JANJE, KOKOŠ, ORAO

Sebičnost i nasilje kao nusprodukti instinkta za preživljavanjem

ritn by: Mladen Bićanić | 27.01.2015.
JANJE, KOKOŠ, ORAO: Sebičnost i nasilje kao nusprodukti instinkta za preživljavanjem
"Umjetnost sjećanja se ukorjenjuje u slici, predmetu, detalju čina, vezuje se u relaciji ljudi-prostor, ima pravo na diskontinuitete, iskrivljenja i osjećanja – zato je uvijek sumnjičava prema historiji... Teatarska stvaralačka alhemija na čudan način pridonosi da se bavljenje historijom pretvara u repozitorij tajni sadašnjosti koje nam omogućavaju prodor u budućnost sjećanja." Tako u uvodnom tekstu programske knjižice predstave "Janje, Kokoš, Orao: Stoljeće jedne porodice“, vodeću nit i temeljnu dramsku okosnicu tog trilateralnog kazališnog projekta stvorenog u kazališnim kućama Beograda, Sarajeva i Zagreba obrazlaže Dino Mustafić, direktor Festivala Mess, jednog od koproducenata.

Nakon sarajevske premijere početkom prosinca prošle godine, nakon Beograda i Zenice, predstava, uobličena u sklopu obilježavanja lanjskog jubileja, stogodišnjice Velikog rata, stigla je prošli vikend i u Zagrebačko kazalište mladih, teatar što je s hrvatske strane supotpisnik i sudionik te regionalne kazališne avanture.

"Janje" - ima li prostor svoje sjećanje?

"Janje" je uvodni komad ove kazališne trilogije i može se, kao uostalom i druga dva, također igrati i kao samostalna predstava. Vraća nas ravno jedno stoljeće unatrag kada je u tom istom prostoru gdje se igra tada bila jedna od soba "Prenoćišta k janjetu", svratišta, gostionice i prenoćišta u samom centru grada. Susrećemo neke od aktera iz tog doba – sobaricu Anu Maček, njenog sina, njenog pretpostavljenog s kojim je u stalnom sukobu, jednu od gošći tog hotela, Šteficu Falicu, ženu u uniformi pristiglu s fronta i kao takvu atrakciju tog doba, pokret "Zapuštena djeca"... O svima njima doznajemo iz priloženih dokumenata, fotografija, isječaka iz novina, proglasa i objava iz tog vremena, to su ona lica izgubljena u historiji a opet, bez kojih historije ne bi bilo, no njihov tadašnji, trenutni značaj nije dosezao domete da bi bili vrijedni ući u historijske čitanke.

To je onaj dokumentarni dio predstave, kada nam protagonisti, glumeći vrijedne arhivare i povjesničare, nastoje približiti to doba onako kako nam dostupni historijski izvori dopuštaju. Potom se dokument prepliće sa fikcijom, akteri predstave počinju glumiti lica o kojima govore, oni čak isprobavaju neke scene u više verzija, kazališna iluzija zamjenjuje faktografske momente, mi postupno počinjemo doživljavati kako su ta bića u istom prostoru u kojem se u predstavi nalazimo mogla, prije stotinu godina, misliti, osjećati, strepiti, voljeti. Treću vizuru otkrivaju fotografije što se projiciraju na zidove dvorane "Janje" koja je današnji naziv i dobila prema tom nekadašnjem svratištu: bilo da su tek dopisnice odaslane svojim najmilijim s ratišta, portreti očeva, sinova, braće, muževa, dragih osoba koje su najčešće nestale u strahotama tog Velikog rata, bilo da su prizori s bojišnice ili nešto sasvim treće, one, uz potresnu grmljavinu topova i drhtanje glumačkih tijela u toj kakofoniji zvukova i bljeskova ratnog meteža, svemu daju poseban pečat. Blizinu i dah smrti nije moguće ne osjetiti


Blizinu i dah smrti nije moguće ne osjetiti (FOTO: Mess.ba)

No, autore predstave, prije svega Jelenu Kovačić, čiji je tekst, kao i redateljicu Anicu Tomić, već dobro poznati kazališni dvojac na pozornicama u regiji, zanima osim sudbina stvarnih lica, protagonista ove kazališne igre smještene onkraj granica fikcije, van pokušaja rekonstrukcije stvarnosti onoga doba, a unutar zakonitosti što vladaju teatrom, upravo sam prostor u kojem se sve to događa. Odnosno, koliko jedan prostor može u sebi pohraniti memorije, sjećanja ljudi koji su nekada obitavali u tom prostoru, ali i da li se do tih sjećanja, do te memorije, može doprijeti, da li je teatar toliko moćan da otključa davno zabravljena vrata povijesti i upusti nas unutra, dozvoli nam da prebiremo po tim sjećanjima i osjećanjima davno nestalih ljudi kao da su naši suvremenici? Negdje tim predjelima snoviđenja i zagonetki nestalog doba, ljudi i prostora kojeg i danas dijelimo s njima, ali kao da nam neka nevidljiva opna sprečava da ih dotaknemo i prihvatimo kao svoje, kreće se i predstava "Janje", uvodni dio trilogije "Janje, Kokoš, Orao – stoljeće jedne porodice"

 "Kokoš" – okrutnost i svirepost zvjerinjaka 

Drama Team B. A. D. koji, uz redateljicu Selmu Spahić, potpisuje predstavu "Kokoš", njenu dramaturgiju i tekst uobličen iz glumačkih improvizacija osmišljenih po motivima romana "Velika bilježnica" Agote Krištof, zapisuje: "Umjesto romantičarske evokacije rata, težište predstave je na slikama gladi, sebičnosti i nasilja, kao nusprodukata instinkta za preživljavanjem... U predstavi je obitelj itekako prisutna, ali kao monstruozna, nemoćna i suštinski pervertirana zajednica." A to je upravo slika koju o porodici predočava briljantno napisana "Velika bilježnica" Agote Krištof za koju je danas preminula književnica 1987. godine primila Europsku nagradu za književnost. Sama predstava kreće od motiva iz poglavlja "Vježbanje okrutnosti" u kojem se opisuje kao braća blizanci, ostavljeni u ratnim vremenima na čuvanje baki, samoinicijativno uhvate i zakolju kokoš i odluče da će to činiti svake nedjelje.

Skidanjem letvi brišu se razlike između onih unutra i onih van tog zvjerinjaka okrutnosti i sve nas se smješta tamo gdje pripadamo (FOTO: Mess.ba)

Od tog prizora kreće sve u predstavi, okrutnosti i užasi što ih donosi rat, ali i ljudska priroda nižu se u nedogled, sve pojačava i iznenadni dolazak vojnika-dezertera čija pojava izaziva nove strahote. Selma Spahić, jedna od najinventivnijih mlađih redateljica na ovim kazališnim prostorima u posljednjih nekoliko godina, glumce smješta u zatvoreni, letvama ograđeni prostor sred pozornice, tu su kao u nekom oboru za životinje, to je zabran odijeljen od gledatelja koji samo kroz pukotine među daskama mogu promatrati što se unutar tog zvjerinjaka događa. Vrlo malo se tu govori, mnogo je vike i buke, naturalističkih scena unutar tog četverokuta: blizanci, baka, vojnik, sve je to surovo, divlje, opsceno i svirepo, kao da se prozni narativ Agote Krištof kondenzirao, sublimirao u neki čudesni koncentrat horora koji se, istina, nalazi i u originalu, ali koji je ovdje na sceni zaživio nekim novim, silovitim životom koji potire sve granice zamislivog užasa a nas, sudionike tog kazališnog čina, ne ostavlja više samo promatračima već nas uvodi direktno kao protagoniste tih zločina. "Strašno je dosadno ubijati", reći će u jednom trenutku vojnik-dezerter, a baka će na obližnjem zidu krvlju napisati: "MIR!" Naposljetku, glumci će pri kraju poskidati te letve oko kojih sjedi publika, potom joj se direktno obratiti porukama: "Svi smo mi jedno srce", ili "Hvala na podršci" ili "Naša je borba bila pravedna" što opet briše razlike između onih unutra i onih van tog zvjerinjaka okrutnosti i sve nas smješta tamo gdje pripadamo, krivica je nedjeljiva.  

"Orao" - nemoć slabih i odbačenih  

Beogradski doprinos kazališnoj trilogiji "Janje, Kokoš, Orao-stoljeće jedne porodice" treći je dio ovog projekta i polazi od dramskog teksta njemačkog dramatičara i glumca Franza Xavera Kroetza (München 1946.), jednog od najomiljenijih suvremenih dramskih autora njemačkog govornog područja sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Kako to povodom svoje predstave zapaža i redateljica Ana Tomović: "Kroetz ogoljuje ljudske odnose do srži i ljubav i porodične odnose svodi na puku ekonomiju. Surovost izražena kod onih koji mogu i nemoć kod onih koji ne mogu kod Kroetza je dovedena do krajnjih granica." U predstavi se sučeljavaju dvije porodice, obje dobrostojeće, gostioničarske: djevojka iz jedne treba se udati za sina iz druge, ali on je, na nesreću, invalid bez noge, posljedica je to također rata, tog zlokobnog nazivnika u sva tri dijela ove kazališne trilogije. Naravno, to dovodi do nesuglasica, raskida veze i svih drugih inače tako dobro unutar obitelji skrivanih netrpeljivosti prema van, ali i u njima samima. Ono, međutim, što kod Kroetza izuzetno plijeni jeste njegov živ i sočan, crnohumoran dijalog koji ponekad, u nekim prizorima, potpuno mijenja perspektivu pa i fokus predstave.

Oni zaista žele prikazati istinu, vjeran opis činjenica – no nikako ne zaziru ni od osjećaja, tih prvotnih i primarnih odlika ljudskih bića o kojima u svojim komadima govore (FOTO: Mess.ba)

"Lijepo je kad se čovjek malo odmakne od ljudi", čujemo s pozornice, no to će odmah poništiti vrlo naturalističke scene nasilja nad nemoćnim pojedincem, odbačenim od obitelji i naravno, društva. Otac će reći: "Realno gledano, čovjek sa jednom nogom je bogalj", ili još surovije, "Sin sa jednom nogom samo je pola sina", i tu se više ništa ne može učiniti, to prokletstvo invalidnosti zacementiralo je sve druge odnose među protagonistima. Čak niti ljubav ne može opstati u tom okrutnom svijetu, djevojka će rezignirano primijetiti: "Mislim da to među nama i nije bila prava ljubav, samo tjelesna", i za nju je ova priča završena. Paradoksalno, sve se odigrava na pozornici prepunoj slame, nije li u nekoj takvoj slami, nekada davno, rođen i onaj za kojega se kaže da je Ljubav sama po sebi?

U poglavlju "Naše školovanje" romana Agote Krištof "Velika bilježnica", blizanci objašnjavaju: "Da bismo odlučili je li nešto 'dobro' ili 'loše' primjenjujemo vrlo jednostavno pravilo: sastav mora biti istinit. Moramo napisati ono što jest, ono što vidimo, što čujemo, što radimo." I upozoravaju na svoje temeljno pravilo: "Riječi kojima se izriču osjećaji vrlo su neodređene; bolje ih je izbjegavati i držati se opisa predmeta, ljudskih bića i sebe, to jest, vjernog opisa činjenica." Autori kazališne trilogije "Janje, Kokoš, Orao-stoljeće jedne porodice" prihvaćaju taj naputak, oni zaista žele prikazati istinu, vjeran opis činjenica – no nikako ne zaziru ni od osjećaja, tih prvotnih i primarnih odlika ljudskih bića o kojima u svojim komadima govore. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Bitef Teatar 


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IVAN ERGIĆ: Povratak

    16.10.2019.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Povratak

  2. FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

    01.10.2019.

    Nataša Škaričić

    FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

  3. BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

    30.09.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije