„Diplomacija!? Koješta! Laži i maži. Velika primanja. Cilindraši! Nabiguzice! Guzaju se po ložama, automobilima. Šampanjac! Šinjon, lornjon, lak frak, zlato, dijamanti, briljanti… Busolanti! Balerine i glumice, ha, ha… A sve sama kurva do kurve – muška i ženska. Đubre do đubreta!!“ – ove rečenice, preuzete iz romana Ranka Marinkovića „Kiklop“, mnogima su poznate i iz briljantnog monologa Borisa Dvornika u onoj slavnoj sceni „orijentacija po mahovini“ iz istoimenog filma. I mnogi će reći da je to vrlo točan opis diplomacije, kako u predratno doba opisano u „Kiklopu“, tako i danas. I ne samo u Hrvatskoj.

Robert Jarni, dakako, nije diplomat, niti to jednom (bivšem) nogometašu stoji u opisu radnog mjesta. O tome mora li Robert Jarni kao izbornik hrvatske nogometne U-17 reprezentacije biti diplomat u javnim nastupima, čak i onda kada ne govori o reprezentaciji, pitanje je oko kojeg će se ovih dana zasigurno lomiti koplja, pa se njime osim u uvodnim rečenicama ovog komentara nećemo baviti.

Važnija pitanje ovdje su smije li Robert Jarni, a to se odnosi na sve ljude na svijetu, osim diplomata, biti uvijek sasvim iskren, smije li u svakom trenutku reći ono što misli i smije li zbog onoga što je izgovorio – a da pritom nikome nije prijetio niti ga je vrijeđao – biti kažnjen? 

Iskrenost se može definirati i kao odsutnost pretvaranja ili licemjerja, poštenje, otvorenost, istinitost, no istina nekad nije poželjna ni opće prihvatljiva. Neki sociolozi čak smatraju da bi se uz apsolutnu iskrenost svi osobni, poslovni, politički i ini odnosi na svijetu vrlo brzo raspali, jer kad bismo baš uvijek bili iskreni prema ljudima oko nas i kad bismo im uvijek rekli sve što mislimo o njima… A tek o uobičajenim vrijednostima, društvenim normama i dogmama koje nas okružuju! Uff…

Jarni je, dakle, u intervjuu za Večernji list rekao da će na utakmici Betis - Dinamo navijati za Betis. 

"Pa, nego za koga ću navijati? Betis je ipak moj klub, u njemu sam proveo tri prekrasne godine, a u Dinamu nisam igrao. Ne znam tko bi mi to mogao zamjeriti. Ja sam usto i hajdukovac u srcu", rekao je.

Čelnicima Hrvatskog nogometnog saveza ta Jarnijeva izjava bila je blasfemična, pa su ga po najhitnijem mogućem postupku smijenili s mjesta izbornika. Jednoglasnom odlukom Izvršnog odbora i uz obrazloženje da „Izvršni odbor HNS-a podržava pravo svakog pojedinca, pa tako i svakog nogometaša - uključujući reprezentativce - da navija za koji god klub želi, pa i protiv hrvatskih klubova u Europi, iako se takvo razmišljanje ne smatra poželjnim“, ali „da je neprimjereno, nepoželjno i nedopustivo da osoba na čelu jedne hrvatske reprezentacije otvoreno navija protiv bilo kojeg hrvatskog kluba u europskom natjecanju.“

Priopćenje HNS-a garnirano je, dakako, i obaveznom mantrom o promicanju zajedništva, suradnje, poštovanja i međusobnog povjerenja unutar hrvatske nogometne obitelji kao uvjet bez kojeg se ne može uspješno voditi neka hrvatska selekcija.

Druga strana nogometa (FOTO: Pixabay)

Jarni je, ponovimo, novinaru Večernjeg lista odgovorio iskreno, rekao je istinu o tome za koga će navijati, nije time nikoga uvrijedio niti je ikome prijetio. Pa zašto je onda, dovraga, smijenjen?! Osim što u HNS-u očito očekuju da njegovi izbornici budu diplomati, dakle da ne budu iskreni i ne govore istinu, ispada da je „proslavljeni Vatreni“, kako volimo tepati našim bivšim nogometnim reprezentativcima, pao zbog – verbalnog delikta. Drugim riječima, rekao je nešto što se u zadanim okvirima i zadanom ambijentu ne smije.

Verbalni delikt je nešto što se često veže uz bivši sistem i kolokvijalni je naziv za kazneno djelo predviđeno u članku 133. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji je glasio: „Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost i obranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.“

Možda vam se čini da navedeni članak nema baš nikakve veze s krimenom koji je počinio Jarni, ali to je samo zato što možda niste dovoljno pažljivo pročitali sve dosad napisano. Jer, u priopćenju HNS-a vrlo jasno piše da je ono što je izjavio Jarni „neprimjereno, nepoželjno i nedopustivo“ jer je suprotno „promicanju zajedništva, suradnje, poštovanja i međusobnog povjerenja unutar hrvatske nogometne obitelji“. A u, sad već odavno nepostojećem, članku 133. Krivičnog zakona SFRJ vrlo jasno piše da će u zatvor onaj „Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče… na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti“ ili „zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji“.

Jarni, naravno, neće u zatvor jer Hrvatski nogometni savez ipak nije „organ društvenog samoupravljanja i vlasti SFRJ“, ali je zbog verbalnog delikta dobio otkaz i osuđen je na javnu prozivku u medijima te na žestoko vrijeđanje i prijetnje na društvenim mrežama, a zasigurno će tako biti i na mnogim nogometnim terenima, pa i na ulici. Princip zločina i kazne je isti, a sve ostalo su nijanse. Jarni je (s)maknut s izborničke pozicije po odavno ukinutom članku 133. Krivičnog zakona SFRJ, u to nema baš nikakve sumnje, i to zato jer je namjerno i istinito prikazao društveno-političke prilike u zemlji i Hrvatskom nogometnom savezu.

Dakle, da sumiramo …

Smije li bivši Vatreni i aktualni izbornik nogometne U-17 reprezentacije Hrvatske reći da ne navija za Dinamo?

Smije, naravno.

A smije li to reći u Hrvatskoj?

Ne smije, naravno.

Imamo i jedno pitanje iz publike: A smije li aktualni Vatreni i budući izbornik nogometne U-19 reprezentacije Hrvatske na prepunom stadionu u preko razglasa uzvikivati „Za dom – spremni!“?

Ne smije, naravno.

A smije li to uzvikivati u Hrvatskoj?

Smije, naravno.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija:Drago Sopta/HNS

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"