iz serijala PASMATER FAMILIAS

Imam puno znanaca i prijatelja koji su na svom životnom putu posjetili više bračnih luka.  Neki dvije, neki više. Naivčine, ili pak lijenčine, poput mene, postaju sve više rijetka sorta. Zgodno je kad mi dođe kakav kolega u posjetu. Sa sobom vodi čopor djece svih uzrasta. Ovo je moja kćerka iz prvog braka, ovo je sin iz drugog braka, ovo su mi dvoje djece iz ovog braka. Glede na njihove godine, pitam se, kod kojeg će se broja zaustaviti. Posebno oni mlađi. I produktivniji. Glede na prirodni priraštaj.

Još je gore, kad smo navečer negdje vani, u restoranu ili kakvom drugom javnom mjestu. Obavezno predstavljanje. Šutim ko riba, da se ne zareknem. Jer ne znam iz kog je braka supruga. Mislim, ne znam redni broj, pa je ne bi htel uvrijedit. Ak je krivo tituliram, moglo bi biti svašta. Jer nekima nije svejedno da li je druga ili četvrta. Kao da to išta mjenja na stvari. Tak su me zarazili, da sam i sam preuzel njihov stil. Stil predstavljanja moje obitelji.

Došli nam u posjetu moji znanci iz mladosti. Ovo mi je supruga iz prvog braka, predstavljam Nadu. Normalno, onda je i Jasna kćer iz prvog braka. Pa je tak predstavim. Osvald se kesi, Tečke nema, jer lovi miševe. Zver i tako divlja po kući, a Feliks prezrivo strigne ušima. U spavanju. Jer opet lupam. Pa kako, pita znanac? Kaj kak, kesim se ja. Pa kad si se rastavio i zašto još živiš s njima. Pa nisam se rastavil, odgovaram, to su mi stvarno supruga i kčer iz prvog braka. Onda skuže. Posebno oni kaj su već nakupili rednih brojeva. I kad hoću biti u trendu, stvari ispadnu blesavo. Veći bi problem bil predstavit životinje. Osvald mi je iz prvog braka, Feliks iz drugog... Koja bi to pišurija bila. Al bum probal. Trend je trend. A ja rado unosim novitete.

Ali ima i onih koji pucaju na sigurno. Rijetka sorta, kao političar koji ne laže i ne krade. Rariteti. Recimo Martin. Malo mlađi kolega, živi nevjenčano sa izabranicom. Imaju dvoje djece. I dobro se slažu. Kad im se rodilo treće, na proslavi, mi je izdal tajnu. Osam godina sam sa Martinom i očito se dobro slažemo, reće mi Martin, pa smo se odlučili da se vjenčamo. Zinul sam od čuda, jer Martin je rekel, da ne ide pred oltar i da mu ga donesu u dnevnu sobu. Jesi pijan, pitam ga. Ne, odgovori, al bi te prosil da nas ti fotografiraš na vjenčanju. Pristal sam. Volim prisustvovati rijetkim događajima. Raritetni događaj, pa bez mene. Nema šansi.

Zapravo, puno me ljudi moli da ih fotografiram na vjenčanjima, tu i tamo tko i za sprovod. Normalno, ne onaj kaj je umrl, nego oni kaj su još privremeno živi. Uglavnom sve odbijam, osim ak mi netko pošteno ne kaže, oprosti stari, ali dekintiran sam, ne mogu platit još i fotografa. Onda ne odbijam. Pošteno za pošteno.

I tak se dogovorimo sa Martinom. Zapisal sam datum, mjesto i uru, na tri listića. Rekel Nadi da me podsjeti i kraj jednog listića nastavil konzervu sa Tečkinom najdražom hranom. Jer kad se bude muvala oko konzerve, svaki puta budem pogledal na listić. Pa se bum sjetil.

I tak je došel dan D. Zapravo subota. Vjenčanje desetak kilometara izvan Norog mjesta, u jednom prekrasnom dvorcu, u 4 popodne. Taj sam dan otkazal sve poslove, ustal se već u 6 ujutro, izbjegaval sve telefonske i ine razgovore, samo da ne zakasnim. Al se sudbi uteć, ne da. To je napisal neki poznati književnik ili pjesnik. Vjerojatno da mi napakosti. Zbog nekih nenadanih događaja, uspjel sam krenuti tek petnaest minuta prije vjenčanja. Vozim po cesti lijevom stranom. Ko Englez. Ulijećem na propisanu stranu, samo kad nailazi auto iz suprotnog smjera. U vožnji provjeravam fotoaparat, blic, filmove. Tako, da kad parkiram, ne gubeći vrijeme uđem u dvoranu i odmah snimam. Pred vratima prostorije, u kojoj su vjenčanja, pogledam na sat. Dvije minute prije dogovorena vremena. U dvorcu nikoga od znanaca, unutra su već, zaključujem. Namještam opravdavajući smješak osobe, koja malo kasni. Polako otvaram vrata.

Šok. Dvorana prazna. Druga vrata, zapravo stakleni zid, širom otvorena i kroz njih ugledah Martinu i Martina, okruženih uzvanicima kako veselo piju šampanjac. Matičar i matičarka veselo pijuckaju mjehuriće i ono između njih. Pal mi mrak na oči. Al nemam kud. Vjerojatno sam skupil svu hrabrost kaj sam je ikad imal u životu i krenul prema njima. Mogel sam se izgubit i nekaj slagat. Nije problem lagat druge, problem je lagat sebi.

O, stigao si, veselo je rekel Martin. Probaj kako je dobar, pruža mi Martina čašu šampanjca. Pa kak... Zbunjen sam. Pa uspjel sam doći na vrijeme. Jesi, veli mi matičar, inače dugogodišnji poznanik. Al oni koji su imali termin prije njih, nisu došli, pa smo malo požurili. A fotografije, pitam. Pa ništa, reče Martin, fotografirat ćeš nas kasnije u tim odijelima i to je to.

E, ne može tako, pomislih. Ipak sam ja Branko Nepredvidivi. Branko Nepobjedivi. Branko koji se ne predaje. Dobro, ponekad.

Potražil sam inspiraciju u jednoj još cijeloj boci šampanjca. Očito je djelovalo, jer sam došel do matičara. Cmoknul sam i matičarku u oba obraza. To bi bilo stvarno neizvedivo, bez one boce. Zapravo sadržaja. Valjda sam bil jedini kaj ju je poljubil u zadnjih 20 godina, a da nije žmiril. Žmiril pod moraš. Jer inače nema cmokice. Objasnim im stvar. Pitam dal je ostalo kaj slobodnog vremena. Je, jer su otkazali i termin vjenčanja iza njih. Super.

Matičara sam, onak usput, podsjetil na jednu uslugu, kaj mi ju je ostal dužan, a matičarku pogledal, ko da bum joj dal još jednu pusu. Glavno da ona tak misli. A ja sam znal, da tog užasa ne bi preživel. Dogovorimo se.

Trenutak molim, viknuh okenuvši se mladencima i uzvanicima. Sad ostavite sve, idemo natrag u dvoranu, pa ćemo odglumit ceremoniju. Samo glavne točke. Pogledali su me u čudu. Ili je šampanjac već djeloval, ili im se dopalo da glume vjenčanje. Vjerojatno ovo drugo, jer nema osobe koja si nije željela postat fimska zvijezda. Sve glavne točke smo ponovili. I kesili se. I svi su sudjelovali. Nikad ljepšeg fotografiranja vjenčanja.

Par dana kasnije zove Martin. Branko, fotografije su fenomenalne, svi su zadovoljni i naručili ih hrpe. Može, velim, ja častim. Normalno da su fenomenalne, jer nisu bile sa pravog vjenčanja, nego odglumljenog. Pa je svatko dodal još osobnu notu.

Nego, pita Martin, priznaj pošteno, jesi li to namjerno izveo da mi se osvetiš jer se ženim tek poslije trećeg djeteta? Kaj god, odgovaram. Pri tom pomislim kak bu smiješno, kad bu predstavljal obitelj. Ovo mi je žena iz prvog braka, a ovo troje djece iz predbraka, sa ženom iz prvog braka. Za crknut. Opet nova varijanta.

Od onda ne odlazim fotografirat vjenčanja. Za lovu to i tak nisam nikad radil, a po novom ne radim ni za one kaj nemaju lovu. Jer matičarka još radi. Dužan sam joj jednu pusu. Izgleda da ću sa tim dugom i umrijet.