ISPOVIJED KONVERTITA

Moj put od marksiste-ateiste do marksiste-vjernika

ritn by: Branislav A. Mikulić | 21.03.2017.
ISPOVIJED KONVERTITA: Moj put od marksiste-ateiste do marksiste-vjernika
Bio je 15. maj. Moj rođendan, dobro se sjećam. Prvi rođendan koji sam proveo sâm. Sâm samcat i usamljen. I još sam morao raditi, mada je bila subota, vikend za sve osim za mene. Radio sam u hotelskoj sobi u Valletti. Spremao se za nimalo lake pregovore u Ministarstvu rada Republike Malte. Imao sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene, čak i vrijeme. Dan je bio prekrasan, sunčan s azurno plavim nebom i još plavljim morem posutim bijelim brodicama. Tu ljepotu izvanjsku bih povremeno poglēdao kroz otvorena vrata sobnog balkona, dok sam satima sjedio nad hrpom papira i svojim prenosnim računarom. Poslom zatočen proveo sam cijeli dan, sve do kasno popodne.

Ovu priču poslao nam je naš čitatelj Branislav Antov Mikulić, a priča koju je autor naslovio „Trinidad“ objavljena je prošle godine u knjizi „Srcem do beskraja“ u izdanju sarajevske Dobre kuće. 

 

Trinidad

Bio je 15. maj. Moj rođendan, dobro se sjećam. Prvi rođendan koji sam proveo sâm. Sâm samcat i usamljen. I još sam morao raditi, mada je bila subota, vikend za sve osim za mene. Radio sam u hotelskoj sobi u Valletti. Spremao se za nimalo lake pregovore u Ministarstvu rada Republike Malte. Imao sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene, čak i vrijeme. Dan je bio prekrasan, sunčan s azurno plavim nebom i još plavljim morem posutim bijelim brodicama. Tu ljepotu izvanjsku bih povremeno poglēdao kroz otvorena vrata sobnog balkona, dok sam satima sjedio nad hrpom papira i svojim prenosnim računarom. Poslom zatočen proveo sam cijeli dan, sve do kasno popodne. 

Predvečer odlučih da prošetam, da razgledam grad u kom sam prvi put bio. Začudi me arhitektura, uske popločane ulice i kamene zgrade svaka s velikim drvenim, a zastakljenim balkonom koji se nadvisuje nad glavama prolaznika. Kao da su dubrovačke palače sa Straduna dobile balkone gospodskih kuća iz centra starog Tbilisija. Čudna kombinacija, a lijepa. 

I odjednom, dok sam obilazio taj ubavi gradić, glavni grad još ubavije zemlje - otoka, pogled mi privuče jedan plakat na vratima crkve kraj koje sam prolazio. Pisalo je na engleskom: ‘Trinidad – An amazing story’. 

“Vauuu”, pomislih. To mora da je nešto za mene, možda moj rođendanski poklon. Oduvijek sam se divio Karibima, maštao da odem do Jamajke ili Kube, da vidim i naučim što o tom dijelu svijeta. I gle, večeras mi se nudi predavanje o Trinidadu, karipskom otoku na koji se Kolumbo, prvi među svim Evropljanima, iskrcao tokom svog trećeg putovanja u Novi svijet te daleke 1498. godine. To je jedino što sam znao o Trinidadu, uz šturu geografsku činjenicu da se nalazi tik uz obale Venecuele. 

Uđoh radostan u crkvu maltešku i sjedoh u prvi red da bih bio bliže govorniku. Iskustvo me naučilo da je dobro, kada slušam nekoga ko govori jezikom što mi ga mati nije podarila, gledati u onoga ko besjedi, pratiti igru njegovih usana te tako imati pomagalo za bolje razumijevanje. Pričekah nekoliko minuta dok se pred gotovo punom crkvom ne pojavi govornik. Bio je odjeven u dugačku bijelu odoru koja je dosezala do poda – očigledno je pripadao nekom egzotičnom svećeničkom redu. 

Pozdravi nas na španskom, pa na engleskom, bolje reći dva puta nas pozdravi čudnom mješavinom tih dvaju jezika. Onda poče priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri svoje karte i ja vidjeh da ne zbori o čarobnom karipskom otoku već o nečemu meni nerazumljivom. Priča često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo moje mame. Priča o neka tri lika koji se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim – neki duh, te otac i njegov sin. Istina, Trinidad nije više spomenuo, već je rekao da će nadalje koristiti englesku riječ za isto – ‘trinity’ – što ja sebi prevedoh kao ‘trostrukost’, ‘trojstvo’, tako nešto. I onda govornik nastavi u smislu kako je to trojstvo njemu sveto, kako on u trojstvu vidi oličenje svega dobroga, vidi svijetlo, uzor svoj, vidi nekoga ko mu pokazuje put, kazuje istinu, nekoga ko mu život novi nudi. I sve tako nekako. Pričao je nešto što ne razaznah, što ne mogoh mojim umom da slijedim. 

Tijelom prisutan, duhom napustih predavanje. Mislima odlutah u drugom pravcu. Na klupi u prvom redu crkve počeh razmišljati o svojim herojima, likovima koji su mene vodili i koji me vode kroz život. Htjedoh napraviti inventuru, sastaviti listu svojih uzora. Napregnuh sjećanje. Potraja malo, pa mi jedan dođe na pamet. Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina čitao sam knjige o njemu, divio mu se i četi njegovoj. Ti junaci mog djetinjstva činili su mi na volju kada bi iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali šta je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito, samo tako, baš kao što je činio Robin. 

Pokušah se sjetiti još nekog heroja svoga života, neke snažne ličnosti koja mi je kazivala kako da i ja postanem sličan. I opet se sjetih jednog lika, opet muškarca, i opet borca za istinu i pravdu. Koja slučajnost, pomislih u trenu. Taj moj heroj je bio i heroj moga oca, čitave njegove generacije: Karl mu je ime bilo. Karl Marx puno ime i prezime. 

O tom junaku ne saznah iz priča koje su drugi o njemu pisali, što je bio slučaj s Robinom, već iz knjiga koje su iz njegova pera nastale. Pisao je o nepravdi, osuđivao ju je, govorio kako da joj se suprotstavimo, kako da živimo slobodno. Pisao je o slobodi pojedinca kao uslovu slobode za sve, zvao nas da krenemo u borbu za tu najveću vrijednost. Marx je postao moj učitelj, moj uzor za hoditi životom misleći na druge, na potlačene i prevarene, na obespravljene. U dobi kada sam postajao odrastao muškarac podsjećao me na dragog junaka moga djetinjstva, Robina Hooda. Istinoljubiv i neustrašiv, Marx je također učio da trebamo mač: samo nasilnim putem može se ukloniti tiranija bogataša, samo mačem se blago i sloboda koje su nam nekoć oteli može ponovo natrag zadobiti. 

Marx je imao i srce, baš kao Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz njih, razumjeti oskudicu njihovu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavom svijetu, ne samo šačici ubogih što su živjeli u par zaselaka podno Sherwoodske šume. Razmišljajući o njima dvojici ipak shvatih da su Robin i Marx u meni jedno, da je prvi urastao u drugoga, baš kao što se i ja, nekadašnji prvoškolac s naivnim, dječačkim poimanjem Sherwoodske pravičnosti, utopih u zrelog čovjeka spremnog da stane pod Marxovu zastavu pravde, barjak svjetske revolucije ugnjetavanih, onaj crveni, srpom i čekićem ukrašen. 

Sjedeći u prvom redu prepune malteške crkve, probah se prisjetiti ostalih svojih heroja. Ko je sljedeći, pitah se. I odmah mi na pamet dođe on, opet muškarac, opet borac za pravdu i istinu, opet neko na strani obespravljenih, poniženih, proganjanih. Isus Nazarećanin mu je ime. Isa, kako u Kur’anu stoji. Njega sam odnedavno zavolio, prihvatio kao svog junaka, kao svoj uzor. Odmah i čitavim srcem. On je učio da je ljubav snaga najveća, jača od mača. Kazivao da se voleći svaki boj izvojuje, svaka bitka dobije. Ona za pravdu, a protiv nejednakosti, ugnjetavanja i drugih zala svih. 

Od njega sada život spoznajem, od tog mladog učitelja, meni neviđena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što vječnu sreću daje, smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je, kako bi im sa stratišta, s križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im prašta. Tim činom im je poručio da se ljubiti može svako, da se i neprijatelj, onaj smrtni, da voljeti. Poručio je da treba slijediti srce, ono što je u njemu, a ne krhki, sebični i osvetoljubivi razum koji nas vodi u ropstvo. Srce nikada ne vara, veli on, ono će nam ljubeći druge pokazati put spasenja, put slobode. Neviđene slobode koju ćemo doživjeti kada srcem otkrijemo ljepotu sklada po kojem živi univerzum i kada ponovo postanemo dio njega, te svekolike božanske harmonije. 

I tako, razmišljajući o svojim herojima, ponovo pokušah da ih rangiram, dajući prvenstvo posljednjem koga sam sreo. I ubrzo se ispravih. Svi trojica su jedno, jedan je utekao u drugog, drugi u onog trećeg. Oni se spajaju, preklapaju, oni su trojstvo, baš kao i ja koji sam rastao prvo s jednim, pa s drugim i napokon trećim. Svi su sada u meni. Robin, Marx i Isus. I u času mi kroz glavu prostruji da je to moje sveto trojstvo. Trinidad. Moj Trinidad. 

Zaustavih se na prethodnoj pomisli s namjerom da je sačuvam, da je za vječnost “usidrim” u pamćenje. A onda začuh: “Amen!”, što ga izgovori svećenik završavajući propovijed, pa još jednom: “Amen!”, što ga u horu ponoviše prisutni. To me prenu iz razmišljanja, vrati u realnost. Ustadoh, pa polako napustih crkvu u koju tek slučajno zađoh. 

Napolju me zapuhnu vjetar koji Vallettu u proljeće miluje, a zimi pustoši. Večer je već bila pala, prelijepa, ljepša od dana kojeg sam propustio radeći. Nakon kratke šetnje, sjeo sam u valjan restoran, vani na terasi, za stol u uglu s četiri stolice. Naručio sam večeru, najbolju hranu koju su nudili, i nazdravio čašom vina. Sebi za rođendan. Za stolom su bila i njih trojica. Nisu me napuštali sve od početka predavanja o Trinidadu u onoj crkvi malteškoj. Nazdravih i njima, a oni mi uzvratiše osmijehom od kojeg mi se srce razveseli. Razveseli se prvi put tog dana, što je već bio na izmaku. Dana koji mi je započeo u samoći, protekao u napornom poslu, a evo završio veselo, u društvu s moja tri heroja. Uz zdravicu. Rođendansku. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Robin & Bazylek

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

    08.09.2019.

    Faruk Šehić

    NAŠA DOBROTA JE VEĆA OD VAŠEG ZLA: Sarajevo će biti, fašizam će proći

  2. TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

    20.08.2019.

    Boba Đuderija

    TURISTI MEĐU NAMA: Hvala što plešete umjesto mene

  3. BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

    16.08.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Brega vs. Buba Corelli

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije