GDJE JE TA LIBERIJA

Kad ljudi stvarno umiru od ebole, to je dosadno

ritn by: Demian Vokši | 23.12.2014.
GDJE JE TA LIBERIJA: Kad ljudi stvarno umiru od ebole, to je dosadno
Razumljivo je kako su ljudi zabrinuti da se virus ebole ne proširi, ali panika koja se digla oko toga što bi ova bolest mogla teoretski napraviti, nadglasala je paniku oko toga što ebola zapravo radi u Africi. Senzacionalistički pristup medija ovome problemu dolijevao je ulje na vatru, jer novine će se puno bolje prodavati ako dignete frku oko ebole u SAD-u nego oko ebole u Liberiji, pogotovo ako vam dobar dio čitatelja ne zna ni naći Liberiju na karti svijeta. I dok su mediji lamentirali nad skorašnjom propašću zapadne civilizacije zbog epidemije ebole, ljudi u Africi su zaista i umirali, a umiru i danas kada ebola više nije vijest u večernjem dnevniku.

Ebola je gadna bolest. Ako se kojim slučajem zarazite, simptomi će se početi pojavljivati između dva dana i tri tjedna od početka zaraze. Započet će glavoboljom, s boli u grlu, a zatim i u mišićima. Uskoro nakon tih simptoma, dobit ćete osip i proljev, a počet ćete i povraćati. Nakon toga slijedi otkazivanje jetre i bubrega, a postoji šansa za unutrašnjim i vanjskim krvarenjem. Zatim tijelo ulazi u hipovolemički šok uzrokovan gubitkom krvnog tlaka zbog dehidracije. Potom slijedi smrt. Smrtnost ebole varira od 20 do 90 posto, ovisno o kojoj prošloj epidemiji govorimo, a u prosjeku se vrti oko 50 posto. Dakle, šanse za preživljavanje su vam nezavidnih pola-pola.

Prvi slučaj ebole zabilježen je 1976. godine u Sudanu. Od tada pa do danas, epidemije ove bolesti izbile su isključivo u afričkim zemljama. Pojedinačni slučajevi zabilježeni su u SAD-u i Filipinima, ali kod životinja, dok se u Velikoj Britaniji i Rusiji nekoliko slučajeva zaraze pojavilo nakon kontaminacije u laboratorijima. Do izbijanja posljednje epidemije ebole u zapadnoj Africi, broj zaraženih u 24 epidemije iznosio je 1.716 osoba s prijespomenutom prosječnom smrtnošću od oko 50 posto.

ebola Zair
Prve poznate žrtve ove smrtonosne bolesti pokopane su ovdje 1976. godine (FOTO: Center for Disease Control)

Epidemija koja je izbila u zemljama zapadne Afrike 2013. godine, a koja još traje (zadnji dostupni podaci su od 18. prosinca 2014. godine), do sada je zahvatila, koliko znamo, 19.078 osoba od kojih je umrlo njih 7.413. Izvan same Afrike, pojavila su se četiri slučaja u SAD-u sa primarnom infekcijom u Africi i sekundarnom u SAD-u, od kojih je umrla jedna osoba te još jedan slučaj u Španjolskoj. Ta osoba je preživjela. Statistika je poprilično jasna: Afrika je praktički jedino mjesto koje ima problema s ebolom. Unatoč tome, dominantni diskurs u medijima, domaćim i stranim, vodio se oko toga što napraviti ako ebola dođe kod nas.

S jedne strane, razumljivo je kako su ljudi zabrinuti da se virus ne proširi. S druge strane, panika koja se digla oko toga što bi ebola mogla teoretski napraviti, nadglasala je paniku oko toga što ebola zapravo radi u Africi. U američkim medijima, već standardno desničarsko urlanje doseglo je nove razine odvratnosti kada se optužilo vlasti da namjerno žele prenijeti ebolu u SAD nakon što je odlučila tretirati američke građane zaražene u Africi, u njihovoj domovini umjesto da ih ostavi na milost i nemilost lokalne, nekvalitetne, zdravstvene skrbi.

Ebola
Epidemija ebole u nekoj tamo Liberiji, jednostavno rečeno, nije dovoljno zanimljiva (FOTO: Medici con l'Africa Cuamm/Flickr)

Senzacionalistički pristup medija ovome problemu dolijevao je ulje na vatru, a to je očito bilo rađeno s ciljem. Zaista, novine će se puno bolje prodavati ako dignete frku oko ebole u SAD-u nego oko ebole u Liberiji, pogotovo ako vam dobar dio čitatelja ne zna ni naći Liberiju na karti svijeta. Uostalom, zasićenost tuđim problemima u sezoni ljeto/jesen 2014. godine već je bila na visokoj razini - dizala se panika oko Izraela i Gaze, ISIS je postojano dobivao bitku za bitkom, a u sklopu toga puna dva tjedna smo pozorno pratili opsadu Kobanea (koja, inače, još uvijek traje i koja nije prestala onoga trenutka kada je dosadila medijima), da bismo zatim pozornost prebacili na američke intervenciju u Iraku i Siriji (za koje nam je odlučno objašnjeno da nije riječ o novom američkom ratu na Bliskom istoku jer, očito, postavljanje 7.000 vojnika na teren i ekstenzivno bombardiranje ISIS-ove paravojske ne spada pod Pentagonovu definiciju rata). Zatim se pričalo i o sankcijama Rusiji zbog intervencije u Ukrajini.

Jednostavno rečeno, epidemija ebole u nekoj tamo Liberiji i nekoj tamo Gvineji i ostalim državama neke nepoznate regije nije dovoljno zanimljiva. Teško da se takvo prodavanje teoretiziranja o apokalipsi na zapadu, dok Afrika zaista i prolazi kroz ogromnu humanitarnu krizu, može interpretirati kao išta drugo nego kao egocentrični poremećaj prioriteta. Takav pristup Africi nije ništa novo. Afrika egzistira u zapadnjačkoj kolektivnoj svijesti kao zabito i siromašno mjesto, gdje antilope skaču u netaknutoj divljini, bolesti desetkuju nemoćne populacije, a primitivni divljaci se međusobno kolju na dnevnoj bazi, dok su zapadnjaci tu da bi spasili stvar.

Ebola
O broju žrtava možemo samo nagađati (FOTO: EC/ECHO/Cyprien Fabre/Flickr)

Savršeni prikaz takve simplifikacije je projekt KONY 2012. On je prije dvije godine uspio privući pažnju Justina Biebera i Kim Kardashian koji su na sat vremena postali veoma zainteresirani za Ugandu, da bi cijela priča završila, ne s molbom za revizijom ekonomskih politika koje zapad vodi prema Africi i pozivom za ukidanje neokolonijalnog sistema što je primarni razlog (nakon prijašnje epizode kolonijalizma) za katastrofalnu situaciju u Africi, nego s molbom za vojnom intervencijom koje su u zadnje vrijeme postale primarno oružje obrane ljudskih prava. Irak i Libija mogu posvjedočiti o njihovoj uspješnosti.

I dok su mediji lamentirali nad skorašnjom propašću zapadne civilizacije zbog epidemije ebole, ljudi u Africi su zaista i umirali. Procjenjuje se da je zabilježenih 19.078 slučajeva samo kap u moru. Po nekim procjenama, naime, broj neprijavljenih slučajeva kreće se oko milijuna. Možemo samo nagađati o broju žrtava. Međunarodni Monetarni Fond odlučno je primijetio kako već krhke ekonomije zemalja u kojima je ebola uzela zamaha dodatno propadaju zbog migracije stanovništva iz plodnih područja što će utjecati na urode prehrambenih proizvoda i na izvoz. Nadalje, pati i turizam. Stoga je MMF odlučio, ne oprostiti neke dugove tim zemljama ili im dati bespovratna sredstva, nego dati im „povoljne“ kredite jer, kao što znamo, krhkim ekonomijama koje su gurnute preko ruba još samo trebaju dodatni krediti. U slanju medicinske pomoći i ljudstva nije se najviše istaknula 'predvodnica slobodnog svijeta', Amerika, već Kuba.

Ebola pomoć
Humanitarna pomoć u Africi redovito je tek flaster na rani koja zahtijeva operaciju (FOTO: Carol Han/Flickr)

Na kraju možemo zaključiti da epidemija ebole u zapadnoj Africi pati od nekoliko ključnih boljki. Prvo, nije ju moguće riješiti u kratko vrijeme u kojoj joj je dozvoljeno biti glavna vijest na večernjem dnevniku. Epidemije traju i šire se, pogotovo kada je medicinska infrastruktura u zemljama u kojima se pojave loša. Drugo, nije ju moguće riješiti kupovanjem narukvica od dobrotvornih organizacija i stavljanjem hashtagova kako bi se podigla svijest o problemu. I na kraju, infrastruktura koja bi mogla riješiti problem ebole ne postoji zato što joj stalni sukobi i ekonomski pritisci u Africi, uzrokovani uvelike zapadnjačkim kolonijalizmom unazad proteklih nekoliko stotina godina, ne dopuštaju da se razvije.

Situacija u kojoj se Afrika danas nalazi uvelike je odgovornost zapada koji danas još uvijek nema problema s poticanjem korupcije, robovskog rada i ekonomskog neokolonijalizma. Nije za odbaciti ni činjenica da diktatura stranog kapitala u Africi uporno odbija strukturne promjene te inzistira na funkcioniranju po starim kolonijalnim granicama, istovremeno favorizirajući određene etničke skupine nad drugima što često rezultira neoporavljivošću lokalnih ekonomija i mnogobrojnim sukobima. Sukob Hutua i Tutsija u Ruandi koji je rezultirao genocidom, savršen je prikaz kako kolonijalna favoriziranja dovode do problema preko kojih se, sa vremenom, jednostavno ne može preći te stoga dolazi do prelijevanja čaše i kaosa. Istovremeno se forsira humanitarna pomoć kao ultimativno rješenje unatoč tome što je humanitarna pomoć u Africi redovito flaster na rani koja zahtijeva operaciju.

Kada na sve to pridodamo banalizaciju kompleksnih problema i uvjerenje zapadnjačkih entuzijasta da se ti problemi mogu lako riješiti uz par dobrotvornih akcija (ili vojnom intervencijom), polako nam sviće zašto je Afrika osuđena na budućnost eksploatacije. A medijski izvještaji o eboli, dok tisuće ljudi umiru od nje, su samo još jedan način kako zgrnuti profit, i to skretanjem pažnje s pravog problema, na same sebe.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: UNICEF Guinea/Flickr

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  2. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

  3. UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

    02.10.2018.

    Nataša Škaričić

    UZ POLEMIKE O PROPALOJ DRŽAVI HRVATSKOJ: Pacijent je stabilno mrtav

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije