Prvo sam mislila da se od svega izvučem. Da odustanem, jer mnogo toga pošlo je utaman, a i meni rahat u braku, vratili se živi s onih putovanja. Po pustoj zemlji. Ali vidim, prvo moji susjedi obradovaše se, ove 2012. godine, odjednom, nikad tako veseli. Dođem s posla, već zvoni susjeda Serafina i sva sretna što otvaram ja, a ne onaj moj (k'o da nije virila kroz kameru na ulazu, jebajga, sad imamo i to, jer je predstavnik stanara na zadnjem sastanku rekao da tako mora bit' i da je to normalno u 21. stoljeću). Onda mi kroz vrata viče, a nisam ni otvorila: sve se poklopilo, sve je po našem, Pesah, govori, Pasha. Mlada je ona, vratila se iz Izraela nedavno, pa mi viče u uho, k'o da ja to ne znam.

Znam, držim ona vrata nogom, dok mi Serafina u lice gura nekakvu posudu, vidim onaj beskvasni kruh i znam za svu tu muku, znam isto, ona je prava, pravovjerna i svake sekunde sam svjesna kako joj ne mogu u lice sasuti kako je danas i Günter Grass isto pravo dobro zapisao neki dan u onoj pjesmi. Jer, vidiš, moja ti, ne možemo biti u pravu do kraja, pa i palestinska djeca pate i plaču kao naša, jer najzad, djeca su djeca.

Suživot i susmrt

To me vuče na one budalaše koji kao navijeni ponavljaju, dogodilo se to što se dogodilo, tu smo gdje jesmo i što je tu je. Rekla bi – to je jednako onim copy/paste sastavcima za svjetski dan Roma, 8. travnja – te, integracija, ali ne asimilacija, te poštivanje romske kulture i običaja, pa uvažavanje i suživot – nasuprot toga, valjda – susmrt.

E jebem ti život u vrijeme kad se praznici spajaju.
 
Onda sanjam. Vidim, polje ravno, k'o nacrtano. Staza neka, isto po sred te ravnice, vodi do nakupine kamenja, lijevo su neke zidine, neka utvrda, što li. A onda, kao da unilazim u tišinu, pa i prostor se sakuplja – nađem se među gromadama kamenja, neki su kao krovišta kuća na dvije vode, neki samo 'nako plosnati stoje. U snu, među njima, pjevam i u isti tren sanjam da spavam. To me obuzima i glas u glavi šapće: … i Roma se ne dotikaj, oni su nedodirljivi…

Ran(k)o moja ljuta

Budim se u znoju, u glavi zveči: acinganoi, athigatos, acinkan...ili se ne budim, zapravo sanjam da spavam. Odmah na interplet, sve se u snu može, tamo lijepo piše da su rano bizantski izvori za rome koristili naziv tzigane, zincali, cigány, što dolazi od grčke riječi ?????????? (latinski: adsincani), koja se u u to doba koristila, zapravo  ????????? = nedodirljivi, jer se i tada znalo kako Romi znaju proricati budućnost, a o magiji da ne zborimo.

Uistinu, znam da su i tada oni bili nositelji znanja i progresa, jer u zatucane krajeve donosili nove tehnologije.

Ali, onda ugledam u novinama, opet kao sanjam, ministar policije, imao operaciju u glutealnom području, narodnim jezikom rečeno, u onom dijelu tijela gdje leđa gube svoje časno ime i pretvaraju se u guzicu.

Nekoliko dana ranije rekao je taj ministar, samo jedan od mnogih, ono što misli većina vlastodržaca u Županiji međimurskoj, a i obližnjoj Županiji varaždinskoj – Romi su kriminalci, da nije njih statistike bi bile sjajne, a oni eto smetaju i sišu bez pardona našu državnu sisu i nije ih uopće sram.

Sve raste, samo kita ne, padne mi na um, u tome snu nasreću, pa se pitam kada ćemo najzad staviti tu točku na U. Jer vidite dragi moji Lupeži, proizvodnja sućuti prema Romima svijeta na djelu je i dalje, pa i na sami svjetski dan th ljudi bez domovine.

Istina je ova: Kali Manuša bacila čini na ministra, pa se drugi Romi uplašili da mu štogod stvarno ne bude, jer dobar je čovjek, iako Gadža, te je Kajtazi brzo otišao ministru na noge. Sve je završilo s dlakom, koja je na guzici pošla na krivu stranu.

Pretvori se u behar

Stvarno se probudim, svi ti praznici sjeli u jednu nedjelju osmoga travnja, a meni se i taj petak trinaesti već javlja pred očima. Bit će, poslije onoga u siječnju, ovoga što je bio u travnju, još jedan u julu ove godine, pa se vi čuvajte.

Evo, tog osmoga, na svjetski dan Roma i dan uskrsnuća onog jedinog Boga, stvoritelja svjetova, pa i Pesah, blagdan oslobođenja, meni na mislima Kasum Cana. Onaj što je preselio prerano, u zadnjem tjednu veljače prošle godine. Ej, kako su proslave Svjetskog dana Roma odjekivale u javnosti u vrijeme Kasumovo i njegovog Centra kulture Roma/Romano Centro.

Bila ja te hladne veljače na dženazi i da ne duljim, skupilo se malo ljudi, Manuši i Gadže. I neki smetenjak uzeo čitati svoj zapis, drhti mu glas – svidio mi se. Zapis, a ne glas, a i taj, neki bradati debeljko, kažu Rejhan mu ime. Poslije u onoj gužvi, kad se pošlo na mezar, uzmem mu iz džepa papir, onako krišom.

Kasum Cana

Vidi:

„Brate, stvar je posve ozbiljna, nema te. Nema te na ovoj Božjoj ponjavi, jedinoj koju poznajemo, ma koliko se upinjali i zamišljali. Svjetove druge, ona polja beskrajna, po kojima sada lahgano hodiš. Stvoritelj i gospodar svjetova, onaj s toliko imena, poziva Kasuma, putnika. Ti, međutim, negdje pehlivaniš među nama, griješ se našim osmijehom, našom vedrinom. Nećemo te iznevjeriti, jer ti si znao ljude izdići do prave njihove mjere. Možda i one koji se bave politikom, ali oni će ovo teško shvatiti. Njihova je mjera druga. Cana Kasum, putuje, možda još nije do dženneta pristigao, ali znam, otamo mu se hurije smiješe. Opet, nekako, možda je ovo još jedna od tvojih dosjetki, da nas ovako okupiš. Pa se sada mislimo kako ćemo se dobaciti riječima, a one su samo za nas koji ostajemo ovdje još neko vrijeme. Veliki putniče, neka ti sretno bude. Muzika ljudska, romska, neka te prati i isprati, da svome cilju miran dođeš. I nađeš utočište, domovinu duše. Kad ove druge nemaš. Po adetu, onom koji sam smisliš, neka ti je lahka zemlja, barem za ovo međuvrijeme, dok ne postaneš behar“.

Jozefina Dilber

u sljedećim nastavcima:

Je li Rom = Manuš, čovjek

Tko je napisao program za Rome

Pjesma Kasuma Cane 'Phiribe/Putovanje'

Čovjek na B

Prvi romski rječnik

Kaiserliche und Königliche

Lupiga.Com