U beskorisnom okviru zadaća koje su zadane nekim primarnim načinom na koji živimo ovaj humor od života, nešto kao ono živim, radim, djelujem ili poznatije kao pos*o, kuća birtija, više je opravdanih načina za bijeg iz oprečne monotonije koja se pak razbija mijenjanjem slobodnih aktivnosti u slobodnom vremenu.

Takvo nešto se također naziva životnim stilom. Ljudi se tako i razlikuju po stilovima odnosno po načinu na koji prihvaćaju sve ono što im dolazi ususret, načinu kako je nešto izvedeno, izrečeno itd. band. Najbolje prolaze oni čiji ritam zadaje raznolikost u dnevnim zadacima, zapravo, u svemu što nije spavanje. Buđenje, pišanje, jutarnji rituali tipa pranje zubi, češanje po šupku ...... pa sve do kasnih večernjih razgovora obješen o pivsku bocu gdje ponavljaš po peti put kako je krajnje vrijeme za krevet, navodi nas da plivamo 400 mješovito tokom čitavog dana. Sagledamo li to iz perspektive jedne prosječne hrvatske seljačine, ljudima je potreban stilist kretanja i izražavanja. Tu dolazimo do problema jer kod nas nema dovoljno učitelja u tom ogranku.

Ponukan ovim sagledavanjem koje je istinaBog nastalo kada je jastuk bio kokoš, a glava jaje odlučio sam to malo promotriti prilikom još jednog od onih izlazaka za koje sutradan volim opisati kao "išao sam se malo provozati". Možda negdje pogledam tekmu.

Zavezavši prevelike i izgažene zelene pertle izlazim van u svom stilu. Fiat Stilu.

Mali je nabrijan i lomi cestu, pa sve do trenutaka kada isprekidana linija prelazi u pomalo nestvarnu trip selekciju brzine ne puštam gas. Speed. Više ne.

U trećoj izbjegavam dobro poznate rupe za koje mogu reći da su krateri, ili su to možda nesignalizirani radovi na cesti.
 
Dok sjedimo za pravokutnim stolom iščekujući početak tekme, smišljamo rekreaciju, tražimo nešto intersubjektivno. Kao i uvijek registriram distancu i ne znam zašto, kategoriziram to po nečemu. Ovaj put to sam iz samo sebi poznatih pobuda učinio po vozačkom iskustvu prisutnih. I eto, tko ne vozi ovisan je, distanciran do jaja. Zagledao sam se baš u njega i podrugljivo se smješkao njegovu nastojanju da bude dobar suvozač. Umiljava se vozaču do sebe i pregledava sve njegove receptore, kao da ovaj ima sve kategorije i tečaj za pilota cessne. Ako se ne varam, nije baš pogodio u bužu pa se, kao i svi uostalom, okreće tekućim sportovima. Traži vadičep.

Nastao je čep. Primoran sam preko druge zagušiti motor i stati. Lijeva noga mi trne na kuplungu i kenja mi se. Na sve. Probuđen zahtjevima trenutnog okruženja i kako bih zaboravio na dotično sranje voajerski promatram vozila u gužvi kojima sam okružen. S radija se čuje "I'm Just A Passenger" ..... Ona je prilično zgodna, vidiš kako lijepo drži volan s rukicama na "deset do dva". I dok moja lijeva noga trne na kuplungu, njezine obje vjerojatno drhte, poskakuju, jer sa lica joj downloadam strah i nesigurnost zbog vožnje koju baš i ne voli. Ipak, volio bih provjeriti to sa nogama jer me zanima kakve su, takva ljepotica zasigurno ima što pokazati, ali osim što sam izoliran u svojoj limenoj kutiji, oženjen sam i sere mi se. Kolona se malo pomaknula i eto njega. Ako se meni sere, on je usran, naočale su mu tako velike da ih miješam sa retrovizorima, rekao bih čak da ima TV u autu. Tek sada primjećujem, on je taksist. Pored njega sjedi zabrinuta mušterija koja klimajući glavom na njegovu priču tu i tamo pogleda taksimetar, jer poznato je koliko deru ti rostuhari. Jasno je da ih ne volim.

Njemu namjerno oduzimam zadnji gutljaj pive zato što je prije toga bio bahat, dok se on drži za glavu i jebe mater onome ovome što nije dao gol, a šansa je bila ok. Kung fu okom to zapisuje i oprašta, ali pamti. Ionako već zna kako će to naplatiti.

Opa, evo i njega! Ekce homo! Paše mi njegovo društvo, također pije pivo i vozi bolje od mene. Ipak, njegova krntija je sklona kvarenju kao i juha izvan frižidera. Tada klone duhom i uhom. Ne čuje dobro. Kad smo već kod fridža ...... Oće netko pivo! Obavili smo uvodno "šta ima" sa vozačem krntije i pustili ga da se uguzi na fotelju.Shvatio sam da mu iskustvo i godine samo štete, da je nestao prepoznatljiv sjaj njegova stila i karaktera, povlačim da bolje vozi.

Crveno je! Kao u Kini. Pješaci sporo prelaze zatrpanu aveniju, gegaju se kao ruski specijalci u Beslanu. Jedino djevojčica u šarenoj ljetnoj haljinici pokušava potrčati nevjerno pogledavajući semafor dok vuče za ruku svog djedicu, koji je toliko spor kao da on nosi tešku, kockastu, školsku torbu sa dva mačja oka na leđima.

Svi pilje u ekran i strahuju da ovaj pritisak protivnika ne zatrese kockastu mrežu.

Žuto! Probao sam, ali ne hvala.

Zeleno!

Dim, Fatboy Slim. Može.

Njegovo meškanje nešto znači. Nije da ga uznemiruje tok tekme na ekranu. Možda mu ide na živce to što mu je pun stan vozača gostiju i sad ima potrebu da ih animira, zabavlja, bira im glazbu. Strahuje da mu ne otjeraju ovih par ljepotica koje je kasnije mislio servisirati. Rado bih mu dao neki savjet tipa; Pusti ih, pa ih reanimiraj ... kad krenu doma ... ili da to netko učini umjesto tebe, a ti odi na spavanje. Radovi na cesti. Promet je usporen, mahom zbog dima.

Na njegovu vozilu sviđaju mi se felge, čine se kvalitetne.

-"Di si kupio te cipele?" - upitam ga kako bih razbio njezin piskutavi smijeh koji je više plod botanike nego fore sa ribom u ulju ...

-"Dobio sam ih od strica iz Amerike" - odgovara on i ispriča priču o čovjeku koji je ranih 60-ih iz malog primorskog gradića krenuo put Amerike, postao marinac, ostvario snove, bio u Iraku, dvaput. Njemu, svom dragom netjaku je plasirao ove naizgled trajne cipele, nešto poput onih adidaski koje nose oni iz sedme varaždinske ili četvrte splitske oslobodilačke brigade. Za dugo nošenje.

Gooool, vodimo! Dinamika tekme nas izvlači iz nastale letargije.

Sada, kada je razbijen čep, svi lagano iz prve vozimo dalje pazeći na guzicu ovog ispred. Prošao sam prokopanu dionicu, ovaj novi dio je odličan, treba ulagati u ceste, sve je puno ljepše. Govno mi se stislo, od 0-100 za 5 sekundi, nakon što sam im sredio Weseli Centar, upadam, raspitujem se za pivo i početak utakmice, tražim udobno mjesto za gledanje, odgovaram kratko na neka kratka i nebitna pitanja, evo i njega, aj sjedaj. I dalje držim da sam dobar trabant, indisponiran ili ne, putujem. Blank, bijelo, veselo.