Klistiranje. Eto tako sam se osjećala, kao da me klistira vlastitim (ne)problemima na koje, jednako poput nje, nisam imala odgovora. Buljila sam u vrhove tenisica, razmišljajući jel mi se uopće sviđaju i zašto sam ih kupila. Trenutak euforije, valjda. Ona je nasuprot mene mljela u nedogled: “I onda mi je Ante to rekao, s Pavom sam sutri dan spavala, a svo to vrijeme Marijan me nije prestajao zvati.” Tu sam odustala, a uspjeh je da sam i to zapamtila. Požudu nisam mogla razumjeti, mada nisam mislila da nužno mora biti muška osobina. Bila je samo jedna u nizu stvari koje nisam razumjela. Ne znam. Pitala sam se tko sam uopće da joj išta govorim, a kamoli predviđam, pa sam slušala sa čepićima u ušima, potajice se diveći njenoj volji da bude s trojicom istovremeno. No pošto me učiteljica još u srednjoj školi, vukući me za desno uho po sredini razreda, naučila da volja u psihologiji nije jasno definirana, nisam ništa zapitkivala. Jebi ga, nismo svi isti. Možda. Zar je važno? Istina, nije me bilo briga što drugi rade, misle i govore. Prirodno nadarena da se iz jednog, uvalim u još veća sranja i lišena svake želje da budem u vezi prilikom svakog novog upoznavanja s druge sam strane otvoreno govorila da se užasavam fizičkog dodira i bilo kakvog oblika bliskosti što je poprimilo epidemiološke razmjere sve do rukovanja. Odlučih igrati pošteno, a ego i taštinu ostaviti sa strane da se šaketaju međusobno. Da stvar bude gora, nisam se izvukla iz sranja, nego upadala u još veća jer dok sam ja bila mrtva ozbiljna drugima je to bilo simpatično. Katastrofa. Zaključila sam da moram poraditi na ozbiljnosti, pa sam se povukla u osamu, gdje se u sranje kao posljedicu nerazmišljanja, popraćenu govorom, mogu uvaliti jedino na mjestu koje je i predviđeno za takve stvari, dakle u WC-u. Ne žalim se.

U momentu kad sam si namjeravala prosuti mozak, što zbog tenisica koje su mi se sve manje sviđale, što zbog frustracija jer više nisam pratila tijek priče, zaprdio mi je mobitel. Spasio me nepoznat broj. Bio je to gospodin koji je u Jutarnjem prodavao original Whielerove goblene. U napadu dosade istog tog dana, samo u tijeku prijepodneva zainteresiralo me koje su dimenzije goblena, jesu li uramljeni, o kakvim se okvirima radi i kako se kreću cijene. Svaku budalu nešto veseli, a ovoj su gobleni bili zadnji krik hir. Zvao me da mi je posljednju večeru spreman spustiti na 950 eura. Rekoh da ću razmisliti. Madona je već bila prodana. Čar razbijanja dosade blago se počela gubiti. Ova je i dalje mljela, pa sam iskapila martini, umalo se zadavila višnjom, zabila čačkalicu u čelo i s dozom cukara previše poviše usana zaputila se doma. Amplituda za indisponiranost na prdonji je pokazivala maximum. Putem do kuće uspjela sam još zavinuti gležanj na ravnoj cesti bez kamička, spaliti trepavice na desnom oku i javiti se četvero ljudi zasebno koje očito nisam dobro vidjela ni taj, prvi put u životu.

Otvorila sam sandučić i izvadila račune. Među njima pismo, naslovljeno na mene. Intrigantno. Rukopis je bio nepoznat. Život mi se na trenutak učinio fellinijevski. U frižideru koji je zjapio prazninom, uz teglu sms maslina, na pjatinu sam imala mrtvu zlatnu ribicu koju mi je prijateljica ostavila na čuvanje, u sobi sam, opet za prijateljicu, uzgajala halucinogene gljive, a tu je bilo i pismo. Imala sam trenutak svega i ničega, kada sve nepoznato i nedorečeno visi u zraku, poput onoga kada mijenjaš posao, a ne znaš što te čeka ili ti se netko sviđa i guštate u zajedničkom društvu, a da među vama u biti nema ničega, poput putovanja, a da još nisi stigao na odredište … imala sam trenutak koji će se poput prije navedenih primjera iz drugačijeg, neuobičajeno divnog, nepovratno pretvoriti u univerzalnu dosadu i čistu gnjavažu. Zato sam još malo ležala na kauču, vrteći pismo među rukama i razmišljajući o njegovu sadržaju. Možda je ljubavno! Ma ne vjerujem. Možda je ucjena. Zanimljivije. Možda je prijetnja smrću. Trgam kuvertu …

Tebi … Svako djetinjstvo ima svoje mirise, svoje vrtoglavice, svoje boli. Svojega se sjećam kao straha.
Tišinu sam izabrao kao terapiju, pretpostavivši da će me naučiti gledati u prošlost, suočiti me s djelima, natjerati me na propitivanja, a opet jednako tako, smiriti tjeskobu ili ju uskrsnuti, izvući me iz nesigurnosti ili me uroniti u ludilo. Ništa od toga nisam uspijevao, čeznuo sam da mi se cimeri vrate i da imam nekoga pilati svojim glupostima ili bolje rečeno zabavljati sebe maltretirajući njih. Otišli su na kampiranje sedam dana, ja sam se izvukao majčinim posjetom. U biti, bila je to čista izlika jer kada bi zamišljao pakao, onda bi to bio kamp u kojem gomila nepoznatih lica boravi na jednom mjestu, gdje se spava u vrećama, ševi na travi, gdje bole leđa, stružu se koljena, kuha vani, gdje vrućina ubija, ili kiša topi težinu sati i bori se protiv dijelova nas samih koje bismo željeli zaboraviti … mjesto u kojem ne bi bilo tvoje zbirke parfema, Slim Kim cigareta, lazyboya, daljinskog, kave aparata …
Zaboravio sam sve, radost, besramnost, ravnodušnost, mirise, tišine i vrtoglavice, slike, boje i buke, njihova lica, boju njihova glasa, njihovu odsutnost i osmijehe, sreću i drskost, prezir i potrebu za ljubljavlju, ukratko okus prvih godina života. Zaboravio sam tebe. Ponekad kao nagrižene fotografije na kojima se pokret čini izbrisanim, izbijaju komadići slika u mojem sjećanju. Istina je da nisam ništa zaboravio, no dosad se nisam usudio pogledati iza zavjese, baciti oko preko ramena, bojao sam se što ću vidjeti. Moj život, da imalo mislim glavom, mogao je biti sasvim običan, no u jednom trenutku netko je odlučio umjesto mene i nisam gospodario svojim postupcima. Napravio sam malu grešku koja će ireverzibilno imati velike posljedice na moju psihu. Možda. Ne znam ništa. Opsesija je zloslutna i izbija na anonimnim licima na kojima život unaprijed ne pokazuje nikakve brige. Ljudi oko mene uzalud će me prezirati, upućivati mi poglede pune mržnje, ne žalim ni zbog čega, ni zbog jednog od događaja koji su mi obilježili život. Utonuti u ludilo valjda je udes ili jednako tako samo izbor. Možda, ne znam ništa. No, negdje drugdje nesumnjivo sam izabrao da ne moram gledati pogreške prošlosti. Pobjegao sam iz kukavičluka, iz odbijanja da odgovorim zašto i kako svog života. Bojao sam se, strahovao sam od boli, ponajprije one očigledne. Plašio sam je se, obožavao istinu jednako kao kajanja i laži, prolaze prema praznini, gruda koje me pritišću u dnu grla, postavljanja pitanja, pobune. Bojao sam se jednostavno da sam slijep i da ću iznenada morati otvoriti oči. Ukratko da ću se kajati.
U jednom trenutku, ne sjećam se točno kojem, svijet oko mene odbio je napredovati. Ljudi su mi se približavali, a kada bi htjeli govoriti njihove usne su se pomicale, ali ja nisam razaznavao jezik kojim govore, činilo mi se kao da se riječi koje su izgovarali tope u slini njihovih usta. Ništa više nisam razumijevao.
Lagao bih ti da kad bi rekao da nisam bio voljen. Ljubavi sam imao i previše. Roditelji, prijatelji, cure, prijateljice. Problem je bio u meni. Ljudi vole osobe koje se smiju, koje su zabavne, vesele, osobe koje idu naprijed, kojima je život sjajan i uzbudljiv. Kod mene se radilo o odsutnosti ambicije, želje za razonodom, podijeljenosti identiteta. Ništa mi se nije dalo, a opet sam svašta radio. Mislim da je riječ o iscrpljenosti životne energije, a možda bi liječnici to galantno nazvali kroničnom depresijom. Ne znam. Valjda smo svi takvi, samo se o tome ne govori. Smatrao sam se u svakom slučaju normalnim sve do onog trenutka dok o tome ne bi počeo govoriti na što bi se ljudi lecnuli, promatrali me se prezirom. Svejedno. Prezir je ok, u svakom slučaju bolji od ravnodušnosti. Bojim se tvoje ravnodušnosti.
Ljudi koji su bili povrijeđeni navodno su opasni jer znaju da mogu preživjeti. Jesam li opasan? Ne znam, možda. Klonim se ljudi. Čini mi se više da sam umoran. Ponekad se pitam gdje si. Užasno sam umoran.
Tvoj I

Jebo te. Izvadila sam čačkalicu iz čela i stavila je među zube. Sjedala sam na improviziranom balkonu, nogu ispruženih ispod stola. Eto gdje sam, ne stigoh daleko. Ruke s kuvertom u jednoj i pismom u drugoj beživotno su visjele povrh tla. U džepu mi je prdio mobitel. Žao mi je, mislim da se ne mogu javit. Možda, ne znam ništa. Pogledala sam preko ramena na balkonska vrata bez zavjesa. Tupo me klala depresija. Pokušala sam razmišljati o sadržaju, što me često izmori, ali jedino do čega sam dolazila je da se iju jednostavno dogodio život, ništa drugo. Na koncu sam zaspala u robi, što je Zrinka nedavno proglasila prvim stadijem shizofrenije. Nisam se obazirala. U sred noći zvonio je telefon rezerviran samo za vip osobe. Polusvjesna, prvo sam se zvekla slušalicom o glavu, potom ju prislonila na usta, čime sam zabila čačkalicu u zubno meso, a zatim, previjajući se, ljosla s kreveta.

- Falo

U tri ure ujutro sklupčana na podu slušala sam, bez čepića, suvremenu verziju Ljubavi u doba kolere. Zvala me rodica koja se nakon pet godina pomirila sa poluzaboravljenom ljubavi. Pola desetljeća tražili su se po kontinentima, doslovno, sretali se, a da se svatko držao svoje verzije proživljenog i nije govorio ništa, dok se jednostavno nisu našli sa čašicom viška u ruci i jezika nevezanog u čvor. Potraživši čačkalicu ispod kreveta, ovaj put sam zaspala ushićena s mišlju da su u vrijeme prohibicije zasigurno mnogi bili sami i da nikad sa sigurnošću ne možeš znati što se drugima događa u glavi, unatoč onome što su rekli. I-ju sam netom prije toga poslala poruku-posjetnicu, dajući mu do znanja da sam tu ako želi pričati, a ako ne, znam i čitati. Svejedno. Sutri dan u 12 sati zvala me Ivana da me izvijesti da radim u 11. Sranje. Čačkalicu nisam mogla naći.