CRNO-BIJELE VRADŽBINE

Kako sam prestao vjerovati televizorima u boji

ritn by: Ivo Anić | 21.01.2018.
CRNO-BIJELE VRADŽBINE: Kako sam prestao vjerovati televizorima u boji
Bio je travanj 1980. godine i Hajduk je igrao na Bežigradu. Ivan Pudar je branio čuda, Boro Primorac i Frfa Mužinić držali Hajduk na nula – nula, a tada je Borislav Đorđević zabio u devedesetoj za ključnu pobjedu u gostima. Posumnjao sam, po prvi put u moj televizor u boji, pogotovo kad sam čuo onaj djedov nekontrolirani uzvik „goool“, a ja ga nisam vidio u boravku. Sve sumnje raspršile se na Grbavici, na kojoj je Željo vodio sa jedan nula do devedesete. Na dodavanje Cukrova Ivanu Gudelju, Zoran Vujović je centrirao savršenu parabolu u šesnaesterac Želje, a Mišo Krstićević je letom preko protivničkih igrača glavom pospremio u desni donji kut vratnice. Ni taj gol nisam vidio, ali pogađate - čuo sam iz sobe ono poznato „gooool“ i zauvijek sebi obećao da ću televizor u boji, barem što se tiče Hajduka, zauvijek zaboraviti.

Moj djed, a sam će vrag znati zašto, uporno je odbijao gledati novu televiziju u boji, koju je ponosno moj otac instalirao u dnevni boravak. Od tog dana počela je jedna od možda najzahtjevnijih uloga u mom životu, a to je bilo veranje na krov zgrade i okretanje antene u točno određen, malen dio horizonta, između Čiova i Šolte, da se uhvati signal Italie Uno, i naravno crtanih filmova u boji, svih tih čuda kojima smo iznenadno dobili pristup. Moj djed povukao bi se u sobu i ja bih polako i oprezno upitao hoće li gledati Hajduka u boravku, ne u sobi.

Na moje pitanje djed bi samo odmahnuo rukom i rekao mi kako Hajduk puno bolje igra na njegovom, starom, crno bijelom televizoru. Bio je travanj 1980. godine i Hajduk je igrao na Bežigradu. Ivan Pudar je branio čuda, Boro Primorac i Frfa Mužinić držali su Hajduk na nula – nula, a tada je Borislav Đorđević zabio u devedesetoj za ključnu pobjedu u gostima, koja nas je mirno vodila na Vojvodinu u Splitu i na ogled Želji na Grbavici. Posumnjao sam, istina, po prvi put u moj televizor u boji, na kojem se Hajduk još mučio u Ljubljani, a pogotovo kad sam čuo onaj djedov nekontrolirani uzvik „goool“, a ja ga nisam vidio u boravku. Sve moje sumnje raspršile se na Grbavici, na kojoj je Željo vodio sa jedan nula do devedesete. Na dodavanje Nikice Cukrova Ivanu Gudelju, Zoran Vujović je centrirao savršenu parabolu u šesnaesterac Želje, a Mišo Krstićević je letom preko protivničkih igrača glavom pospremio u desni donji kut vratnice. Ni taj gol nisam vidio, ali pogađate - čuo sam iz sobe ono poznato „gooool“ i zauvijek sebi obećao da ću televizor u boji, barem što se tiče Hajduka, zauvijek zaboraviti.

Navijači na Starom placu (FOTO: Pinterest)

Od tada me taj stari televizor, na kojem je Oliver Mlakar bio frapantno mlad, a Milka Babović bez bora, u pauzama "Gradića Paytona" i "Bonanze", čekao da se uguram kod djeda u sobu i da zajednički ispratimo sve ono što nas je obojicu zanimalo, a naše ukućane odbijalo. Željka Fattorini, Saša Zalepugin, Helga Vlahović i Sedmorica mladih i Ljupka Dimitrovska kratili su nam vrijeme kroz stare katodne cijevi, zvučnike od kojih nije radio lijevi, a svakih dvadeset minuta trebalo je namještati antenu ili sliku.

No, taj je stari televizor, na kojem sam ispratio veličanstveno finale Argentine 1978. i Marija Kempesa, bio naš hram, vrijeme sačuvano zauvijek, vrijeme u kojem su valjda i televizori, ali i ljudi imali dušu. Onu crno-bijelu, i to je moj djed znao.

U svibnju 1979. godine, razbili smo Radničkog iz Niša sa dva – nula. Do devedesete sam grizao nokte uz televizor u boji, kada se iz sobe začulo ono „goool“, a Nenad Šalov je na mom televizoru još petljao oko gol linije, i na ključno gostovanje u Mostaru kod Veleža uporno sam gledao moj Hajduk u najnovijoj tehnologiji, a kod rezultata nula – nula, začuo sam iz sobe, pogađate, ono „gooool“. Tresao sam se kao šibica kod jedan – jedan u Splitu, kada je Rijeka imala penal koji je skrivio Luka Peruzović, a Budinčević ga skinuo iz „rašlji“ pa poslao dijagonalu Ivici Šurjaku, koji je razgrnuo lijevu stranu i zavrnuo prema šesnaestercu, a Krstičević glavom zabio za dva – jedan u devedesetoj, kada je proključao Stari plac, a ja sam još molio dragoga boga i nisam vjerovao do tog zadnjeg jebenog kola u Sarajevu, kada sam stajao u neutralnoj zoni, u hodniku, osluškujući televizor u boji koji sam raspalio do daske i zvukove iz sobe moga djeda, u koje još uvijek, tehnologiju ti jebem, nisam vjerovao.

Hajdukovi igrači s legendarnim Eusebiom (FOTO: Hina)

I tada sam, u devedesetoj minuti, kleknuo na pod hodnika i obećao dragome Isusu da ću se moliti do kraja života, biti uzoran pionir i da ću svaku svetu misu kao ministrant odraditi, ako se dogodi čudo. Dragi moj Isuse, mrmljao sam pred svojim televizorom u boji, kada se iz sobe začuo krik, znate već koji, što da vam ga ponavljam, nema smisla, a ja sam još gledao kako lopta leti zrakom sa krila, kako Ivica Šurjak centrira, a Zoran Vujović ga sa druge stative posprema u gol. Pamtim da je djed istrčao iz sobe i zagrlio me kao nikada do tada, pamtim da je otvorio „bocu za posebne prilike“ i pamtim zgražanje ukućana koji kurca nisu razumjeli što se događa. Hajduk je prvak, samo sam objasnio zgranutoj baki, ali to se već znalo, po odjeku topovskih udara, tondina i garbure, bengalskih vatri i signalnih raketa koje su parale to nedjeljno predvečerje.

Od tada sam prestao da vjerujem televizorima u boji, a sve svoje utakmice provodio sa djedom na starom, crno bijelom televizoru, ili za starim radijem, kupljenim valjda prije rata, na kojem bi namjestili prijenos sa Karaburme.

Stajao sam pred vratima konobe „Hvaranin“ nakon sprovoda čovjeku koji me naučio da vjerujem u čuda i čovjeku koji se kao i moj djed držao svojih crno-bijelih televizora u kojima su još uvijek i fudbaleri i timovi, ljudi, književnici, pjesnici, estradnjaci, voditelji, bili ljudi. Veliki Sinan Gudžević pred vratima konobe držao je sve nas koji smo se smrzavali u ognjici crno-bijelih televizora i radija i čisto mi je došlo da pozovem Dežulovića da sluša, ali on je čovjek koji ionako o tim stvarima sve zna, pa sam pomislio na Viktora, kojeg nogomet ne zanima, i uz čašu vina slušao mog djeda (neka se Sinan ne naljuti) kako nam svima drži predavanje o nogometu, životu, ali i o crno-bijelim televizorima i radio aparatima njegova života.

Maracana je izgrađena za taj događaj, počeo je Sinan, a ja sam glup kakav jesam, na televizoru u boji pratio Liverpool koji je deklasirao Manchester City. Čak je i predsjednik Brazila, momčadi objasnio kako treba da „odrade“ još tu nesretnu utakmicu i da je sve spremno za najveće slavlje koje je svijet vidio. Da nevolja bude veća, kazuje nam Sinan, a ja sve pratim Liverpool, Friaca zabija za Brazil, 200.000 ljudi u euforiji, deset milijuna ljudi u euforiji, a ja gledam kako Liverpool zabija treći, pa četvrti, dok Sinan uvodi stvari iz djedove mi sobe u dramu.

Bajdo Vukas na rukama navijača (FOTO: Hajduk)

Schiaffino okreće stranu i prolazi lažnjakom kroz obranu Brazila, Schiaffino vara jednog, pa drugog, pa vratara i ušetava se u prazan gol. „Gooool“ čujem djeda iz susjedne sobe, ali me ne zanima, kao što me uostalom i cijelog života ne zanimaju te crno-bijele vradžbine, a tada Alcides Ghiggia sa desne strane topovski zabija u gornji kut mreže nesretnog Moacir Barbose, do Dide jedinog u povijesti tamnoputog vratara Brazila, i cijeli Brazil, cijeli svijet ostaje u šoku. U šoku, priča mi Sinan, a ja se mislim da li da dovedem Boru da čuje ovo, ali Boro ionako o tim stvarima sve zna, a Viktora ne zanima nogomet.

I tada sam kroz Sinanov smijeh vidio svog djeda kako mi se smije. Kako me grli i kako me gleda, onako blesava, onako uvjerena da je tehnologija ubila sve ono dobro u ljudima. Kada sam zagrlio velikog Sinana došle su mi suze.

Istu tu mudrost, istu tu ljubav, istu tu čovječnost spoznao sam u tom zagrljaju i ponovo sam bio dijete u naručju svog djeda. Jer svijet ide dalje, svijet ide više, svijet nema vremena za crno-bijele televizore. Ali taj svijet nema toplinu. Onu toplinu djedova zagrljaja i onu magiju kada grizeš nokte, a iz sobe začuješ ono – "goooool!". Sinan je to znao, pa me pustio da plačem.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia Commons


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije