Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, začepila se negdje u gradu kanalizacijska cijev i sve se one fekalne vode razlile po ulici, pa u neka doba stigao kombi s majstorima. Izašao stari majstor s mladim pomoćnikom i analizira situaciju, pa otvorio šaht i uskočio unutra. Nije prošla minuta, a on izašao sav govnjiv, zovnuo pomoćnika da mu doda baterijsku lampu i opet nestao u šahtu.

Do koju minutu, majstor ponovo izvirio iz smrdljive rupe. "Mali", doviknuo on, "dodaj mi papagajke!" Mladi pomoćnik začepio nos i dodao mu kliješta, a majstor se vratio u šaht i uskoro opet izvirio. "Mali", viknuo on, "dodaj mi sad ključ dvaesdvojku!" Pomoćnik mu dodao i ključ, majstor uronio u govna, pa ga nema bogami i pet minuta. Konačno, nakon pet minuta fekalije počele otjecati, a stari majstor izašao iz šahta i stao nekakvom krpom brisati ona govna sa sebe.

"Uči, mali, uči", reče on pomoćniku, "inače ćeš cijeli život da dodaješ ključeve!"

Baš tako – poput majstora iz šahta – izgledao je meni premijer Federacije BiH Nermin Nikšić na nedavnoj konferenciji za novinare nakon sjednice Vlade, kada ga je novinar Žurnala priupitao za komentar malog, simpatičnog skandalčeta koji je promakao svima osim Žurnalu: na Federalnoj televiziji bila neka od onih tupavih red-carpet-celebrity emisija, u kojoj kamere prate jedan običan dan u životu uspješnih i slavnih. Pratili tako novinari FTV-a Gorana Bregovića, pa kako valjda i bogati plaču, tako i oni - baš kao mi, neuspješni i neslavni - moraju s vremena na vrijeme kod ljekara.

A Goran Bregović u Kliniku za radiologiju, gdje neuspješni i neslavni na CT čekaju i tjednima, došao kao u kafanu. Ne treba njemu uputnica, njega preporučuje estradni menadžer Faruk Drina, doktor ilahija, kasida i opće medicine. Pozdravljao se tako Brega i ljubio s osobljem, samo što nije cijelu Radiologiju počastio CT-snimanjem.

Ali jebeš to, nije to takav skandal, nema uostalom tko od nas neuspješnih i neslavnih barem jednom nije kod doktora ušao preko reda i bez uputnice, svatko od nas ima svog Faruka, koji poznaje amidžu kuma doktorove nane komšijinog malog, svatko od nas je barem pet minuta u mjesnom Domu zdravlja bio Goran Bregović. Zgodno je malo skandalče, naime, kad sve to, gotovo istim riječima – to dakle da je svatko od nas neuspješnih i neslavnih barem jednom kod doktora ušao preko reda i bez uputnice – kaže sam premijer glavom i bradom.

- Nažalost, mi živimo u takvoj zemlji, u takvom sistemu – rekao je tako predsjednik federalne Vlade Nermin Nikšić novinaru Žurnala, zamoljen da komentira prilog s FTV-a. - Živimo u državi u kojoj je to uobičajena praksa, i ja sam bio u sličnoj situaciji. Pa onda imate nekog, pa ga zamolite...

Da su se zvijezde drugačije posložile, živu bi čovjeku milo došlo pred iskrenošću predsjednika Vlade, jednog od nas neuspješnih i neslavnih. I premijeri, eto, plaču, i premijer je bio u našoj situaciji, i on ima nekog, pa ga zamoli. Nije jednom bilo da je Nikšić stajao u punoj čekaonici Doma zdravlja, s bombonjerom i dvjesto grama kafe iz granapa, pa crveneći se pred tridesetak mrguda oprezno kucao na vrata.

- Reko mi je Šaki da vam se javim, za CT – šapće premijer nervoznom doktoru, s Avaza se vidi koliko mu je neugodno.

- Šaki? - gleda ovaj sumnjičavo u premijera, pa u kesu iz granapa.

- Šahin. Kum od Kože. Što mu Tarik radi na šanku.

- Tarik?! Pa što ne kažete! - na to će doktor srdačno, pa uvede premijera Nikšića u ordinaciju.

- Nažalost, mi živimo u takvoj zemlji, u takvom sistemu – dobaci onda netko u punoj čekaonici, a naš bi premijer najradije sad u tu zemlju propao.

Kao u kafani ili taksiju, žali se tako predsjednik Vlade na korumpirani sistem i uobičajenu praksu, i ja sam, majke mi, samo čekao da izgovori i onu što se obično kaže u takvim situacijama, kad se u kafani, taksiju, čekaonici Doma zdravlja ili na press konferenciji Vlade rezignirano otpuhne:

- Jebemti državu i sistem!

- Ja države i govana – složio bi se na to konobar, taksist ili neki supatnik u čekaonici, s trombozom u lijevoj nozi.

Po svemu je historijska rečenica koju je izgovorio federalni premijer: nije mi, naime, poznat slučaj da se javno, pred novinarima i kamerama, na sistem i državu požalio predsjednik Vlade, dakle sam direktor tog sistema i države.

Ali jebeš to, ne bi ni to bio bog zna kakav skandal, da se divnom koincidencijom nije sve dogodilo istog dana i na istoj konferenciji za novinare na kojoj je isti premijer od Nadzornog odbora Bosnalijeka zatražio smjenu korumpirane uprave te tvrtke i zloglasnog direktora Edina Arslanagića. Ilustrirajući bahatost čelnih ljudi Bosnalijeka, premijer je tako novinarima obznanio i pouzdanu informaciju kako je Arslanagić angažirao privatne detektive da prate njega i ministra Erdala Trhulja, sve ne bi li protiv njih pronašli kakve zgodne, kompromitirajuće materijale.

Polomili se, eto, Arslanagićevi istražitelji da nađu nekakav dokaz kako je i federalna Vlada korumpirana, pratili premijera i ministra dvadeset četiri sata dnevno, mjesecima ih uhodili, prisluškivali i snimali minijaturnim špijunskim kamerama, a predsjednik Vlade sam, javno, pred televizijskim kamerama priznao kako su mito i korupcija u Bosni i Hercegovini "uobičajena praksa", kako je i "sam bio u sličnoj situaciji", te kako i on "ima nekog da ga zamoli uslugu". Što b' reko doktor Arslanagić iz Nadrealista – nema Bosni Bosnalijeka.

- Jebemti državu! - morao je rezignirano otpuhnuti onaj drugi Arslanagić, generalni direktor, koji je lijepe pare ulupao da mu privatni detektivi tajno snime korumpiranog premijera, a ovaj se na kraju sam snimio.

- Nažalost, mi živimo u takvoj zemlji, u takvom sistemu – dobacio je valjda tatin sin Amar.

- Ja države i govana!

Baš tako, kad smo već kod države i govana, meni je stoga izgledao premijer Federacije BiH Nermin Nikšić na konferenciji za novinare, nakon što je izašao sa sjednice Vlade.

- Uči, mali, uči – govorio je u kameru premijer brišući se krpom. - Inače ćeš cijeli život biti generalni direktor Bosnalijeka. 

Boris Dežulović

Lupiga.Com via www.oslobodjenje.ba