ČRNA MATI ZEMLA

Kako se to postaje čudovištem

ritn by: Mladen Bićanić | 13.05.2017.
ČRNA MATI ZEMLA: Kako se to postaje čudovištem
Neke scene iz „Črne mati zemle“ zauvijek ostaju u pamćenju: poput pohoda neobičnih i zastrašujućih šumskih bića – svečara, pod maskama koje zloslutno škrguću, prizora iz školske učionice iz nekog vremena ne tako dalekog od nas, iz doba Jugoslavije, kada se učenicima nastojalo ucijepiti drugarstvo, bratstvo i jedinstvo, i scena iz škole danas, kada je na prvom mjestu domoljublje, ili fantazmagoričnih scenskih obrata u kojima se pojavljuju mitska bića, stvorenja iz mašte maloga Matije Dolenčeca koji postaju njegova najgora noćna mora. Brojni su motivi i situacije na kojima se gradi ova kazališna tvorba: narodne priče i predaje, legende, baština i mitovi, glazba i jezik Međimurja, ljubavna posrtanja i nemoć glavnog junaka da održi stabilnu vezu u nešto starijoj dobi, sukobi unutar te male, zatvorene seoske zajednice, nerazjašnjena samoubojstva njenih žitelja i vrlo precizan odraz tih zbivanja na širem fonu.

Slike svijeta kroz vizuru djeteta često ćemo pronaći u književnosti, na kazališnoj sceni ili filmskom ekranu. Prisjetimo se samo prošlogodišnje predstave, također producirane u Zagrebačkom kazalištu mladih, „Velika bilježnica“ – taj briljantni roman mađarsko-švicarske književnice Agote Kristof režirao je Edvin Liverić po dramatizaciji Lane Šarić i on po mnogočemu, uostalom kao i predstava, prethodi djelu „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka, što ga je na istu pozornicu postavila redateljica Dora Ruždjak Podolski uz svesrdnu pomoć autora dramatizacije i dramaturga Tomislava Zajeca. 

Agota Krištof (1935. – 2011.), rođena u Csikvandu, malom mađarskom mjestašcu blizu austrijske granice, smješta svoje junake u takav sličan prostor, godine su ratne, strahote Drugog svjetskog rata bjesne tim zabitim pograničnim područjem, a dva djeteta, braća blizanci, svoje djetinjstvo ugrađuju u tu tragediju. Oni su „djeca, na početku nijemi promatrači, koja s vremenom postaju i aktivnim protagonistima tog lanca nasilja, bivaju sve češće prinuđeni da i sami za njim posegnu“ (Lana Šarić ). Oni su svjedoci, žrtve i krvnici ponekad u tom zlu oko njih kojim vladaju mučitelji – a oni, kako bi rekao Slavoj Žižek, „nisu iznad dobra i zla, već ispod njih; oni ne krše herojski naša zajednička etička pravila, nego ih jednostavno nemaju“. 

Kristian Novak već je etablirano ime suvremene hrvatske proze. Rođen 1979. godine, djetinjstvo provodi u Sv. Martinu na Muri, otuda i protagonisti njegova romana „Črna mati zemla“ tako životno i izvorno dočaravaju svijet Međimurja, kajkavštinu njegovih žitelja, mitski svijet prošlosti i turbulentnu svakodnevicu sadašnjosti. Diplomirao je kroatistiku i germanistiku, a doktorirao na Poslijediplomskom studiju lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi roman „Obješeni“ objavljuje još 2005. godine, a lani posljednji, „Ciganin, ali najljepši“

Črna mati zemla
Priča se događa u nekom malom zabačenom međimurskom selu u kojem se počinju događati neobične i gotovo nadnaravne stvari (FOTO: zekaem.hr)

Hvaljeno djelo, ovjenčano književnom nagradom Tportala za roman godine, „Črna mati zemla“ izlazi 2013. godine, upravo je inscenirano u teatru, a priprema se i filmska ekranizacija. Glavni junak romana, šestogodišnji Matija Dolenčec, na čijim strahovima, traumama i tami što ga povremeno obuzima i nadvladava kaže na jednom mjestu: „Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.“ Istoimena predstava kazališna je pripovijest o tom njegovom djetinjstvu i dijelu njegova života u nešto kasnijoj dobi, kao mladića, no prije svega bazirana upravo na tim dječjim danima u nekom malom, zabačenom međimurskom selu u kojem se počinju događati neobične i gotovo nadnaravne stvari. Čak osam stanovnika tog mjesta izvrši samoubojstvo, na prvi pogled bez nekog smislenog razloga i međusobne povezanosti, a naš junak počne sebe optuživati za ta samoubojstva. 

Dijelom se govori na kajkavštini, jeziku onih koji nastanjuju to podneblje, što je još jedna posebna odlika i romana i predstave, koja je primarno kazališna pripovijest o tom djetinjstvu i odrastanju u nekom selu gdje su neki grubi, primitivni i zli, često spremni poniziti i uvrijediti onoga slabijeg od sebe, a drugi topli i nježni, posebno u obiteljskom krugu, iza kućnog praga, gdje pratimo svu tu ljubav, patnju i bol, snove i snatrenja o onome što skrivamo negdje duboko u našoj nutrini, a što se najčešće bojimo pokazati Drugome u strahu da nas neće razumjeti, da će nas ismijati ili raniti, povrijediti. Novak to ovako definira: „Svatko u selu, kolikogod se činio običnim, u svojoj samoći i izolaciji slavi neobičnost. Iza tih zidova i ograda, potpuno jednakih fasada i živica, iza svega onoga što je stvoreno mukom samo da se ne bi razlikovalo od susjedovog – postojale su tisuće šarenih slika boli i čežnje koje nitko drugi nije mogao razumjeti i čarobna, ali tužna glazba nijema tuđem uhu. Svi smo patili, to je sasvim jasno. I što smo se više trudili prikriti to, bilo je sve jasnije.“ 

Lavovski dio posla kako bi se prvotno romaneskni izričaj pretvorio, ili bolje reći preobrazio i pretopio u dramski narativ, obavio je Tomislav Zajec. Za njega je ovaj roman „težak za uhvatiti, hiperaktivan, u svom prvom čitanju pitak, potresan i zavodljiv, a u svakom drugom kriptičan, zatvoren, s teško probojnim matricama i pomalo drskim izbjegavanjem konačnih odgovora; riječju, živi organizam, odlično napisana proza u čiju strukturu je trebalo znati uči i pročitati je kazališno“. Tu zadaću oblikovanja scenskih prizora i živih slika iz krhkih, lomnih i naoko nepovezanih, suprotstavljenih samima sebi fragmenata iz života mnogih likova što nastanjuju taj međimurski mikro-kozmos, nadahnuto, marom i žarom u najmanju sitnicu upućene redateljice zaokružila je Dora Ruždjak Podolski. Sjećamo je se po režiji sjajne predstave „Posljednji dani mira“ po tekstu hrvatskog dramatičara Ivana Vidića iz listopada 2015. godine u zagrebačkom Teatru &TD – za razliku od ZeKaEmove velike, ansambl-predstave ovdje je bila riječ o komornoj drami dva lica, no također dramskoj storiji što se zbiva u nekoj zabiti, na nepristupačnoj obali mora, no i u njoj središnje mjesto dodiruje nepoznanice labirinta ljudske duše, tjeskobe i strahove kroz koje se u tim labirintima probijamo, o zvijerima koje u sebi i oko nas pritom moramo pokoriti i savladati. 

Neke scene iz „Črne mati zemle“ zauvijek ostaju u pamćenju: poput pohoda neobičnih i zastrašujućih šumskih bića – svečara, pod maskama koje zloslutno škrguću (oblikovatelj maski: Slavko Vidović, scenograf: Stefano Katunar, kostimografkinja: Doris Kristić), prizora iz školske učionice iz nekog vremena ne tako dalekog od nas, iz doba Jugoslavije, kada se učenicima nastojalo ucijepiti drugarstvo, bratstvo i jedinstvo, i scena iz škole danas, kada je na prvom mjestu domoljublje, ili fantazmagoričnih scenskih obrata u kojima se pojavljuju fantastična, mitska bića Hešto i Pujto, stvorenja iz mašte maloga Matije Dolenčeca koji postaju njegova najgora noćna mora (scenski pokret: Petra Hrašćanec). 

Črna mati zemlaZrcalo je simbol i nit vodilja kroz čitavu predstavu (FOTO: zekaem.hr)

Brojni su motivi i situacije na kojima se gradi ova kazališna tvorba: narodne priče i predaje, legende, baština i mitovi, glazba i jezik Međimurja, ljubavna posrtanja i nemoć glavnog junaka da održi stabilnu vezu u nešto starijoj dobi, sukobi unutar te male, zatvorene seoske zajednice, nerazjašnjena samoubojstva njenih žitelja i vrlo precizan odraz tih zbivanja na širem fonu, odnosno usporedba s onim što se događalo tih devedesetih godina prošlog stoljeća odmah tu, pokraj njih, gdje su bile neke nove bitke na pomolu, kada je historija tih prostora krenula ka nekim neznanim predjelima gdje ih je čekao neki drugi, ništa manje strašan mrak. Vrijednosti se urušavaju i smjenjuju, ono što je u bivšoj zemlji, Jugoslaviji, vrijedilo, sada, u novoj Hrvatskoj, biva prezreno i ismijano – i ta šira slika Novakove proze u predstavi također dolazi do punog izražaja. 

Sve ima svoj odraz, sve se ogleda u nečemu – zrcalo je simbol i nit vodilja kroz čitavu predstavu, kroz njega, poput Alise, svatko jednom mora proći u životu, vidjeti što ima s druge strane i odlučiti gdje pripada. Jedini stvarni i iskreni prijatelj Matije Dolenčeca, desetogodišnji Franjo Klanc, upravo postavlja to pitanje: „Što misliš, kakav je to svijet s druge strane? S druge strane, kakav je tamo svijet? S druge strane zrcala. Od rijeke. Zrcala od rijeke. Kako se mi unutra vidimo, s druge strane od toga.“ 

U traganju za odgovorom na to ključno pitanje svatko će morati pronaći odgovor, u životu ili smrti, svejedno. Predstava izrasta, širi se i grana pokušavajući razriješiti tu, jednu od mnogih zagonetki u komadu, što nas poput labirinta uvlači u svoje skrivene zakutke i odaje, kao rijeka Mura junake romana svojim rukavcima. Jean-Pierre Sarrazac, veliko ime modernog francuskog teatra, teoretičar, dramski pisac i redatelj, definirajući novu paradigmu „drama života“ nasuprot staroj koju naziva „drama u životu“ objašnjava: „Drama u životu, od Eshila do Victora Hugoa, bila je zasnovana na konfliktu junaka koji je imao određeni rok trajanja – jedan, fatalan dan – u jednom također ograničenom prostoru, i, naročito, na činjenici da je taj konflikt morao biti obrađen na jedinstven način (čuveno 'jedinstvo akcije') i da je morao voditi ka jednom rješenju. Naprotiv, drama života može obuhvatiti čitav život jedne ili više osoba a ne samo jednu epizodu u tom životu. Uz to, drama života otvorena je forma, u osnovi nedovršena, uvijek sposobna da bude ponovno izvedena, produžena, i to u svijesti gledatelja. Bilo da njihovo izvođenje traje sedam sati ili dvadesetak minuta, zajedničko ovim dramama jeste da prate tok cijele jedne egzistencije, proces koji ja zovem velikom retrospekcijom: cijeli život viđen s praga smrti…“ 

Črna mati zemla
Pratimo svu tu ljubav, patnju i bol, snove i snatrenja o onome što skrivamo negdje duboko u našoj nutrini, a što se najčešće bojimo pokazati Drugome u strahu da nas neće razumjeti (FOTO: zekaem.hr)

Svih 150 minuta predstave „Črna mati zemla“ protječu baš poput te „drame života“. Ona je istodobno i fragmentarna, rastrgana i rasuta, ali i odmah zatim spojena nevidljivim, a ipak čvrstim šavovima što prožimaju sve likove i situacije, ona je na trenutak dokumentarna da bi potom prešla u čistu fikciju, uplovila u nesaglediva prostranstva fantastičnog i onostranog, ona je i gruba i neizrecivo poetska i nježna, a ipak tako neraskidivo uronjena u tu „črnu mati zemlu“ iz koje crpi svu životnu snagu i silinu i prenosi je pozornicom. Naravno, glumci su ti koji nose ovaj komad, njegovu ideju i moć oni utjelovljuju na pozornici. Prije svih dječački par Adrian Pezdirc, u ulozi Matije Dolenčeca i izvanredni Dado Čosić, kao njegov prijatelj Franjo Klanc, oni to uživljavanje u djetinjstvo svojih likova donose maestralno. Odlične su role Doris Šarić Kukuljice, kao Majke i Urše Raukar, kao Bake Matijine, one su posljednja brana zlu što se pojavljuje izvana, igraju začudno i uzbuđujuće, izazovan je Danijel Ljuboja u ulozi Mladena Horvata, lokalnog silovatelja i prikrivenog nasilnika, zahtjevne uloge mitskih bića iz fantazija i tlapnji malog Matije, ali i znanstvenika ujedno, izvanredno igraju Pjer Meničanin i Milica Manojlović, oni su ta spona između svijeta živih i svijeta mrtvih, fantastična bića kojih se pribojavamo i užasavamo. Velika je to ansambl predstava u kojoj mnogi igraju nekoliko rola, poput Dore Polić Vitez, Suzane Nikolić, Barbare Prpić, Nadežde Perišić Radović, Damira Šabana, Zorana Čubrila, Jasmina Telalovića, snalazeći se i proigravajući ih vješto s puno glumačkog talenta.

Negdje pred sam kraj romana, Matija Dolenčec, u času izdaje, male djetinje izdaje svog najboljeg prijatelja Franje Klanca, u tom sićušnom trenutku slabosti, zapitat će sam sebe - „Možda sam mogao biti djetetom izvana, a čudovištem samo iznutra“. I o tome, kako se to postaje čudovištem, što se to u nama mijenja da možemo nekoga izdati da bismo mogli održati privid vlastitog blagostanja i nepomućene sreće, tog tako zavodljivog uživanja u trenutku kada se osjećamo dobro, znači o tomu tko smo mi zapravo, nevina djeca ili monstruozna čudovišta, o labilnim granicama koje tada tako s lakoćom prelazimo, govori predstava „Črna mati zemla“ praizvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: zekaem.hr

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

    19.10.2017.

    Nataša Škaričić

    „SLUČAJ SINKOPA“: I Horvatinčići su pali na tjeme

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

    26.09.2017.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: 21. stoljeće, a u napaćenoj, ali priglupoj BiH se raspravlja o konstitutivnosti

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

    19.09.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Slavko Goldstein, prognani pjesnik

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije