JAZZ SCENA
AUTOR: ERIC HOBSBAWM

Kultno djelo slavnog povjesničara Erica Hobsbawma napokon objavljeno i kod nas

ocjena: Pero Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2019. | izdavač: Ex libris
ritn by: Vid Jeraj | 07.04.2020.
JAZZ SCENA: Kultno djelo slavnog povjesničara Erica Hobsbawma napokon objavljeno i kod nas
JAZZ SCENA: Kultno djelo slavnog povjesničara Erica Hobsbawma napokon objavljeno i kod nas
Rođen je 1917. godine u Egiptu, u Aleksandriji, pravim prezimenom Hobsbaum koje se greškom pri upisu u knjigu rođenih pretvorilo u Hobsbawm, a odrastao je u Beču i Berlinu. Otac mu je slovio za izvrsnog filmskog producenta kojem je uspon nacizma pomrsio poslovne planove. Nakon očeve smrti i uspona nacizma obitelj se seli u London. Na King's Collegeu u Cambridgeu učlanjuje se u Komunističku partiju i počinje se baviti proučavanjem razvoja industrijskog kapitalizma, socijalizma i nacionalizma, ne skrivajući svoju marksističku ideološku podlogu kojoj će ostati vjeran do kraja života (preminuo je 2012. godine). Eric John Ernest Hobsbawm CH, doslovna je personifikacija 20. stoljeća. Ono CH pored imena i prezimena označava „Orden časti“ („Companion of Honor“), titulu koju istovremeno može nositi samo 65 osoba na svijetu i koja označava veliku čast u društvu, a dodjeljuje se osobama zaslužnima za iznimna postignuća.

Godine 1959., a bilo je to vrijeme kad je rock 'n' roll već duboko zaderao diljem srca američke publike koju je na prepad preoteo bigbandovskoj kulturi jazza. Kao međaš u jazzu ista se godina navodi povodom objavljivanja albuma "Kind of Blue" kvinteta Milesa Davisa, bezvremenskog djela liričnih akorda nalik na kakvo djelo suvremene arhitekture s istaknutom kromatikom prirodnih materijala uobličenih u glasove svojih supotpisnika među kojima su najistaknutiji glazbenici tog vremena. O svojem susretu s očajnim Dukeom Ellingtonom koji se ponižava pred biljeterom tražeći da mu se isplati predujam od dva dolara, s neskrivenim ogorčenjem progovara i skladatelj te bend-lider Frank Zappa u svojoj "Autobiografiji". 

Iste je godine objavljena i studija "Jazz Scena" iz pera povjesničara Erica Hobsbawma, kasnije osvježena redakturama iz 1989. i 1993. godine. U njoj je Hobsbawm zapisao i ovo: "Dobar jazz, poput dobrog kuhara i krojača, ne cijeni se zato što proizvodi djela koja se ističu kao najbolja, pa ni u sjećanju, nego zbog sposobnosti da proizvodi stalnu raznolikost pri visokoj razini izvrsnosti. Jazz je, zapravo, glazba za upotrebu, da iskoristim taj Hindemithov izraz, a ne muzejska glazba ili glazba namijenjena rangiranju od strane ispitivača".

Kako Karlo Ilić, urednik edicije „Jazz Beat“ (ispred izdavača Ex libris iz Rijeke), ujedno i prevoditelj knjige, ističe u predgovoru - temi se pristupa analitički, a ne fenovski, razmatrajući razloge "radi kojih jazz nije samo čudesna buka, već tema od ključne važnosti za svakog tko proučava društvo i umjetnost dvadesetog stoljeća". Hobsbawmova, „Jazz scena' sastoji se od četiri cjeline jazza: njegove povijesti, njegove glazbe, njegova poslovanja i njegovih ljudi. 

Opus Hobsbawma izuzetno je bogat, a neka njegova djela prevođena su na hrvatski jezik. Spomenut ćemo samo neka njegova djela „Doba revolucije“ (1962.), „Doba kapitala“ (1975.), „Doba carstva“ (1987.) i „Doba ekstrema“ (1994.), "Zanimljiva vremena" (2002.), "Globalizacija, demokracija i terorizam“ (2007), „Kako promijeniti svijet“ (2011.) … Među njima je vjerojatno i kod nas dobro poznato njegovo djelo – "Nacije i nacionalizam" – koje je 1993. godine objavio Novi Liber, a u kojoj Hobsbawm spominje i Franju Tuđmana. 

Eric Hobsbawm
Hobsbawm snimljen godinu dana prije smrti, tijekom jednog festivala na kojem je nastupao u 94. godini života (FOTO: Flickr/RobWard)

No, vratimo se na ovo njegovo neobično i kod nas svježe prevedeno djelo gdje kroz lik svojeg rođaka Denisa Prestona, kojeg je nedvojbeno pokušao preobratiti na komunizam, Hobsbawm predočuje tipičnog slušatelja jazza, koji ga je preobratio na jazz. Opisuje ga kao "inteligentnog, samoobrazovanog mladića iz srednje klase, koji po mogućnosti živi pomalo boemskim životom i napustio je srednju školu" ... Rođak je kupovao ploče i puštao ih sve dok im brazde ne bi zastenjale, a kada nije bilo novca (što je bilo uobičajeno), nagađao bi se s lokalnom prodavačicom radi razmjene dobara ... Između pojedinih ploča i žestokih rasprava o njihovoj odličnosti, obnavljali su snagu čipsom i velikim žlicama pretjerano zaslađenog kondenziranog mlijeka, na etiketi strogo ocijenjenog „nepodobnim za bebe“. 

"Voljeli smo održavati seanse noću. Kada su dani bili predugi, navlačili smo zastore", piše Hobsbawm. 

Tipičan hipster, rekli bismo danas, kad bi hipsteri, naravno, slušali jazz, a ne - indie. 

A da je Hobsbawma bio prilično interesantan britanskim obavještajcima, svjedoče i dosjei koje su ovi godinama prikupljali o čemu je Guardian pisao krajem 2014. godine. Na vidjelo su izašli podaci prema kojima ga se, s mnogim drugim istaknutim intelektualcima, pratilo već od 1942. godine. Naravno zbog njegovog članstva u Komunističkoj partiji. Povodom svojih putovanja svijetom, a bio je na Kubi i posjetio većinu država Sjeverne i Južne Amerike, Hobsbawm piše da je znao imati određenih problema s istim onima koji su njegovim miljenicima stvarali probleme u samim Sjedinjenim Državama. Sad je jasnije kako je povjesničar ovom izjavom aludirao i na tajne službe. U dosjeima se navodi kako je Hobsbawm često bio u velikim prijeporima s vodstvom Partije, iako se nikad nije osjećao dužnim prestati biti njezinim članom, što ga je koštalo mnogih poslovnih angažmana, s obzirom da „komunjare“ u zapadnom svijetu nisu bile dobro došle. Stvari su išle toliko daleko da je službama smetalo i to što je 1962. godine nastupao na BBC-ju, kao jazz-novinar …

Hobsbawm recenzije o jazzu objavljuje već od 1955. godine pod pseudonimom Francis Newton, kao kolumnist časopisa New Statesman, koji je bio „hram“ visoke britanske kulture poslije Drugog svjetskog rata, dok se jazz još smatrao neakademskom glazbom. Kao upućeni autor, iako se predstavlja da to nije, on pretresa i bitne aspekte pop-glazbe, kao i gospela te bluesa. U knjizi Dukea Ellingtona mapira kao bliskog Williamu Shakespearu, "u otprilike istom odnosu s ostatkom natjecatelja kao što je to bio Shakespeare spram ostatka elizabetinskih dramatičara" i pri tom ističe da je bio uspješniji kao inovator nego li kao umjetnik. Uspoređuje ga i s austrijskim skladateljem Josephom Haydnom, jer prerađuje staru jazz-građu u novi zvuk koji se traži u njegovo vrijeme, kao što je Haydn združivao sastojke narodne pjesme, komične opere, serenade ili ulične glazbe, ubrizgavajući ih u napumpanu simfoniju. U tom duhu, ne smijemo zaboraviti kako je kralj George VI., otac aktualne britanske kraljice Elizabete II., visoko cijenio Ellingtonove skladbe, čime je ovaj skladatelj pozvan na audijenciju u Buckinghamsku palaču, a time svoj vojvodski nadimak i brendirao.

Kontekst pozicioniranja jazza u europskoj kulturi ova knjiga opisuje, a svakako i definira, usprkos svim usponima i padovima žanra. On zauzima i specifičan teritorij nasuprot preziru kojeg je njemački filozof, sociolog, psiholog, muzikolog i skladatelj Theodor Adorno iz Frankfurta, poznat po svojoj kritičkoj teoriji društva, izrazio spram jazza kao utjelovljenja tzv. „kulturne industrije'“. O tomu je pisala Viola Rühse s Dunavskog sveučilišta u Kremsu u zborniku "Hobsbawm, Newton und Jazz" iz 2016. godine. U svojem eseju „Jazz između masovne kulture i participativne radničke glazbe“, ističe kako je Hobsbawm-Newtonov povijesno-društveni refleks bio daleko demokratičniji i povodio se za humanističkim optimizmom koji je bio bliskiji poziciji Waltera Benjamina o popularnoj kulturi nego li Adornov tjeskobno sociopsihološki pristup.

Prema knjizi, koja predstavlja odskočnu dasku generaciji koja napokon jednu od najboljih kritičkih studija o afroameričkoj kulturi može držati u rukama, Miles Davis je "avetinjski umjetnik". Smatrajući ga sviračem iznenađujuće uskog tehničkog i osjećajnog raspona, "pored tradicionalnih bluzera, mogao bi biti najograničeniji umjetnik koji je postigao toliki ugled". Taj je zvuk, veoma spora, sablasna, prigušena i daleka poezija, smatrao je autor koji je kroz svoj publicistički stil uspio otkriti sebe kao čovjeka ispod znanstvenog lica autora utjecajnih povijesnih knjiga.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ex libris

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

    02.08.2020.

    Marko Tomaš

    OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

  2. DRHTAJ KOJI OSJETIM: Suza za zagorske brege

    31.07.2020.

    Predrag Finci

    DRHTAJ KOJI OSJETIM: Suza za zagorske brege

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Ludost života u izoliranoj špilji Pabla Picassa

    21.07.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Ludost života u izoliranoj špilji Pabla Picassa

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije