FRLJIĆ, HORVAT, LIJEŠEVIĆ

To je teatar koji postavlja pitanja

ritn by: Mladen Bićanić | 08.01.2020.
FRLJIĆ, HORVAT, LIJEŠEVIĆ: To je teatar koji postavlja pitanja
Kraj 2019. godine obogatio je zagrebački kazališni život sa tri gostujuća, iznimno atraktivna umjetnička projekta, nastala u ovoj godini u Stuttgartu, Ljubljani i Beogradu. Sve tri predstave na tragu su propitivanja i istraživanja samog kazališnog procesa i postupka, ali i neuralgičnih točaka u društvu u kojem djeluju, uvode publiku u ono što rade, dakle interaktivne su u najboljem smislu riječi, sve tri odigrane su u Zagrebačkom kazalištu mladih zadnjeg mjeseca 2019. godine. „Imaginarna Europa“ naziv je autorskog projekta Olivera Frljića, praizvedba je bila u travnju ove godine, Schauspiel Stuttgart, u izvedbi Europskog ansambla – bila je to ujedno prva premijera tog umjetničkog kolektiva što ga financira Njemačka kulturna zaklada, a čine ga, uz spomenuti teatar, Zagrebačko kazalište mladih i Nowy Teatr iz Varšave.

Kraj 2019. godine obogatio je zagrebački kazališni život sa tri gostujuća, iznimno atraktivna umjetnička projekta, nastala u ovoj godini u Stuttgartu, Ljubljani i Beogradu. Sve tri predstave na tragu su propitivanja i istraživanja samog kazališnog procesa i postupka, ali i neuralgičnih točaka u društvu u kojem djeluju, uvode publiku u ono što rade, dakle interaktivne su u najboljem smislu riječi, sve tri odigrane su u Zagrebačkom kazalištu mladih zadnjeg mjeseca 2019. godine.

„Imaginarna Europa“ naziv je autorskog projekta Olivera Frljića, praizvedba je bila u travnju ove godine, Schauspiel Stuttgart, u izvedbi Europskog ansambla – bila je to ujedno prva premijera tog umjetničkog kolektiva što ga financira Njemačka kulturna zaklada, a čine ga, uz spomenuti teatar, Zagrebačko kazalište mladih i Nowy Teatr iz Varšave. Oliver Frljić umjetnički je ravnatelj Europskog ansambla, redatelj je, scenograf i autor predstave, dramaturginja je Carolin Losch, kostimografkinja Sandra Dekanić, glumački ansambl čine glumice i glumci iz sva tri teatra, to su: Tenzin Kolsch, Claudia Korneev, Tina Orlandini, Adrian Pezdirc, Jasmina Polak i Jan Sobolewski. Nastavak je to preispitivanja mogućnosti teatra da se suoči s pojavom jačanja desnog ekstremizma u društvu, s netolerancijom prema Drugom i Drugačijem, konkretno prema strancu – imigrantu, a sve to kroz potragu za kazališnom utopijom.

Rezimirajući ideju predstave, Carolin Losch kaže: „Budući da je kazalište bilo, a uvijek i jest, mjesto na kojem se utopije mogu kreirati, a odnosi radikalno stavljati u pitanje, pitali smo se o odgovornosti intelektualaca i umjetnika. Je li dovoljno stajati kao promatrač u drugom redu ili moramo odlučnije zauzimati pozicije? Što je ostalo od ideja slobode, jednakosti i bratstva – začetničkih mitova moderne?“ 

Frljić se u toj prosudbi velikih ideala Francuske revolucije koristi tekstovima Petera Weisa, „Estetika otpora“, svjedočanstvima dvojice preživjelih brodolomaca s francuske fregate Meduza, liječnika J. B. Henrija Savignyja i inženjera Alexandra Correarda iz njihova zapisa „Priča o putovanju u Senegal“, a tu je i „Angelus Novus“ Waltera Benjamina te „Nesretni anđeo“ Heinera Müllera. Nadasve je zanimljiva i originalna upotreba vrlo poznatih slika iz nedavne povijesti europske likovne umjetnosti koje su, svaka na svoj način, označile svoje doba i oko kojih se plete dramski narativ. Na samom početku to je prevratnički „Crni kvadrat“ Kazimira Maljeviča iz 1915. godine, ispod tog pokrova, kada ga se makne, otkrivamo sliku „Splav Meduze“ Theodora Gericaulta, ona je iz mnogih dijelova složena, djeluju kao neke puzzle, znači može se preokrenuti i presložiti u treću sliku – „Sloboda vodi narod“ Eugenea Delacroixa. 

Odabir i redoslijed otkrivanja ovih slika logičan je i imanentan ideji predstave: kao što Maljevič radikalno raskida s tradicionalnim, figurativnim slikarstvom, pomiče granice i uspostavlja nultu točku modernizma, tako i Frljić želi prekinuti s tradicionalnim poimanjem teatra i otiskuje se u avanturu potrage za kazališnom utopijom usred realpolitike. Slika Gericaulta s preživjelim nesretnicima nakon brodoloma s početka 19. stoljeća, izložena na Jesenjem salonu u Parizu 1819. godine, kako to u svom tekstu kojega slušamo s pozornice analizira Peter Weiss, bila je opasan napad na etablirano društvo, razotkrivala je korupciju činovništva, cinizam i sebičnost vlade, nesposobnost zapovjednika potonulog broda i nemar pomorskih vlasti, a redatelj u njoj pronalazi metaforu današnje Europe. Najzad, slikajući ljude na barikadama i pobunjeni narod, Delacroix, opet prema Weissu, zapravo slika narod okupljen pred idealom slobode – no taj narod ni ne sluti da je već prevaren, sredina je 19. stoljeća, novi vlastodršci su tu, čvrsto su prigrlili vlast, oni koji su se borili za tu slobodu i pravednije društvo, izigrani su i prevareni, dobili nisu ništa. 

Frljića pritom posebno zanima položaj umjetnika i intelektualca u tim previranjima, njegov angažman, da li je i on, kao i Delacroix koji se naslikao na toj slici, samo promatrač iz drugog reda, a ne aktivan sudionik tih događanja. U nekim trenucima predstave može vam se učiniti da gledate neku od sjajnih televizijskih epizoda serije „Svaka slika ima svoju priču“ engleskog likovnog kritičara, scenarista i tv-dokumentarista Waldemara Janusczaka, sve je na svom mjestu, logično povezano, razložno i utemeljeno i otkriva nam neke nove momente koji nam, pri prvom susretu s tim djelima, nikada ne bi pali na pamet, što možete vidjeti i u sljedećem videu s gostovanja predstave u Ukrajini.

Predstava je ujedno dobrim dijelom i interaktivna, publika se poziva da sudjeluje na pozornici, ona preslaguje te svojevrstan puzzle, gradi scenu za drugi dio izvedbe, slušamo i intimne ispovijedi protagonista – glumica i glumaca. Pri samom kraju uvodi se i lik raspetog Isusa Krista, kao sedmog člana Europskog ansambla, s njim se razgovara o mnogim aktualnim vjerskim i društvenim temama današnjice, čujemo i njegovu veliku želju: svijet bez religija i privatnog vlasništva. Glumci tog kartonskog Isusa na križu pokušavaju osoviti na sceni, postaviti ga da sam stoji – no bezuspješno, križ na kojem je razapet stalno pada, Krist se u ovom svijetu danas ne može uspostaviti, poručuje predstava „Imaginarna Europa“! I njen redatelj, koji svoj put u kazališnu utopiju ovako obrazlaže: „Moje je ishodište kazališna tradicija snažno zainteresirana za interkulturalnost, ali ne interkulturalnost kojom se opet iznova dobro pokriva stara europska kolonijalna golotinja“. Oliver Frljić kakvog ga poznajemo, duhovit, ironičan, beskompromisan u osvajanju kazališne slobode – otkrivajući nam, bar na trenutak, i neke nove prostore slobode u svakodnevici koja nas okružuje.

Druga predstava stigla je iz Ljubljane, iz Drame Slovenskog narodnog gledališča, zove se u originalu „Ali: strah ti poje dušo“, redatelj je Sebastijan Horvat, autor adaptacije i dramaturg Milan Marković Matthis. Predstava „Ali: strah jede dušu“ preradba je poznatog istoimenog filma Rainera Wernera Fassbindera (1945. – 1982.) iz 1974. godine, praizvedena je u Ljubljani u ožujku, scenograf je Igor Vasiljev, kostimografkinja Belinda Radulović, skladatelj Drago Ivanuša, vrlo skladan glumački ansambl ljubljanske Drame predvodi izvanredna Nataša Barbara Gračner u roli Emmi, uz nju tu su i Iztok Drabik Jug, kao Ali, odnosno Salem i Eva Jesenovec u ulozi Barbare. Kompleksna je to poput pomno razrađenog mozaika sklopljena ljubavna priča, puna samoće, straha, prezrenih i poniženih, čine ju mali ljudi, poput nas samih, u sudaru s netrpeljivošću sredine u kojoj žive, s netolerancijom, šikaniranjem i ksenofobijom, neshvaćanjem pa i mržnjom prema nekome zbog toga što je drugačiji, stranac, imigrant. 

Marković Matthis u programskoj knjižici predstave zapisuje: „Sudbina neke ljubavi neposredno je povezana s načinom na koji doživljavamo sebe, ali i s tim kako interpretiramo svijet. U svakom ljubavnom odnosu postoji trenutak kada osjetimo da zapravo niti poznamo sebe niti čovjeka koji se nenadano pojavio u našem životu, pa tako ni stvarnost do koje je doveo taj susret“. Upravo o tim trenucima jedne ljubavi govori ova predstava: mjesto radnje je Njemačka sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ljubav se dogodi između Emmi, Njemice, udovice u godinama, čistačice po zanimanju i Alija, gastarbajtera, automehaničara, imigranta iz Maroka, njihov slučajni susret u nekom malom baru gdje se okupljaju njegovi sunarodnjaci odredit će tok i način ove kazališne storije. Koja, u biti, polazi od melodramske strukture – Fassbinder ne krije da mu je uzor veliki američki sineast Douglas Sirk, spomenuti film svojevrsni je hommage tom američkom redatelju – ali i svjedoči da melodrama itekako može biti subverzivna! Posebnu zaslugu u tomu ima Milan Marković Matthis, on paralelno s dijalozima koji slijede film ispisuje originalan tekst u kojem je ništa manje ukotvljena predstava, te svojevrsne didaskalije glumice i glumci izgovaraju tokom izvedbe sa najrazličitijih mjesta – iz gledališta, sa scene, sasvim svejedno. 

Taj njegov tekst uvodi nas u predstavu, čini nas sudionicima igre, glasi: „Opažamo, osjećamo, mislimo. Noćas je naš zadatak da opažamo, osjećamo i stvorimo mišljenje. Imati mišljenje je posebno važno, jer bez tog mišljenja, bez toga da stvorimo mišljenje o nečemu što opažamo, možemo dobiti osjećaj da smo ispustili nešto jako važno, a taj osjećaj često zanemarujemo, zato je izuzetno važno da stvorimo mišljenje o tome što vidimo“. Pred nama se nižu prizori u bifeu, na ulici, u stanu, matičnom uredu, radnom mjestu, u bolnici, pratimo uspone i padove jedne ljubavi, razočaranja i sretne trenutke, nerazumijevanje na koje nailaze u okolini – već na samom početku Emmi, u plaču, priznaje da plače jer je jako sretna, ali ju hvata i strah zbog toga, Ali odgovara: „Ne strah – strah nije dobar. Strah pojede dušu“. Na samom pak kraju, Emmi mu kaže: „Slobodan si čovjek. Lako činiš što želiš. Znam koliko imam godina. Svaki dan se vidim u ogledalu. Ništa ti ne mogu zabraniti. No, znaš, kada smo zajedno, u tim trenucima, moramo biti dobri jedan drugome. Inače … inače cijeli život ništa ne vrijedi“. Melodrama kao žanr koja, međutim, prevazilazi te žanrovske granice i ulazi u beskompromisan okršaj s društvom u kojem se događa. 

Forma predstave slijedi njen razvojni put: u drugom dijelu publika je pozvana, baš kao kod Frljića, da preuredi pozornicu, pomažu joj akteri predstave, unose se novi rekviziti, gledatelji su do kraja predstave pomiješani sa izvođačima. Umjetnički direktor i selektor Bitefa, Ivan Medenica, festivala na kojem je ove jeseni predstava i nagrađena, primjećuje: „Drugi dio predstave potpuno je imerzivan, gledaoci doslovno, fizički ulaze u fikcionalni svet ljubavnika i iznutra ga, kao nekakav tumor, razaraju“. Forma predstave se rastače, upija u sebe gledatelje, sve to sada doživljavaju i oni sami, oni su sada u središtu zbivanja. Baš onako kako je to jednom izrekao i sam Fassbinder: „Filmovi će morati jednom prestati biti samo filmovi, prestati biti samo priče i morat će postati živi, stvarni, tako da se čovjek upita: Gdje sam u tomu svemu ja, što se to događa sa mnom i mojim životom?“ Na tom tragu izrasla je i predstava „Ali: strah ti poje dušo“ Sebastijana Horvata i Milana Markovića Matthisa.

Treća gostujuća predstava ponikla je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i donosi jednog klasika europske kazališne misli. Riječ je o drami „Lorenzaccio“ francuskog romantičara, pripovjedača, pjesnika i dramatičara Alfreda de Musseta (1810. – 1857.), premijerno izvedenoj u Beogradu koncem svibnja. Komad Alfred de Musset piše kao 25-godišnjak, gradi je s puno strasti, bunta i ne bez nekog, romantizmu prirodnog revolucionarnog zanosa, povijesnu utemeljenost pronalazi u stvarnom događaju opisanom u „Firentinskoj kronici“ Benedetta Varkija. Adaptaciju i redakciju prijevoda potpisuju redatelj Boris Liješević i dramaturzi Fedor Šili i Miloš Krečković, scenograf je Gorčin Stojanović, kostimografkinja maria Marković Milojev, skladateljica Anja Đordjević, a renomiran glumački ansambl predvode Marko Janketić u naslovnoj roli, Branislav Lečić i Milan Marić, uz dvije glumice, Slobodu Mićalović i Milenu Vaić. Svi glumci interpretiraju i mnoga druga lica u drami, pjeva se i pleše, u osnovi je pak mogućnost izbora i borbe protiv tiranije i apsolutističke vlasti – onda, u Firenci početkom 16. stoljeća, s neskrivenim odmakom u vrijeme današnje, u te male tiranije koje danas živimo. 

„Lorenzaccio u sebi ima izvesni polemički kvalitet. Protagonisti komada se sukobljavaju oko republike, revolucije, patriotizma, vlasti časti, teme su to uvek aktuelne, oko kojih ćemo se stalno svadjati, sukobljavati i raspravljati“, navodi u programskoj knjižici predstave Fedor Šili. A objašnjavajući zašto se opredijelio za taj klasični komad, Liješević zapisuje: „Pozorište je uvijek suvremeni ritual u kome gledalac traži sebe, traži da bude dirnut, pokrenut, da mu se zaustavi dah, promijeni ugao posmatranja, a ne da se ispoštuju navike. I zato treba srušiti tu fasadu klasike. Uzeti je u ruke i izmrviti. Zaboraviti i kad je pisana i kom pravcu pripada, baviti se tim tekstom jer nas zanima naše vrijeme i naše dileme. Pustiti je kroz sebe pa neka ostane šta ostane … Treba pustiti komad da pronađe svoj novi odgovor na staro pitanje. Da ponovo postane opasan. Klasika nije vrt u Versaju, niti Šenbrun u Beču, a ni katedrala u Firenci. Klasika je Beograd, Srbija, Balkan, svijet u 21. vijeku…“

Kroz tu prizmu gledano, i replike iz komada dobivaju neko sasvim novo, tako prepoznatljivo i nama blisko značenje. Recimo, „Ovaj grad je šuma razbojnika“, opažanje je što se tako lako može odnositi na gradove u kojima živimo, Beograd ili Zagreb, sasvim svejedno, misao „Kukavičluk nije zločin, a hrabrost nije vrlina“ također dobro opisuje neke naše sugrađane, kao i prosudba „kako je lako lagati budalu u lice“, svemu tomu svjedočimo svakodnevno od naših malih bogova, a dobro je znana i poznata dilema „zašto bi ljudi spašavali moju nesreću kada ja nisam ništa učinio da spasim njih od nesreće“ – Alfred de Musset u beogradskoj predstavi oživljen je kao naš suvremenik, ostat će zapamćena njegova opomena – „opasno je sanjati“ kao i misao „čovječanstvo mi je pokazalo svoju čudovišnu golotinju“. Ne nedostaje ni ironičnog pozivanja na svetinju autoriteta Boga: „Ako gore i ima nekog mora da nam se podsmijeva“. Igra se s puno tempa, žustro, uz mnogo promjena, u reduciranoj scenografiji i jednostavnom kostimu – primjer moguće inscenacije jednog klasičnog komada kako bi ga prepoznali u današnjem teatru.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: drama.si

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PLENKOVIĆ O POKOLJU U SPLITU: Nepodnošljiva lakoća poricanja

    14.01.2020.

    Nataša Škaričić

    PLENKOVIĆ O POKOLJU U SPLITU: Nepodnošljiva lakoća poricanja

  2. NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Opet smo pobijedili

    10.01.2020.

    Igor Mandić

    NON SERVIAM IGORA MANDIĆA: Opet smo pobijedili

  3. IVAN ERGIĆ: Ne daj se Anja

    08.01.2020.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Ne daj se Anja

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije