Da nema hrabrih, pametnih i poštenih novinara, puno toga ne bismo nikad saznali o ljudima koji vode i predstavljaju naše države u bijelom svijetu. I da tako nema Marka Matića u redakciji prijateljskog nam portala e–novine, malo tko bi u Srbiji znao kako njihov predsjednik Boris Tadić doživljava smrt šest mladih ljudi, tri djevojke i tri momka. Koji su se, na užasan način, ugušili u diskoteci u Novom Sadu.

"Očekivali smo da danas, 1. aprila, bude šaljiv i veseo dan, ali tragedija koja se dogodila čini ga tamnim. Ipak, moramo da se borimo za nove mogućnosti i za ljude. Ovom prilikom izražavam saučešće porodicama nastradalih"

Nije ovo iz rubrike „Vjerovali ili ne“. To je tekst sućuti koji je poslan porodicama rasplesane djece koju je ugušio dim. Tekst s potpisom Predsjednika države Srbije. Nije ga pisao Boris Tadić lično, toliko i ja razumijem najviši državnički protokol, ali, bogme, nije ga pisao ni čoban sa zlatiborskih pašnjaka. Ne bi to njemu palo na pamet, jer ima zdrav razum. Zna što roditelju znači izgubiti dijete.

Paljenje svijeća za stradale (FOTO: Novi list)

Blago Predsjedniku čiji savjetnici i pomagači samo čekaju 1. april kako bi svome narodu dali do znanja da je sve oko njih i ono što rade za njih, zapravo, šaljivo i veselo. I onda se šest mladih ljudi odluči ugušiti u dimu požara, i to baš u Novom Sadu. Da je u nekoj zabiti, možda bi 1. april prošao šaljivo i veselo, onako kako bi bilo milo ljudima iz Predsjedništva Srbije. Zato naslov teksta iz e-novina zaslužuje da bude upamćen:

Otvoreno pismo Borisu Tadiću: Predsedniče, da li ste pri čistoj svesti?

Voljela bih znati kako bi se Boris Tadić osjećao već danas, kad bi znao da će se jedan tužni dan, kad kucne njegov posljednji čas (želim mu to u poznim godinama, da ne bi bilo pogrešno shvaćeno), slučajno dogoditi uoči 1. aprila. A njegova djeca dobiti od budućega srbijanskoga predsjednika telegram saučešća koji naglašava prvoaprilsko šegačenje. Iako je, podsjećam Predsjednika Srbije, jako različito primiti sućut djeci za roditelja, od one roditelju za dijete.

Nije tekst pisao Boris Tadić lično, ali nije ga pisao ni čoban sa zlatiborskih pašnjaka, jer on ima zdrav razum (FOTO: Depo)

Ne živim u Srbiji i nemam srbijansko državljanstvo. I nimalo me se osobno ovaj događaj ne tiče, jer ne poznajem nikoga iz porodica stradalih. Ali, sramim se pred njima, zbog civilizacijskih, susjedskih, komšijskih, pograničnih, regionalnih i globalnih razloga. Da se nešto slično dogodilo u Hrvatskoj, pozvala bih prijatelje, poznanike i nepoznate da se jave roditeljima na tako stravičan način stradale djece i ispričaju se zbog riječi saučešća njihovoga predsjednika.

Na sreću, nekako želim vjerovati da iz kabineta Predsjednika Hrvatske takav izraz sućuti nikad ne bi bio odaslan. I, da, trebalo je zabraniti e-novine bar deset, petnaest dana ranije.

Lupiga.Com