O DJEVOJČICAMA, STEREOTIPIMA I PERIKAMA

One se bore za vlastito zdravlje i lijepe su bez kose

ritn by: Ferida Duraković | 28.12.2018.
O DJEVOJČICAMA, STEREOTIPIMA I PERIKAMA: One se bore za vlastito zdravlje i lijepe su bez kose
Sve je to, kad se razmisli trezveno, izmišljeno zbog ženske kose kao jednog od atributa pravog „ženskog“. To je, naime, koncept prema kojem žena (pa čak ni djevojčica, bezazleni anđeo!) nije lijepa ako nema kose – eto, to je to! To je doista duboko pogrešno. Umjesto da djevojčicama koje boluju od teških bolesti pristupimo tako što im objasnimo da je to normalna reakcija tijela na putu od bolesti do zdravlja, da se treba sasvim okrenuti teškom ratu između krhkog tijela i njegovog neprijatelja, da su djevojčice beskrajno lijepe i bez kose, da su zanimljive i supercool baš takve kakve jesu, umjesto da ih ohrabrujemo da budu samosvjesne i vesele i pored činjenice da nemaju kosu – mi ih još više guramo u strašni stereotip da MORAJU imati kosu i da ćemo im mi, odrasli, veliki, pametni i humanitarni, pomoći da dobiju „prirodnu“ kosu, i onda će svima biti dobro, i svi ćemo biti sretni i veseli do kraja života... Ma dajte, molim vas!

Dugo već razmišljam o tome da je nešto duboko pogrešno u akciji „Moja kosa – tvoja kosa“ koja već par godina osvaja BiH, ali nisam bila siguran zašto. S vremena na vrijeme pomislim kako je to u stvari dobro, humano, i kako sam ja nekakva naopaka pa drugačije mislim od ostalih ljudi, šta li, ne valja tako – ali ipak, stalno mi nešto smeta u tom „projektu“. Evo, pak, jutros domislim, potaknuta radijskom akcijom da se sakupi još nekoliko hiljada nekakvih para da se izradi još perika za još malih djevojčica... Potaknuta samo ljubavlju za male djevojčice, za djevojčice, za žene, pa i za sebe, napokon: i ja sam jednom davno izgubila kosu i bila nesretna zbog toga, jer nisam znala kako da se s tim nosim, kao što ni oni oko mene nisu znali da mi pomognu pa su više odmagali nego pomagali, tjerani naklonošću i neznanjem istovremeno.

Sve je to, kad se razmisli trezveno, izmišljeno zbog ženske kose kao jednog od atributa pravog „ženskog“. To je, naime, koncept prema kojem žena (pa čak ni djevojčica, bezazleni anđeo!) nije lijepa ako nema kose – eto, to je to! To je doista duboko pogrešno.

Umjesto da djevojčicama koje boluju od teških bolesti pristupimo tako što im objasnimo da je to normalna reakcija tijela na putu od bolesti do zdravlja, da se treba sasvim okrenuti teškom ratu između krhkog tijela i njegovog neprijatelja, da su djevojčice beskrajno lijepe i bez kose, da su zanimljive i supercool baš takve kakve jesu, umjesto da ih ohrabrujemo da budu samosvjesne i vesele i pored činjenice da nemaju kosu – mi ih još više guramo u strašni stereotip da MORAJU imati kosu i da ćemo im mi, odrasli, veliki, pametni i humanitarni, pomoći da dobiju „prirodnu“ kosu, i onda će svima biti dobro, i svi ćemo biti sretni i veseli do kraja života... Ma dajte, molim vas!

Zašto je kosa tako važna ženama? Jer je jednom, nekada, negdje, muški patrijarhalni, pa onda i ženski matrijarhalni kôd smislio da je žena s kratkom kosom – ili, nedaobog, bez kose, brrr! – neprirodna, neženstvena, muškobanjasta, neuklopljiva, neprihvatljiva, ružna... čak i u bolesti.... Hej, čak i u bolesti! Bogo moj.

O čemu mi, naime, govorimo ovdje? O svladavanju teških, najtežih bolesti, kojima je jedna od manifestacija u liječenju gubitak kose? Ne! Mi govorimo o vlastitoj projekciji, o projekciji odraslih žena i muškaraca u vezi s kosom.

A zamislite ovo: kad bismo djeci govorili da je sasvim normalan tok na putu do ozdravljenja to što ćemo izgubiti kosu, kad bismo se svi više fokusirali na to da djecu poučimo šta je doista važno u procesu borbe protiv bolesti, kad bismo im više pričali (a ne šutjeli!) i čitali (a ne očajavali!) o uzrocima teških bolesti i o njihovom toku, lijekovima i rezultatima, kad bismo im barem pokušali objasniti šta su stereotipi i zašto ih NE MORAMO slijediti – uvjerena sam da bi toj djeci bilo lakše, da bi s više razumijevanja prihvatila činjenice u vezi sa svojim tijelom u bolesti: „Najvažnije je, dušo, da ti ozdraviš, da se ispravno i zdravo hraniš, da uzimaš prave lijekove, a kosa će, s vremenom, doći sama... Pa i ako ne dođe, važno je da tu prvo tvoje zdravlje, a ako is zdrav – onda si i lijep!“

Moja kosa, tvoja kosa (FOTO: Srce za djecu)

Velike bezazlene oči nasred lijepe ćelave glavice – pa zar je to ružno? Zašto treba da na te anđeoske glavice stavljamo strani predmet? Jer se to ne sviđa nama? Jer običaji i navike tako kažu? Da – jer se to ne sviđa nama, a ne djeci – djeca slušaju šta im govore roditelji i ljudi iz okoline... Eto, to je strašno. To je taj ubitačni stereotip. 

Ako bismo djevojčicama strpljivo, i veselo, i samopouzdano, objasnili da je sve na njima lijepo, pa i glava bez kose – možda bismo uspjeli otkloniti, ili barem umanjiti njihovu bezrazložnu patnju, pa čak i bezrazložnu patnju budućih odraslih žena koje zbog bolesti izgube kosu i koje se, više zbog kose nego zbog same bolesti, povlače od svijeta u osamu i izoliranost umjesto da se posvete odstranjivanju glavnog neprijatelja. Ne treba da se bave gubitkom kose, tom efemernom, tek pratećom pojavom u ukupnom ciklusu liječenja; treba emocije usmjeriti na borbu za vlastito zdravlje, a ne za „ljepotu“ – jer teške bolesti prvo treba izbaciti iz vlastite glave pa onda iz tijela! Treba, najprije i najvažnije, o sebi misliti dobro – da bi ti na kraju dugog i teškog puta koji nikada nije lijep bilo dobro! Ljepota će doći sa ozdravljenjem i sa saznanjem da je važnije biti zdrav nego (nekome drugom) lijep.

Sjećam se moje Senke – prošetala je Sarajevom i svijetom sa svojom prelijepom ćelavom glavom, s velikim lijepim naušnicama i onim svojim prekrasnim očima – i oborila s nogu sve pored kojih je prolazila. Neki su bili zaprepašteni (Kako se usuđuje?), drugi su se mrštili jer je ona povrijedila njihovu priglupu i prevaziđenu „estetiku“ (Š'a je ba ovo?), a najveći broj ju je gledao zadivljeno (Gle kako je neobična i lijepa!).

I onda sam se sjetila sebe od prije sto godina – kako sam nesretna, neinformirana i neshvaćena bila jednom davno, bez kose. I kako mi je kosa počela rasti onog trena kad sam okončala pitanja o sebi unutar svoga životnog kruga, kad sam zavoljela sebe u bolesti (jer treba sebe voljeti!), kao i svoje pobunjeno tijelo.

E o tome vam govorim.

Treba učiti djevojčice da su lijepe same sebi pa će biti lijepe i drugima. I da u svemu tome odlučuju same, uz malu pomoć roditelja koje ih podržavaju i podučavaju o bolesti, bez uplitanja dobronamjernih, ali neinformiranih humanitarnih udruga – ti novci mogli bi se usmjeriti na važnije stvari u liječenju u ovoj lijepoj i teško hendikepiranoj zemlji. Na primjer, na psihoterapiju koja nam pomaže da prihvatimo sebe baš takve kakvi smo, privremeno ili zauvijek – ispunjeni ljubavlju prema sebi i ćelavi!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/EnergyStudioSalon


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SDP-OVA NEVOLJA: Zlatko Komadina, politička antiličnost godine

    27.12.2018.

    Ivica Đikić

    SDP-OVA NEVOLJA: Zlatko Komadina, politička antiličnost godine

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Prevareni smo

    26.12.2018.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Prevareni smo

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije