Opet sam otišao u kino… Ne mogu si pomoći, potreban je sasvim mali impuls koji će me razvaliti… Proljeće je i ja sam, tko zna zašto (!?!), svaku sitnicu inaugurirao u triger (nekih čudnih) osjećaja. Nešto što će izgorjeti moj, ovih dana ionako lako zapaljiv, fitilj. Knjiga ili film; situacija ili rečenica. Svejedno je… Sasvim svejedno! Tvoje su rečenice tako jednostavne i sjetne. Krhke i istinite – rekao je Nicolas Cage Marryl Streep nemoćan da njezinu knjigu pretvori u scenarij za film. Ne želim te razočarati… Nije mu na početku filma bilo jasno da jedina osoba koju ne smije razočarati živi u njegovom tijelu. I meni nedavno Netko reče: Zajebi sve; samo budi svoj, jer kad se ti osjećaš, zračiš takvom energijom da se ljudi lijepe na tebe. To si ti! I ne trebaš ničiju potvrdu da bi to imao!
  Sjedio sam u kinu, gledao u veliki ekran (sjeo sam preblizu) i u tom trenutku su neke stvari postale savršeno jasne (to je valjda jedan od onih trenutaka kad shvatiš nešto, što ti je cijelo vrijeme bilo pred nosom, ali toga nisi bio svjestan)! Razlog svih mojih neporazuma sa samim sobom se učinio tako jednostavnim! Konačno se pojavilo nešto što ne mogu imati (a nisam se želio s time pomiriti). Ona! (Os svemira, op.a.) Niti kontrolirati…Opet Ona! Osjećao sam se ljuto i taj grč me preplavio. Znate onaj osjećaj kada ležite na podu i svim se silama opirete o nevidljive stijenke koje vas okružuju? Ili to radim samo ja… Često me uhvatio tako jako da sam htio ugristi samog sebe kad bi samo pomoglo. Ali nije pomagalo.. Već u slijedećem trenutku, osjetio sam da ljutnja prestaje, naglo kao da ju je netko istrgnuo iz mene. Promjena nije izbor! - reče Merryl samoj sebi. Nju ne možemo dozvati (koliko god je priželjkivali), ona samovoljno odlučuje kada će promoliti svoju hirovitu glavu. I sve učiniti savršenim ili pokopati. Ili nešto deseto… A mi se možemo nadati da imamo dovoljno mudrosti da je prihvatimo (ili poludjeti u nastojanju da je osporimo). Jer koliko god se opirali, ne možemo niti u najmanjoj mjeri utjecati na nju! Ljutnja je prestajala i ustupala mjesto nekim novim teško razumljivim osjećajima… Odjednom…nisam se ljutio na sebe što nisam držao konce u rukama. Nije mi bilo niti žao što nije po mom. Nisam čak niti mislio da sam nesposoban još jednom okrenuti situaciju u svoju korist… Jednostavno sam po prvi put držao karte koje su mi podijeljenene ne proklinjući zlu kob koja ih je podijelila (ah kakav poeta). Tek sad sam mogao osjetiti smiraj i opuštanje od neprestanog plivanja uzvodno. Pustio sam da me nosi struja, koju nisam razumio i nisam pokušavao razumjeti. I to je bilo u redu. Nije sve na ovom svijetu stvoreno da se razumije. Bilo je suludo uopće očekivati da se razumije… (makar sam često baš takav…sulud). Znate svi onu priču o nekakvoj velikoj slici, koju mi mali ne možemo sagledati, ali se ona neminovno slaže i jednom će se posložiti svi njezini dijelovi, a nama će sve biti kristalno jasno? Je li to prelazak na slijedeći nivo, korak nazad ili naprijed? Osjećao sam da je ipak korak naprijed. Ljutnja je prerasla u neko neobično zadovoljstvo samim sobom. Ili je to samo isprika i moj način da umanjim sveti cilj koji me u zadnje vrijeme pokretao… Tko bi to samo znao odgovoriti… Liječnici bi vjerojatno rekli da su mi se negdje sjebale sinapse među živcima i da mi je poremećena kemijska ravnoteža, ali ja ipak volim vjerovati da sa mnom (i drugima) upravlja neka viša/ljepša sila. Nismo valjda zaista samo lijepo složena nakupina atoma…
 Ljepota rastužuje! Mogao sam se rasplakati od ljepote tog trenutka (i praviti se da je zbog filma), ali tko bi skužio da nisam tužan. Ona sigurno ne! Naslonila bi mi glavu na rame ili ispričala kakvu staru šalu u nadi da će me oraspoložiti… i tako skinuti krivnju sa sebe. Ali kako joj objasniti da nije ona kriva… Nije to trenutak kada sam ju prestao voljeti. Ne! Bio je to trenutak kada sam ju volio još više. I mrzio sebe malo manje. I prestao biti tužan što ona to ne osjeća prema meni. Bar na tren. Da opet ukradem rečenicu (zašto ih uopće izmišljati kad ih je netko izrekao prije mene. Možda uopće nisam pisac nego kompilator tuđih misli…ma, one su i moje kad ih ovako snažno osjećam): ”Ono si što voliš, a ne ono što voli tebe!" I u tom jebenom trenutku te su riječi zaista i izvršavale svoju tešku zadaću. Objašnjavale su nepogrešivo ono što sam osjećao svakim, baš svakim, svojim dijelićem.
 Opet sam otišao u kino… I opet napisao novu kolumnu…

P.S. čitam ovo danas – zajebite sve što piše. Opet sam tužan. Isprike su za luzere. A ljubav je…ljubav.  I čak niti ja ne mogu smisliti teoriju koja će ovo što mi se sad mota oko centra za osjećaje (neću reći srca) učiniti bezbolnim i opravdanim. Stisnuo sam zube. Ajde Vrijeme, leti!!!