Svako malo, eto nekoga u suprotnome smjeru. Trijeznoga, pripitoga, sporoga, bržega, mladoga, starijega, domaćega, gosta. I to na jednom jedinom mjestu na kome je pravac obavezan. U svakom drugom dijelu ceste života može se krenuti jednim pravcem, pa odjednom poći unazad, skrenuti lijevo ili poludesno kad se god poželi, s predumišljajem ili makinalno, znajući razlog i cilj ili ne misleći o njima, svejedno je.

Ovo je savršeno jasan znak, ali što s onima koji to nisu (FOTO: Novi list)

Ali, na cesti istinskoga putovanja, ne onoga iz snova, mora se slijediti obavezni pravac. To je mjesto gdje ne vrijedi dogovor, bolje je ne isprobavati pravo jačega, ne tražiti prednosti demokracije, ne pokušavati biti mimo struje. Sve to mora ostati za obični život u mirovanju. Onaj u pokretu ima svoja pravila i moraju se, kao rijetko koja, poštovati.

REPORTAŽA AUTOCESTE: Dva WC-a - 3,5 milijuna kuna, sranje iza WC-a - neprocjenjivo

A ne, nećemo opet o saobraćajki u Mađarskoj, sve je tu rečeno. Malo ćemo o onome kod nas, na hrvatskim cestama. Vozači, je l' vam se ikad dogodilo da ste skoro pošli ili čak krenuli zabranjenim smjerom? Meni jest, nedavno, iako znam čitati saobraćajne znakove. Razumijem što su lijevi i desni smjer, a dalekovidna sam pa vidim prije ostalih plavu tablu na kojoj bude iscrtano više toga, često i previše, pa se nekome dogodi da, čak i ako nema astigmatizam, pogrešno vidi ili mu se pravci ukrste, pa krene po vlastitoj logici. Tako sam u jednom trenutku shvatila da ne znam kojim pravcem moram krenuti, stala sam ispod table jer je na tom mjestu bila i prometna policija, pa, bolje da ja njih prva priupitam, nego oni mene. Moje je pitanje bezopasno, njihovo može imati posljedice.

Bolje da ja njih prva priupitam (FOTO: Lupiga.Com)

Zamolila sam ih da prenesu odgovornim šefovima, a ovi dalje, po hijerarhiji, što možda jedino funkcionira, da je oznaka pravca kretanja na tom i tom mjestu nejasna i zbunjujuća. Nisam sigurna da su poruku prenijeli, jer, vozeći jučer istim pravcem vidim da se u označavanju mogućih smjerova ništa nije promijenilo. Zato mi, koji gledamo kroz obične oči, pozivamo odgovorne iz HAC-a da se provezu hrvatskim autocestama sami, bez šofera, pa da se uvjere koliko je potrebno razmišljati onda kad za to nema vremena.

Oznake nisu uvijek jasne na prvi pogled, a za drugi obično nema prilike. Na nekima je geometrija slabija strana. Nisu postavljene na više mjesta približavanja, već uglavnom samo na jednom mjestu, preblizu problema. Dogodi li mi se da krenem u suprotnom, zabranjenom smjeru, nadam se da ću to brzo uočiti. I nema šanse da platim kaznu za prometni prekršaj. Idem sa tužbom prema HAC-u, jer sam sigurna da ću moći dokazati da su me prisilili da na autocesti razmišljam, a autocesta nije mjesto za to. Tu se mora znati kamo, kuda i zašto. Sretan put!

Lupiga.Com