 godine. Eksploatacija popa do krajnjih granica.

Činjenica je da je David jedan od rijetkih koji se bezbolno prilagodio "smjeni generacije" i jednako kvalitetno, kroz mnoštvo različitih stilova, nastavio stvarati preko četrdeset godina. Upravo su albumi "Young Americans" i "Station to station" dali naslutiti da se radi o vještom glazbenom kameleonu koji se ne želi prepustiti reciklaži svog već provjerenog zvuka, već o avangardnom genijalcu koji je spreman prihvatiti svaku smisleniju, ne samo glazbenu, modnu promjenu. Kao predstavnik glam rocka, uz Velvet Underground, Marc Bolana i Roxy Music, uvijek je težio scenskoj ekstravaganciji koja je ponekad i zasjenjivala svu ozbiljnost i kvalitetu same glazbe. Uz sve silne etikete, mnogi će ga svrstati i u proto-punk, što bi značilo da je imao ogroman utjecaj i na nastanak nadolazeće punk scene.

Nakon proboja na američko tržište, koji se konačno dogodio 1975. godine izlaskom albuma "Young Americans", David i bend ekspresno snimaju Station to station u periodu od samo deset dana u Los Angeleskom studiju. Nažalost, jedino oko čega se članovi benda slažu vezano za ovo snimanje je da se ničeg ne sjećaju zbog danonoćnog konzumiranja kokaina o kojem je Bowie već bio ozbiljno ovisan. Tako je jednom prilikom izjavio kako se sjeća da je snimanje bilo u L.A.-u (jer je negdje pročitao). "Pozitivna strana" takvog životnog stila bila je nevjerojatna hiperprodukcija koja je rezultirala stvaranjem čak četiri vrhunska albuma u periodu od samo tri godine, što se iz današnje perspektive čini neshvatljivim. Naime, 1977. godina nam daje nova dva remek-djela, "Low" i "Heroes" koji sa albumom "Lodger" čine tzv. Berlinsku trilogiju koja je snimljena u suradnji sa Brian Enom za vrijeme Bowievog života u Berlinu.

Station to station nam nipošto ne donosi naglu promjenu Bowievog izričaja već logičan nastavak svog prethodnika gdje su funk i soul implementirani kao bitni smjerovi njegovog daljnjeg razvoja, a koji su možda bili i krucijalni za njegov uspjeh među američkom publikom. Naravno, zadržavanje čvrstog rocka kao temeljnog zvuka, njemu karakterističnog od samih početaka, prisutno je i na ovom albumu. Primijetiti ćemo i iznenađujuće bitnu ulogu klavira i nešto manje bitnu sintesajzera, što možemo pripisati utjecaju krautrocka – novonastalog smjera njemačkog rocka kojeg je David zavolio boravivši u Berlinu.

Premda se ne radi o albumu kojeg bi se sjetili kao jednog od njegovih najboljih, činjenica je da pjesmu ispod njegovog standarda pronaći nećemo, dok će svatko zasigurno otkriti svoja dva ili tri dragulja unatoč izboru od samo šest pjesama i trajanju od svega 38 minuta. Izdvojio bih "Wild is the wind" i "Word on a wing" kao jedne od najvećih i najemotivnijih vokalnih izvedbi u cijeloj Bowievoj karijeri. Kada u potonjoj oko druge minute krene stih "Lord, I kneel and offer you my word on a wing", teško je ne stati s bilo čim što radite i posvetiti punu pozornost ovom briljantnom glazbenom komadu.

"Wild is the wind" je pak jedina obrada na ovom albumu. Originalno izvedena od strane Johnnya Mathisa 1957. godine za istoimeni film, doživjela je veliki uspjeh i iste godine bila nominirana za Oskara. Ipak, pravu popularnost pjesmi daje Nina Simone sa svojom neprepoznatljivom i brutalno dobrom verzijom snimljenom devet godina kasnije. Inspiriran upoznavanjem ove jazz dive, David se odlučuje na krajnje nezahvalan pothvat i obrađuje pjesmu u Nininom stilu. Pripremili smo vam link pjesme s jedne od najvećih live izvedbi uopće da sami procijenite kako to zapravo zvuči. David Bowie – Live at the BBC 2000. Uživajte!

Ocjena 8/10

Tonći Handabaka, Lupiga.Com