INKARNACIJA SOTONE I ČOVJEKA U JEDNOJ SPODOBI

Zastavnik i njegove žrtve

ritn by: Mladen Bićanić | 13.08.2014.
INKARNACIJA SOTONE I ČOVJEKA U JEDNOJ SPODOBI: Zastavnik i njegove žrtve
Sve se igra unutar jednog izduženog četverokuta koji može podsjetiti na malo borilište za gladijatore s tribinama za gledatelje podignutim uz duže stranice tog pravokutnika. Pod je prekriven sitnim, crnim šljunkom, zapadnu, kraću stranu omeđuje grandiozna Meštrovićeva skulptura, na suprotnoj strani je veliko ogledalo u kojem se zrcale, ponekada, neke slike iz predstave. U samoj sredini monolitna je crna skulptura - njen vrh ispunjen je vodom, nešto poput malog plitkog bazena. Po njemu, prema potrebi, plove brodići simbolizirajući dolazak na Cipar, po toj vodi udara se vehementno i sirovo, simulira se oluja i potonuće turskih galija, ali i unutarnja duševna stanja u tom bazenu kao i u zrcalu nalaze svoj odraz.

"Ja nisam to što jesam", izgovorit će Othellov zastavnik Jago već u prvim minutama igre da bi, kako se predstava odvija i odmiče, nastojao u punoj jasnoći pokazati što to on zaista jeste. A opet, niti na samome kraju, nakon nekih osamdeset minuta vrlo dobro tempirane i majstorski vođene predstave nismo baš potpuno sigurni tko je on stvarno - "savršena slika volje za zlom, genij mržnje, istraživač, pronalazač i eksperimentator, umjetnik improvizacije", kako ga vidi Harold Bloom, odnosno intrigant, spletkar, zloduh i otjelotvorenje samog đavla koji će, svjestan svoje nadmoći i superiornosti nad žrtvama kojima je okružen ustvrditi: "mi djelujemo pomoću domišljatosti i razbora, a ne kroz čaroliju i vradžbine."

Upravo taj um i njegov razvoj, to kako on koristi razboritost i duhovitost da bi podčinio drugoga i ovladao njime, to kako se koristi "tamnom silom" da bi postigao svoj cilj u središtu je posljednje premijerne predstave na ovogodišnjem, 60. Splitskom ljetu. "Othella" Williama Shakespearea postavio je gost iz Slovenije, kazališni redatelj Eduard Miler (Ljubljana 1950.). Komad je praizvedbu doživio prije točno 410 godina, 1604. godine u Londonu, dok je hrvatska premijera održana u Zagrebu 1875. godine, a Split je posljednjeg Shakespearovog "Othella", "dramu što prvenstveno govori o zamršenim odnosima privida i zbilje i potpune nepouzdanosti očitog dokaza"(Frank J. Warnke) vidio 1983. godine u režiji Ljubiše Georgijevskog.

Othello Splitsko ljeto
Jago govori osam monologa, Othello tek tri (FOTO: HNK Split)

Suradnica na projektu, adaptatorica i dramaturginja Žanina Mirčevska, u programskoj knjižici predstave i sama se pita: "Zašto u drami pobjeđuje tamna strana? Ili, jednostavnije, zašto Othello vjeruje Jagu, a ne Desdemoni? Zar je moguće da iskusni strateg, prekaljeni vojskovođa, čovjek koji je preživio najrazličitija iskušenja i dostigao životnu mudrost, da jedan takav čovjek slijepo povjeruje kleveti...?" Ujedno, ona komad definira kao "preciznu studiju ljudskih mehanizama", ali i "vrhunsku anatomiju ljudske prirode" koja nam ustvari objelodanjuje i raščlanjuje Jagovo majstorstvo manipulacije i zaluđivanja ljudi - sve do njihovog tragičnog završetka.

"U utrobi vremena ima mnogo onoga što se tek treba dogoditi", poručuje im Jago ne otkrivajući da on već predobro zna što se to ima dogoditi - ta on je već pohodio te skrivene predjele, u utrobi vremena za njega nema tajni, njegov naum i cilj upravo se i temelje na njegovu poznavanju onoga što je bilo, što jeste i što će biti. Ponašanje čovjeka za njega odavno nije nepoznanica. 

Da je Jago okosnica ove začudno uzbudljive i intrigantne drame, njen pokretač i glavni lik van svake je sumnje - on govori osam monologa, Othello tek tri - a to smo mogli vidjeti i ne tako davno u Zagrebu, tokom dva kazališna gostovanja. U režiji Miloša Lolića i izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, "Othello" donosi Jaga kao "beskrupuloznog manipulatora, uličnog prevaranta koji je tek Othellom izazvan da odigra utakmicu života, on je  piroman koji zna kad je nešto lako zapaljivo, odškrinuo je vrata Othellovog ludila i nadalje se tragedija odvija kao fascinantno laka nameštaljka, zloslutno izvrnuta mišolovka". Tako ga ocrtava Miloš Lolić i na tome zasniva predstavu u kojoj ipak i neki drugi likovi imaju nešto za reći.

Othello Splitsko ljeto
Osamdeset minuta vrlo dobro tempirane i majstorski vođene predstave (FOTO: HNK Split)

Jernej Lorenci i njegov Othello u Mestnom gledališču ljubljanskom zapravo se  usredotočuje mnogo uže, ima i sjajnog glumca u osobi Primoža Pirnata koji mu dozvoljava da sve baci na jednu kartu - Jaga, koji je neprikosnoven na pozornici, jer, kaže Lorenci: "Svi snagu crpimo iz svoga demona, a ne anđela. Čini mi se da si moramo priznati da smo opsjednuti zlom, a da je ljubomora samo jedna od njegovih emanacija. Jer zlo je upravo ono što nas čini živima, erotičnima, zanimljivima, tajanstvenima i nedohvatnima, ono nas čini drugačijima i nedostupnima".

Eduard Miler svoju inscenaciju "Othella" na Meštrovićevim Crikvinama - Kaštilcu, podno Marjana, nedaleko Galerije Meštrović, također tka tim neprovidnim i neprozirnim nitima zla i bešćutnosti kojima gradi Jaga, ali i čitavu predstavu. Stoga je beskompromisno krati, uzima samo ono što takav pristup i koncept može zadovoljiti, "štriha" prizore i scene koji bi ga moguće odveli nekim drugim putovima, dapače ukida brojna lica, a onima odabranima skraćuje replike i nastup. Sve se igra unutar jednog izduženog četverokuta koji može podsjetiti na malo borilište za gladijatore s tribinama za gledatelje podignutim uz duže stranice tog pravokutnika. Pod je prekriven sitnim, crnim šljunkom, zapadnu, kraću stranu omeđuje grandiozna Meštrovićeva skulptura, na suprotnoj strani je veliko ogledalo u kojem se zrcale, ponekada, neke slike iz predstave.

Othello Splitsko ljeto
Svi protagonisti obigravaju oko crnog monolita, to je stožerno mjesto radnje (FOTO: HNK Split)

U samoj sredini monolitna je crna skulptura - njen vrh ispunjen je vodom, nešto poput malog plitkog bazena. Po njemu, prema potrebi, plove brodići simbolizirajući dolazak na Cipar, po toj vodi udara se vehementno i sirovo, simulira se oluja i potonuće turskih galija, ali i unutarnja duševna stanja u tom bazenu kao i u zrcalu nalaze svoj odraz. Naposljetku, to je stožerno mjesto radnje u predstavi, to je i oltar i žrtvenik, na njemu, u toj vodi, Othello utapa Desdemonu, tu se na početku komada želi utopiti i Roderigo. Ta voda na neki način jeste ono "more, dionizijska tečna priroda, centralna slika u Shakespearovim komadima" kako to zapaža dramaturg beogradske predstave Periša Perišić.

Na toj crnoj podlozi sve se odigrava, a svi protagonisti obigravaju oko crnog monolita: Brabantio, mletački senator i otac Desdemone, bosonog i u bijeloj halji, noćnoj košulji, s povezom - maskom za spavanje preko očiju, igra ga vrlo autoritativno Stojan Matavulj, Roderigo - Marko Petrić, Cassio - Nikša Arčanin, Lodovico - Marjan Nejašmić Banić i Montano - Stipe Radoja, svi mladi i zaigrani, u nekim bezvremenim crnim uniformama, nesvjesni do samoga kraja uloge žrtve kojom Jago beskrupulozno vlada. Glumi ga Nikola Ivošević, precizno i do u tančine proračunato i jasno. Njegov Jago je taj neprikosnoveni anti-junak kojemu su svi podređeni. On će ne bez ironije i cinizma pri samom kraju i izgovoriti: "Ljudi bi trebali biti ono što jesu ".

Othello Splitsko ljeto
"Neprirodna je smrt što ubija zbog ljubavi" (FOTO: HNK Split)

Nasuprot njemu Othello Mislava Čavajde, idol srušen s trona, general bez vojske koji se i sam postupno utapa u tom praiskonskom moru laži, kleveta, spletki i slutnji protiv kojih je nemoćan, odigran je žestoko i furiozno. Judita Franković je Desdemona, bosonoga poput oca, u prvom dijelu predstave u crvenoj haljini, puna života, lepršava i nevina u djetinjoj bezazlenosti, potom, pri kraju, sva u bijelom, skrhana od bola, straha, čežnje i ljubavi što se pretvorila u mržnju, nesvjesna da je pred svojim krajem, fizičkim nestankom, kada još samo može reći: "neprirodna je smrt što ubija zbog ljubavi".

Velika ženska rola, samozatajno i točno donesena, uz Jaga je zasigurno glumački vrhunac izvedbe u kojoj Jago nosi crnu obrazinu - na kraju će oprati ruke i obrisati to crnilo, njegove žrtve uglavnom su mrtve, on odlazi laganim korakom s pozornice, usput zviždučući. Inkarnacija Sotone i Čovjeka u jednoj spodobi, trovač čiji otrovi djeluju polako, ali smrtonosno, krvnik koji svojim žrtvama čak niti ne otkriva tko je i zašto sve to čini i čija posljednja replika glasi: "Ništa nemojte me pitat. Što znate, znate - ni riječi već neću od ovog časa da progovorim".



Redatelj: Eduard Miler

Prijevod: Mate Maras

Adaptacija i dramaturgija: Žanina Mirčevska 

Scenograf: Branko Hojnik

Kostimografkinja: Jelena Proković

Oblikovatelj svjetla: Zoran Mihanović

Uloge: Mislav Čavajda, Nikola Ivošević, Judita Franković, Nikša Arčanin, Marko Petrić, Marjan Nejašmić Banić, Stipe Radoja i Stojan Matavulj

Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  2. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

  3. UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

    02.10.2018.

    Nataša Škaričić

    UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije