GDJE JE TA SUPERIORNOST

A što da su Njemačka i SAD Hrvate dočekivali sa zidom i bodljikavom žicom?

ritn by: Diego Han | 21.08.2015.
GDJE JE TA 'SUPERIORNOST': A što da su Njemačka i SAD Hrvate dočekivali sa zidom i bodljikavom žicom?
Europska je javnost gotovo svakodnevno suočena s vijestima o mnogobrojnim očajnim imigrantima koji nam se predstavljaju poput modernih barbara na vratima plemenite Europe. Njihove slike preplavljuju medijski prostor, potiču rasprave i debate te često, zbog tragičnosti njihovih priča, u nama bude osjećaj žalosti i tuge. Ako s jedne strane možemo pronaći veliki broj pobornika teorije „otvorenih vrata“, koji će vođeni osjećajem altruizma napraviti sve kako bi se tim nesretnicima pomoglo, s druge strane postoji vjerojatno i mnogo veća grupacija ljudi koji se iskonski boje invazije „divljaka“ s Istoka i Juga. Takve su struje nespojive te njihov sukob dovodi do gotovo apsurdnih prepucavanja između pobornika jedne ili druge politike. Hrvatska se javnost u ovome razdoblju snažnog nacionalizma i ubojstva Tomislava Salopeka snažno protivi dolasku imigranata. Kakve li povijesne ironije. Nije li Hrvatska zemlja koja je postala sinonimom za odlazak i emigraciju?

Rijetko je neki problem u zadnje vrijeme toliko jedinstveno pogađao europski kontinent kao što to trenutno radi fenomen masovne imigracije. Pritom, ne radi se isključivo o problematici vezanoj uz zemlje članice Europske Unije, već o pitanju koje se tiče cijele Europe u svojem geografskom smislu. Tragična je posljedica nesretnih sudbina stotine tisuća ljudi, ta što se njihovi životi iskorištavaju u populističke, gotovo demagoške svrhe kod većine političkih stranaka. U takvom kontekstu nameće se medijska borba između onih koji sebe definiraju „humanima“, odnosno ti koji bi širom otvorili vrata Europe imigrantima te onih koji se takvoj ideji najoštrije protive. Međutim, pitanje imigracije suviše je komplicirano da bi se ograničilo na dvije toliko beskompromisne mogućnosti. Potrebno je mnogo više truda za izlazak iz takvog začaranog kruga.

Europska je javnost svakodnevno suočena s vijestima o mnogobrojnim očajnim imigrantima koje nam se predstavlja kao moderne barbare na vratima plemenite Europe. Njihove slike preplavljuju medijski prostor, potiču rasprave i debate te često, zbog tragičnosti njihovih priča, u nama bude osjećaj žalosti i tuge. Ako s jedne strane možemo pronaći veliki broj pobornika teorije „otvorenih vrata“, koji će vođeni osjećajem altruizma napraviti sve kako bi se tim nesretnicima pomoglo, s druge strane postoji vjerojatno i veća grupacija ljudi koji se iskonski boje invazije „divljaka“ s Istoka i Juga. Takve su struje nespojive te njihov sukob dovodi do gotovo apsurdnih prepucavanja između pobornika jedne ili druge politike.

Imigranti
Javnost je svakodnevno suočena s vijestima o očajnim imigrantima koje nam se predstavlja kao moderne barbare na vratima plemenite Europe (FOTO: Hina)

Upravo je politika, ili bolje rečeno njezini predstavnici, još jednom pretvorila jednu ljudsku tragediju u plitko pitanje osvajanja glasova. Suvišno bi bilo riječi trošiti na takav politički pristup, koji izgleda da je svakome jasan, ali ga na trenutke većina mazohistički preferira ignorirati. Unatoč tome, ne smije se zaboraviti da kritika koju protivnici imigracije daju suprotnoj strani nije baš toliko besmislena. Koliko god mogli podržavati ili ne rad stranaka poput talijanske Sjeverne Lige ili francuskog Nacionalnog Fronta, činjenica jest da stotine tisuća imigranta ciljaju većinom prema samo nekolicini država, odnosno prema onima gdje imaju neku rodbinu ili prijatelje (većinom Francuska, Njemačka i Italija), što može stvoriti nemale probleme. Mnogima je strah stanovnika tih država nerazumljiv, ali strah od različitog jest jedan od najvećih ljudskih strahova. Nadalje, pripadnici kultura koje se razlikuju od one europske (ostavimo sa strane pitanje postoji li uopće jedna europska kultura) često nisu spremni prilagoditi se novom okruženju te u samome startu, gotovo nehotično, prebacuju na sebe sumnje lokalnog stanovništva.

Osim dva spomenuta problema, poteškoća ima još zaista mnogo, od zapošljavanja imigranata, dobivanja dokumenata pa do osiguravanja socijalnih prava i zaštite itd. Međutim, svaka priča ima svoju drugu stranu. Ako je točno da imigranti teže ka odlasku u samo nekoliko država, isto je tako točno da bi ujedinjena Europa mogla s funkcionalnom praksom imigrantskih kvota uspješnije preraspodijeliti njihov broj po raznim zemljama članicama. Takva bi politika mogla oživjeti određena područja koja su zbog nedostatka stanovništva gotovo propala. Pritom, logično je da bi broj imigranata trebao biti pomno izračunat i njihovo naseljavanje provedeno postepeno, dopuštajući lokalnom stanovništvu da upozna i prihvati nove doseljenike. Takav bi pristup trebao također ići ruku pod ruku s kvalitetnom pripremom programa razvoja novonaseljenih područja, kako ne bi došlo do kontraproduktivnih rezultata.

Ipak, dokle god ne bude postojao konsenzus na europskoj razini, takav plan ostaje isključivo utopija. Kako bilo da bilo, problematika različite kulturne pripadnosti ostaje vjerojatno najveća ideološka prepreka pri pokušaju uspješnog prihvaćanja imigranata i njihove integracije u europsko društvo. Takva je činjenica također razumljiva, jer što god neki mislili o tome, čovjek ne postoji bez onoga što u sebi jest, bez onoga što ga čini čovjekom. Stoga, očekivati da će netko olako odbaciti ono što jest, čak i pod cijenu preživljavanja, poprilično je naivno.

Izbjeglice
Radije biraju mogućnost smrti nego li ostanak u vlastitoj zemlji (FOTO: Hina)

Također, vrlo je čest stereotip o imigrantu-kriminalcu, ili u zadnje vrijeme imigrantu-teroristu. Izuzev vrlo rijetkih slučajeva, takav je pogled gotovo isključivo rezultat medijskog djelovanja, koji negativne događaje vezane uz imigrante redovno napuhava, šireći bespotreban strah i paniku. Na rješavanju tog pitanja bi možda trebalo i najviše raditi, što bi međutim zahtijevalo snažne napore ne samo profesionalaca (ponajprije socijalnih radnika, humanitarnih udruga i drugih) već i cijelog društva. Integracija, naravno, ne bi bila moguća bez da se imigranti zaposle. Taj je problem, međutim, vjerojatno previše naglašen i više rezultat političkog prepucavanja nego realnosti. Imigranti, bez obzira na podrijetlo, bave se gotovo uvijek najnižim i najslabije plaćenim poslovima. Takvih poslova u Europi, a pogotovo u razvijenim zemljama, ima mnogo. Primjera radi, Italija i Njemačka već dugo vremena muku muče s pronalaskom takvih radnika, jer se sve manje mladih želi baviti teškim i slabo plaćenim poslovima te često preferiraju biti nezaposleni. Također, kod već spomenute Italije javna je tajna da se imigranti masovno zapošljavaju na jugu poluotoka kao sezonski berači voća i povrća, često pod vodstvom mafijaških klanova koji ih tretiraju poput robova. Njihove priče nerijetko završavaju tragično, a njihova tijela nestaju u anonimnosti. 

Vrlo se rijetko u javnim raspravama o migracijama pokušavaju dublje analizirati motivi koji migrante dovode do životne situacije gdje radije biraju mogućnost smrti nego li ostanak u vlastitoj zemlji. Ovdje valja istaknuti jednu frazu Mattea Salvinija, vođe talijanske Sjeverne Lige, koji nerijetko govori da migrantima treba pomoći, ali kod njih doma. I zaista, koliko god Salvini bio klasični predstavnik desnog populizma, ima pravo. Pogledamo li od kuda najviše migranta dolazi, ubrzo ćemo zaključiti da se radi o ljudima s Bliskog Istoka (trenutno najviše Sirijaca), Srednjeg Istoka (Afganistan) te Sjeverne i Subsaharske Afrike. Što se tamo događa? Rat.

Pet godina građanskog rata u Siriji prouzročilo je stanje gdje rijetki u njoj vide ikakvu budućnost. Objektivno gledajući, svjetske su sile tako posložene da Bashar Al-Assad mora kad-tad pasti i ostaviti mjesto pobunjenicima, silama koje su dijelom izrazito radikalizirane, a dijelom i teroristički nastrojene. I, ovdje dolazimo do jednog primjera europskog cinizma. Europa ne želi imigrante iz Sirije između ostalog i zbog straha od mogućih terorističkih infiltracija, odbijajući upravo ljude koji zbog terorizma bježe kako bi spasili svoje živote i obitelji. Politička konfuzija koja prevladava u Siriji toliko je izražena da je prosječnom europskom stanovniku zaista teško razumjeti tko se s kim i protiv koga bori u Siriji, često stigmatizirajući sirijske izbjeglice kao teroriste, dok su oni koje bježe većinom upravo suprotno. Slična logika vrijedi i za Afganistan i ostale afričke zemlje.

Imigranti
Jedinstvena Europa može poboljšati i prilike u njihovim državama, mjestima koji su u stanju kakvom jesu i zbog nasljeđa loše europske politike (FOTO: Hina)

Upravo zbog tih činjenica Salvini ima pravo kada govori da trebamo pomoći tim ljudima kod njih doma, ali to moramo stvarno napraviti, a ne o tome samo govoriti, bez plana te isključivo zbog ljigave želje za osvajanjem glasova. Svijet i Europa se moraju prestati baviti posljedicama imigrantske krize, moraju se jednom zauvijek okrenuti njezinim uzrocima. Ovdje se radi o ljudima koji su spremni zbog nade u bolji život izgubiti svoj vlastiti usred Mediterana ili u bunkeru nekog kamiona. Znaju jako dobro da brodice koje ih prevoze prema Italiji većinom do talijanske obale neće stići. Nadaju se da će ih netko spasiti prije nego li se takva tragedija dogodi. Radi se o osobama koje su često kvalitetno obrazovane, koje znaju da ih u rodnome kraju čeka izvjesna smrt te su zbog toga spremne riskirati svoju egzistenciju.

Jedinstvena Europa može im ponuditi bolji život. Jedinstvena Europa može poboljšati i prilike u njihovim državama, mjestima koji su u stanju kakvom jesu i zbog nasljeđa loše europske politike. Nemoguće je zaustaviti čovjeka kojemu je jedina nada put prema Europi, jer je njegova jedina alternativa smrt. Europa mora sebe pogledati u ogledalo i odlučiti je li stvarno toliko bolja od ostalih, toliko naprednija, toliko humanija te je li upravo zbog tih vrijednosti kojima se hvali spremna nešto konkretnije poduzeti. Bude li Europa, odnosno europska javnost, odbacila taj svoj dio, neće imati više legitimitet da se osjeća superiornijom, barem ne s aspekta ljudskosti, ako ga je ikada i imala.

Na koncu, važno je istaknuti još jednu stvar. Hrvatska se javnost u ovome razdoblju snažnog nacionalizma i ubojstva Tomislava Salopeka snažno protivi dolasku imigranata. Kakve li povijesne ironije. Nije li Hrvatska zemlja koja je postala sinonimom za odlazak i emigraciju? Nema li Hrvatska poprilično veliku dijasporu raspršenu po svijetu? Hrvati, kao narod koji je u svojoj povijesti vrlo često bio karakteriziran emigracijom, sada se protiv imigracije bori. Što bi napravili ti ljudi da su ih na granicama SAD-a, Njemačke ili nekih drugih država dočekali sa zidom i bodljikavom žicom? Što da im je rečeno da ih nitko ne želi, da se moraju vratiti od kuda su došli jer pripadaju retrogradnoj „balkanskoj kulturi“? Što bi tek bilo da se nisu imali gdje vratiti, jer im je zemlja bila u rasulu, a obitelji pobijene često zbog geopolitičkih interesa stranih sila? Najtragičnije od svega jest činjenica da su se nekim ljudima takve situacije zaista i događale. Jesmo li išta iz svega toga naučili? Ovo će pitanje ovdje ostati bez odgovora. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije