Šeparovićeva najava konačne odluke

Novi predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović izjavio je medijima da je Ustavni sud (USUD) počeo raditi na zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1991. godine, te je najavio da će ustavni suci u njegovom mandatu sigurno odlučiti o tom predmetu. Četvrt stoljeća odugovlačenja je obrazložio „svjetonazorskom osjetljivošću“ teme.

"To je jedno toliko duboko svjetonazorsko pitanje, koje je izazivalo podjele u hrvatskom društvu, da su dosadašnji predsjednici po mom mišljenju opravdano zaključili da nije bilo sazrelo vrijeme da se ta tema stavi na dnevni red, jer bi takve rasprave dodatno produbile društveni sukob. Ustavni sud mora djelovati umirujuće. Mislim da je danas Hrvatska dovoljno zrela država, da su se promijenile okolnosti, i da je sad vrijeme da Ustavni sud donese takvu odluku", rekao je Šeparović.

Ružica Ćavar, predsjednica marginalne udruge Hrvatski pokret za domovinu i obitelj, 1991. godine predala je Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti tzv. Zakona o abortusu, tražeći da USUD ocijeni da se pobačaj na zahtjev žene kosi s člankom 21. Ustava RH koji kaže da svako ljudsko biće ima pravo na život, odnosno da potvrdi konstitucionalna prava embrija. Taj zahtjev, suprotno onome što Šeparović tvrdi, nikada nije izazivao podjele u društvu, ni u Hrvatskom saboru. Evo dokaza.

Pobačaj je uništenje jednog života, ali uvijek treba imati na umu i drugu stranu medalje, a to su posljedice koje bi zabrana pobačaja imala na zdravlje i život žene, ponovio je više puta politički najdugovječniji ministar zdravlja u Hrvatskoj, HDZ-ov Andrija Hebrang. Kada su, prije 15-ak godina, prvi liječnici u Zadru izjavili priziv savjesti, Hebrang je odmah naredio da izvole obavljati svoj posao, sukladno obavezama prema poslodavcu i pacijenticama.

Ministarstvo ne planira mijenjati odredbe Zakona iz 1978. godine, kojim je ženama određeno pravo odluke o pobačaju, kazao je svojedobno HDZ-ov Darko Milinović. Abortus neće biti zabranjen, dodao je.

Mislim da to ne bi bilo dobro, odgovor je na pitanje o zabrani abortusa zadnjeg u nizu HDZ-ovih ministra zdravlja Daria Nakića, člana ideološki najagresivnije od svih monoumnih, nacionalističkih, Kaptol-dirigiranih vlada koje smo imali.

Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović (drugi s desna) četvrt stoljeća odugovlačenja obrazložio je „svjetonazorskom osjetljivošću“ teme (FOTO: Lupiga.Com)

Dodamo li ovome činjenicu da je HDZ-ov Neven Ljubičić u mandatu Ive Sanadera smijenio Antu Ćorušića s mjesta predsjednika Povjerenstva za izradu zakona o postupcima medicinski potpomognute oplodnje, jer je ovaj uplitao katoličke dogme u javne politike, da je isti taj Ćorušić otpisan iz kombinacija za ministra zdravlja u mandatu nedavno smijenjene Vlade, a da SDP-ov stav o pravu žene na odluku hoće li roditi nikada nije bio upitan, možemo zaključiti da je stav hrvatskih političkih lidera o abortusu gotovo konsenzualan od 1991. godine naovamo, otprilike poput stava o Domovinskom ratu.

Promjena okolnosti koju Šeparović spominje, međutim, dogodila se tek onda kada je na hrvatsku NGO scenu stupila Željka Markić i njezina udruga „U ime obitelji“. Tome ima dvije godine. Tada je došlo do eksplozije priziva savjesti hrvatskih ginekologa, a intenzivirala su se i molitvena okupljanja za nerođenu djecu ispred hrvatskih bolnica. Na koncu je na red došla propala Vlada Tihomira Oreškovića, a u Sabor je ušao Ladislav Ilčić, katolički aktivist poznat po zgražanju nad masturbacijom. Nakon Markićkinog „Hoda za život“ kojemu se pridružila premijerova supruga, ženske aktivistkinje za pravo na izbor je obuzela panika da će civilna scena aktivirati referendum o pobačaju i na valu Vladine kulturne revolucije doći do svog cilja da se pobačaj zabrani.

Dakle, sve donedavno pitanje abortusa u hrvatskom društvu nije izazivalo nikakve podjele, a USUD se odlučio na rješavanje predmeta u prvoj i jedinoj fazi hrvatske povijesti u kojoj je opća klerikalizacija toliko uznapredovala, da su se podigle tenzije čak i oko pitanja prava na pobačaj. I dalje na marginama, valja napomenuti. Potpuno deformirana Šeparovićeva prezentacija političke kronologije može značiti sljedeće: da je USUD čekao da se u „društvu“ pojavi svega nekoliko dovoljno bučnih somnambula koji mrmore protiv abortusa i tretira ih kao dokaz da je za Hrvatsku to osjetljivo pitanje ili da Šeparović ne priznaje kako je USUD jedina respektabilna institucija koja svojom šutnjom dovodi u pitanje kontinuitet korektne legislative ili da naprosto nije upućen. Vjerojatno je riječ o trećem.

Razina političke rasprave

Činjenica je da stranački lideri – kao ni medicinari – ne barataju niti osnovnim etičkim konceptima unutar teme. Unatoč tome, međutim, uvijek se naglašava da je abortus nešto loše, ali liberalni zakoni ostaju zbog a.) pesimizma, praksu je nemoguće spriječiti; b.) utilitarističkog morala, manje je zlo ako se on izvodi u kontroliranim medicinskim uvjetima. Milanović je u prvoj televizijskoj debati s Plenkovićem eksplicitno rekao da je pobačaj zlo, ali žene ne treba prepustiti fušerima, dok je Plenković kazao da za HDZ život počinje začećem, no da „nije realno mijenjati zakon“.

Pitanje abortusa bilo je jedna od tema predizbornog sučeljavanja (SCREENSHOT: HTV)

Ovakva argumentacija ne bi preživjela ni minutu amaterske rasprave. Ako je pobačaj zlo u moralnom smislu, a ne u smislu u kojemu je zlo operacija na mozgu ili bubrezima, onda tvrdnja da je bolje da zlo izvode profesionalci odmah otvara mnoge bokove (što s prolaskom na crveno ili prostitucijom, itd.). Plenkovićeva izjava da cijela stranka ima isti stav prema početku života vrijednog moralnog obzira je autokratsko prisezanje na odanost Kaptolu u ime cijele stranke. Možda je poneki HDZ-ovac čitao npr. Tomu Akvinskoga ili nekog drugog kršćanskog mislioca, a ne samo odlazio na Bozanićeve mise.

U svakom slučaju, sekularna etika – nažalost – nije dio političke rasprave, a stručnjaci se javljaju samo na marginama.

Svjetonazorsko, pravno, etičko ili medicinsko pitanje

Medicinsko najmanje. Biološke činjenice su važne utoliko što kažu u odnosu na što razmatramo moralni obzir. Sama činjenica da život počinje začećem, ne govori ništa o moralnom statusu takvog života. Etička, pravna i svjetonazorska pitanja su isprepletena, no ovdje je najvažnije kada je primjereno da među njima arbitrira Ustavni sud. Američki Vrhovni sud je 1973. godine u slučaju Roe vs. Wade značajno suzio ovlasti američkih država da reduciraju reproduktivna prava žena, dok je njemački Ustavni sud 1975. godine ocijenio da su dozvolom abortusa na zahtjev žene do trećeg mjeseca trudnoće povrijeđena ustavna prava nerođene djece.

Arbitraža obaju sudova je posljedica mnogo kompliciranijeg političkog i kulturološkog konteksta u kojemu je do toga došlo (u Njemačkoj su npr. SPD, FDP i CDU smatrali Brandtov zakon preliberalnim) i koji se ne da usporediti s hrvatskim prilikama. Ustavni sud bi u Hrvatskoj trebao staviti veto na legislativni okvir isključivo zbog religiozne doktrine koja se protivi abortusu tako da odbija svaku raspravu, jer konzervativni i liberalni politički akteri jednako priznaju pravo žene na abortus. Takav rasplet bi trebao zapanjiti i najveće pesimiste.

Pravo na abortus je nasljeđe komunizma

Ovakvu idiotariju se moglo čuti iz usta predstavnika katoličkih udruga. Da ne nabrajamo sve sisteme i kulture u kojima je abortus bio dopušten, jer je lista predugačka, zadržat ćemo se samo na razlici između komunizma i kapitalizma. Ako eliminiramo evoluciju koncepta ženskih prava koji su iznjedrile kapitalističke zemlje, možemo mirne duše reći da je majka rodilja neusporedivo manje poželjna u kapitalizmu gdje predstavlja jeftiniju radnu snagu od muške, nego u socijalizmu ili komunizmu. Neka katoličke udruge pitaju Todorića gdje bi nalazio trudnice za rad po pekarama i samoposlugama za tri tisuće kuna.

Liječnici i priziv savjesti

Priziv savjesti je u međunarodnim dokumentima zaštićen je kao jedno od temeljnih sloboda u okviru slobode mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti. Pravo na slobodu savjesti zajamčeno je čl.18. Opće deklaracije o ljudskim pravima (UN), čl.18. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (UN), čl.9.st.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Vijeće Europe) i čl.1. Rezolucije 1763(2010) o pravu na priziv savjesti u zakonitoj zdravstvenoj zaštiti (Vijeće Europe). Posljednji propis ide najdalje u zaštiti prava na slobodu savjesti, gdje se u čl.1. st.2. navodi da niti jedna osoba, bolnica ili ustanova ne treba biti prisiljena, smatrana odgovornom ili diskriminirana na bilo koji način zbog svojeg odbijanja da izvrši, omogući, potpomogne ili pošalje na izvršenje bilo koje vrste pobačaja, ili bilo kojeg čina koji bi prouzročio smrt ljudskog fetusa ili embrija, zbog bilo kojeg razloga.

Pravo liječnika na priziv savjesti ne bi smjelo biti upitno (FOTO: Lupiga.Com)

U Hrvatskoj je Ministarstvo zdravlja 90-ih dalo takve javne ovlasti Hrvatskoj liječničkoj komori, koje se zbog centraliziranosti cijelog sustava mogu usporediti jedino s Albanijom. HLK daje ili oduzima licence za rad, članstvo je mandatorno, komora ima javne ovlasti nadzora rada liječnika, ocjene njihove etičnosti i stručnosti, izricanja stegovnih mjera. Svaki liječnik u Hrvatskoj je član HLK i podliježe njihovim pravilima igre. Kodeks medicinske etike i deontologije HLK u članku 2. kaže da liječnik ima pravo na priziv savjesti ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrožava život pacijenta, te da o svojoj odluci mora pravodobno obavijestiti nadređene i pacijenta i uputiti ga drugom liječniku iste struke. Ovo je, naravno, inkorporirano u članak 20. Zakona o liječništvu.

Dakle, liječnik u Hrvatskoj ima pravo odbiti da izvede abortus i to se ne kosi ni s jednom drugom odredbom u okviru zdravstvenih i drugih propisa, jer je njegovo pravo de facto i de iure bezuvjetno. „Pravodobno obavještavanje“, formulacija koja stoji u kodeksu HLK i ZOL-u, ne znači ama baš ništa, osim legalizacije krajnje fleksibilne konzumacije instituta priziva savjesti. Ministarstvo zdravlja nikada nije otvorilo javnu raspravu o toj temi, evaluiralo posljedice ničim ograničenog prava na priziv savjesti, pa tako ni mijenjalo protokole i politiku ovisno o posljedicama.

Problem je što je to sistemska stvar i ne odnosi se samo na institut priziva savjesti. Nijedna odluka u okviru zdravstvene politike nije donesena na osnovu istraživanja i poznavanja problema, niti su posljedice tih odluka praćene, evaluirane i predstavljene javnosti. Vijeće Europe je, među ostalim, 2010. godine sastavilo izvještaj o strašnim posljedicama neregulirane i korumpirane prakse konzumacije priziva savjesti po reproduktivna prava žena u EU, u kojemu je zaključeno da je tamo gdje zakon ili politika dopušta ograničeni priziv savjesti, zloupotreba tog prava uobičajena: „Implikacija je da se medicinskim radnicima ne može vjerovati da će svoje pravo odgovorno konzumirati.“

U Hrvatskoj je posebno zanimljivo to što se priziv savjesti počeo konzumirati otprilike kad i neograničeno pravo na dopunski rad u privatnim ordinacijama. Nakon što je Ustavni sud (2000. godina) proglasio neustavnim pravilnik o dopunskom radu liječnika iz 1997. godine, koji je dopunski rad dopuštao samo liječnicima nastavnicima i primarijusima, postalo je pravilo da liječnici iz javnog sektora neograničeno i bez kontrole rade u privatnim zdravstvenim ustanovama. Iako Ministarstvo zdravlja ni HZZO nikada nisu provodili istraživanja o posljedicama tako anarhično skrojenih pravilnika, iskustva pacijenata govore da je stvaranje enormnih listi čekanja u javnim bolnicama i masovno prebacivanje pacijenata u privatne ordinacije postao ogroman strukturni problem našeg zdravstva koji se slobodno može nazvati neformalnom privatizacijom javnog sektora. U sklopu tog trenda, uočeno je i da ginekolozi u bolnicama u sustavu javnog zdravstva sve češće deklariraju priziv savjesti kada žene traže prekid trudnoće u bolnici, ali ih rado opslužuju u privatnim ordinacijama, gdje moralni i vjerski stavovi - pa ni nezadovoljavanje minimalnih tehničkih uvjeta za obavljanje abortusa - više ne predstavljaju prepreku za obavljanje legalno induciranog pobačaja.

Privatna ginekološka ordinacija (FOTO: klinika-papic.rs)

Konačna posljedica ovog kaosa je da masovno prizivanje savjesti više nije samo jedna od uočenih posljedica neformalne privatizacije (neograničeno i neobuzdano širenje priziva savjesti nauštrb zakonskog prava na zdravstvenu uslugu također se treba smatrati privatizacijom i korupcijom institucionalne etike), već nažalost jedina koja je evidentna, jer se liječnici sami deklariraju. Prema izvještaju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić, čak sedam od 32 bolnice u Hrvatskoj izjasnilo se da ne obavljaju pobačaje, s time da se u izvještaju ne navodi bolnica u zagrebačkoj Petrovoj ulici, iako se njihovi liječnici u medijima izjašnjavaju tako da je jasno da većina ne radi abortuse na zahtjev žene. Slična se situacija nakon dozvole priziva savjesti dogodila u mnogim zemljama, uključivši Austriju, Italiju, Južnu Afriku, itd.

U ovako centraliziranom sustavu rješenje vjerojatno nije u tome da se institut priziva savjesti u medicini izbaci, već u tome da se izrade protokoli kako se on deklarira. Dovođenje privatnih liječnika u bolnice jest nekakvo rješenje, ali i dalje stoji pitanje zašto bi liječnička samovolja dodatno koštala zdravstveni sustav.

Molitvene skupine

Najzanimljivije pitanje u navali molitvenih skupina pred hrvatskim bolnicama je zašto ono vremenski koincidira s najavom USUD-a da rješava ustavna prava embrija. Odgovor je vjerojatno u tome što bdijenja pred zdravstvenim ustanovama, uz bespotrebno dopuštenje bolničkih uprava (prostori pred bolnicama nisu u njihovoj nadležnosti), stvaraju dojam ozbiljnijeg pokreta ili – Šeparovićevim riječima – društvene podjele u kojoj sudjeluju i elite. U povijesti takvih pokreta inače su poznati ozbiljni nasrtaji na liječnike. U SAD-u su katolički ekstremisti znali biti akteri ozbiljnog kriminala, ubojstava i prijetnji terorizmom, a kao vrhunac se pamti 2001. godina i 554 pisama sa prijetnjom antraksom upućenih američkim ginekolozima, imenom i prezimenom. Ovdje je zasad prisutna grupa 40 dana za život koja nije nasilna, a ponašaju se manipulativno neutralno – oni „samo“ konzumiraju svoje pravo da poruče ženama da je abortus ubojstvo, ne kršeći nijedan zakon – i na nesreću (ili sreću) su u pravu. Po svoj će prilici nestati kad USUD donese svoju odluku, kakva god ona bila.

Hrvatska ginekologija

U priči o abortusu zaboravljamo da hrvatska ginekologija ima dugu tradiciju moralnog propadanja: naša znanstvena krema upustila se još 1997. godine, nakon čuvenog Hebrangovog pravilnika koji je isključivo profesorima i primarijusima u javnom sektoru dopustio otvaranja privatnih klinika, u tajkunske biznise sa medicinski potpomognutom oplodnjom, pri čemu nitko nije kontrolirao kroče li nogom u bolnicu koja im isplaćuje plaću;

Hrvatska ginekologija i duga tradicija moralnog propadanja (FOTO: Lupiga.Com)

Hrvatska je jedna od tri zemlje svijeta u kojoj se trgovalo jajnim stanicama bez znanja i dopuštenja žena, plagiralo međunarodne znanstvene radove, koristilo ljudske i materijalne resurse bolnica za privatne biznise (na privatnoj ordinaciji doajena naše ginekologije redovno je stajala obavijest da pacijentice hormonske injekcije mogu primiti i u Petrovoj), pljuštali su kazneni postupci zbog nesavjesnog liječenja bez početka i kraja, pri čemu se neki vode i dvadeset godina jer bolnice nikada ne priznaju grešku, direktor HZZO-a je svojedobno javno tvrdio da Petrovu bolnicu vodi teški alkoholičar (bez posljedica), a spomenimo i činjenicu da je zbog današnjeg šefa Hrvatske liječničke komore Petrova bolnica tužena dva puta. Među ginekolozima je i najveći broj poznatih članova katoličkog udruženja liječnika, koji su javno izjavljivali da je Biblija najbolja medicinska knjiga i slične skandalozne gluposti.

U tom kontekstu, činjenica da se upravo ta struka najviše poziva na priziv savjesti zvuči kao posljedica morbidnog smisla za humor.

Zakon iz 1978.

Zakon iz 1978. godine nije tako savršen kako to tvrde ženske aktivističke udruge, među ostalim, jer je donesen onda kada nije bilo privatne ginekološke prakse, pa je danas relativno nejasno tko smije obavljati abortuse. Upravo se zato, bez sumnje, godinama događa da liječnici zaposleni u javnom sektoru obavljaju pobačaje u privatnim ordinacijama koje ne zadovoljavaju minimalne poslovno-tehničke uvjete i da ih pritom nitko ne kontrolira, pa se ne zna ni realna statistika legalno induciranih pobačaja, niti je li koja žena zbog neadekvatnih medicinskih uvjeta prošla kroz nepotrebne komplikacije. Nitko osim Ministarstva zdravlja nije odgovoran za takvu situaciju, koja je za zemlju članicu EU-a u 21. stoljeću doslovno skandalozna.

Zaključak

Malo je vjerojatno da će USUD zabraniti abortus i dodijeliti ustavna prava embriju i fetusu, jer bi stavljanje ezoterije iznad političkog konsenzusa bilo previše čak i za tako kompromitiranu instituciju. Ostaje problem kaosa u zdravstvenom sustavu, koji je oduvijek trebao biti u centru pažnje, pa i kad se otežana dostupnost abortusa pogrešno gleda kao izolirani fenomen.

Lupiga.Com 

Naslovna fotografija: zdravlje.eu

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".