Neverending story

Neverending story

ritn by: srle | 29.08.2003.

               “piši tako da riječima bude usko,

                a mislima široko”

                prof. hrvatskog jezika,

                Katica Mihaljević     

 

     

 

            Često je uzimao svoju omiljenu olovku, vrtio ju preko prstiju – dok su mu misli polako prilazile, i još brže odlazile. U zraku se osjećala motivacija i zadovoljstvo, a u kutu sobe paučina protkana željom i prazna od neuspjeha. O čemu pisati kad ti ‘ne ide’? Što pisati kad ti ‘ide’ i previše dobro?

            Sasječen u samom početku polako je počinjao razmišljati o drugim ljudima. O brzim upoznavanjima i sporim rastancima. I o onih 90 sekundi kad stekneš 90% mišljenja i prvog dojma o osobi koju tek upoznaš. Ali nikad ga to nije zanimalo, jer je znao da su dojmovi varljivi. Prevrtljivi, čak.  Izravan, otvoren, avanturist, komunikativan, ... ili koje drugo obilježje da zalijepi na slučajnog prolaznika u slučajnoj ulici. ‘Zaljubljeni’ par, bez sudbine, na srednjoj klupi u parku kraj Crkve, starija žena sa psom, umišljeni hipohondar bez želje za ozdravljenjem i još milijardu duša sa sličnim obilježjima iz stranica ‘Horoskopa’ – tvrdoglavi, odlučni, vedri i radosni, radoznali sa duhom mladosti, a temperamenti ...

Pomišljao je da mu se nikad neće ukazati prilika koju je imao. A imao je ono što su mnogi željeli. Ljeto je bilo kratko, ali dragocjeno. Sa prijateljima u kampu, šator, stari kazetaš i vreće za spavanje. Dok su dizali šator pravili su razne gluposti i zafrkavali se. Onda bi stali, pa provjeravali što su napravili. Svakakvi stranci i domaća bagra koja je prolazila samo su se smijali, ali njima nije smetalo. Znali su da su pravi glumci i da oduševljavaju prolaznike svojim spontanim šalama. Na kraju su nekako sklepali i taj šator, otišli na kupanje pa dogovorili izlazak van. Kupit' domaćeg vina, al' prije toga, naravno, nešto pojest’. Par kamp-kućica od njih bio je šator s curama. Domaće su, čuo ih je kad su pričale.  Odmah su se skužili. Malo pomalo loptica ode dalje pa se žiknu pogledima, curama zapne perjanica od badmintona u krošnje borova,  i tko će je skidati nego vesela ekipa … tako sve do prve zajedničke pijanke ispred šatora. Momci se isprsili, uzeli cuge, nabacili gela i mirisa pa tko zna. Ispipavanje terena, tko je tko, odakle je tko, naravno godišta, pa onda i provjeravanje osobnih – tek tako da se bar na tren prisvoji nešto od onog drugog ... - tu su se već raspoznavale tko ima kakve simpatije prema kome. A i prvi dojam je vjerojatno imao utjecaja. Noć je donijela  hladnije vrijeme, pa je uzeo svoju laganu majicu dugih rukava i dao joj da ju obuče. Naložili su vatru. Sjeli su u krug. On preko puta nje, i gledali se preko plamičaka žućkaste vatre. Kemija, razmišljao je, postoji li to, zapravo, sigurno je ovdje ima. Pa gledamo se, pobogu, mora nešto imati između nas. Nešto mu je bilo tako čudno kod nje ... nije znao objasniti.  

I otišli su prema gradu. Mali dalmatinski gradić, a prepun turista. Noćni život, doduše, nije nudio ništa posebno osim par malo-više posjećenih kafića i jedan disko bar. On i djevojka odvojili su se od, sad već, pripite ekipe, i otišli na rivu šetati. Ona je bila cura iz njegovog grada, znao je da ju je već negdje viđao. Gledao čak. To mu je bilo čudno u cijeloj toj situaciji.  Možda zbog tog’ što je uopće nije očekivao ovdje, pa ju nije ni prepoznao na prvi pogled. Ipak, činilo mu se smiješno što je uopće pomislio da se ‘znaju oduvijek’.

            Proveli su prekrasno ljeto zajedno. Zajedničke šetnje nastavile su se kad su stigli kući, u njihov grad. Kad se budila uvijek ga je nalazila kako nešto piše ... morao je započeti još jedno poglavlje svog života. Ne samo da je poželio da se budi svako jutro kraj nje, nego je i žalio što prije nisu dijelili zajednički kišobran, šetali pod mjesečinom i odlazili na krov s kojeg se pružao prekrasan pogled na grad. Bili su zajedno tri mjeseca. Toplo kratko ljeto. Sad je žalio što ju je ikad upoznao.

 

            Morala mu je reći da se ne osjeća najbolje ‘ovih dana’ i da misli da joj je ipak dosta svega. Nije znala što želi, vješto je počinjala rečenice, ubacivajući da nije on kriv i da se radi o njoj. Nikad joj nije ništa nažao učinio, i pomišljao je da se možda čak i o tome radi. Pa dobro, šta sad, ima cura koje vole da ih dečki udaraju, i da se fajtaju svako-malo, a njih uzbuđuje što ih ujutro moraju pokupiti iz pritvora. Eh, da je bar takav tip muškarca, razmišljao je. Ipak, imao je nekih svojih vrijednosti kojih je bio itekako svjestan. Vozio se gradom dok se sunce dizalo preko krovova, a ulična rasvjeta se polako gasila. Gledao je ljude. Te ljude sa biranim odmjerenim koracima koji gaze vrijeme.

            Svi ti ljudi i svatko sa svojim željama, potrebama, nedoumicama i vječnom potragom za zrnom sreće ... a onda za cijelom šakom sreće – bez povratka i naknade. Za njega je zrno sreće bilo sasvim dovoljno za nastavak života. Samo to zrno moraš paziti i ono će rasti. Baš kao što mu je bilo dobro s njom, pomišljao bi, i nastavljao kucajući tjerati tišinu od sebe.

            Ponekad, činilo mu se, svi imamo svojih loših trenutaka kada jednostavno ne znaš gdje si stao i s kojom nogom ćeš prvom zakoračiti. I ponekad trebamo nekog da nam pomogne ... ponekad smo i sami sebi prevelik teret, i previše si dovoljni, zar ne? Povjerujemo da nas zvuk tišine može spasiti, baš kao što nas u isto vrijeme, taj zvuk reže na pola. I sa svakom željom nailazimo na raskrižja ... nedoumice ... i tišinu koja nas reže na pola. Jako je teško odlučiti se koja nam mogućnost više odgovara, te kojim putem krenuti. Još teže je živjeti sa pogrešnom odlukom. Zato uvijek bježimo glasnoj tišini. Razumio ju je, stoga ju je pustio. Smatrao je da joj treba samo malo vremena, a uostalom sve je tako nestvarno ... Sigurno je san, bila je česta misao u njegovoj glavi. 

            A svaki dan donosimo odluke – od njih se život zapravo i sastoji. O tome se radi  - o odlukama. Svakom odlukom se iznova rađamo! Počinjemo živjeti od tog trenutka – Kada donesemo odluku je jedan način, a onaj drugi način života je neka druga opcija koju možda nikada nećemo doživjeti – jer se nikada neće dogoditi. Od tog ne možemo pobjeći!  Nekima se čini da je najlakše prepustiti se i ne donositi odluke. Suočeni sa životnim tempom, traženje pravog puta i potraga za zrnom sreće, ljudima ulijeva strah, jer se boje onog što ne razumiju ... ili bar ne žele da razumiju. Netko je jednom napisao da napuštamo svoje snove bojeći se da ne možemo uspjeti, ili još gore, da možemo uspjeti.

            Po zadnji put ju je otpratio kući. Nisu puno pričali. Mislio je da se stvari mogu izgladiti, ali ga nije puštala blizu. Riječi njegovog najboljeg prijatelja su mu bile u glavi, a govorile su o tome da se ljudi ponekad znaju tako čudno ponašati. U većini ‘veza’ je to kad’ znaju da imaju i dobivaju baš sve što su oduvijek tražili. Tad se opuste i razmišljaju o tome da, ako već imaju nešto tako dobro kraj sebe (‘ono nešto’ što bi se reklo),  zašto ne bi imali i bolje ... s nekim drugim. A on je razmišljao o zrnu sreće, samo joj nije želio objašnjavati. Što sad, mislio je, već će ona shvatiti to. Nisu se opraštali, već mu je sve rekla preko sms poruka, a on, pomalo u nekom šoku i nevjerici, okrenuo se, i pošao kući ... Kao da je osjetio da ga Netko prati pogledom, ali nije imao hrabrosti osvrtati se. Samo je pogledao u Nebo ...  Počela je kiša. Skinuo je japanke i bos hodao toplim praznim cestama. Već je bilo kasno i kiša je počinjala jače padati. A tako to ide, čudio se. Kao i ova kiša ... nije se želio sakriti nigdje, jer ... to je jako neobično. Kad počne iznenada padati ljudi se kriju da se ne smoče cijeli. Trče uz kuće i zgrade, ali svejedno pokisnu. Njemu je odgovarala kiša jer ga je hladila i brisala njene tragove – svejedno će pokisnuti.  Neka, misli su mu letjele glavom, jer kad’ ti se netko svidi, u toj fazi zaljubljivanja, uvijek nađeš razloga vjerovati da je to prava osoba za tebe. Čak ti i ne treba pravi razlog - i dijeljenje zadnje žvake pa i zajedničko čitanje horoskopa iz dnevnih novina, može proći.

            Opet ti ljudi oko njega, a nikad mu nisu smetali. Sve te milijarde duša sa sličnim obilježjima svakim danom se iznova rađaju. Jer odluke se moraju donositi. Pitanje je, možemo li se ikada vratiti na početak i neke stvari promijeniti? Možemo li se jednom odlukom roditi na dva različita mjesta?! Što li će samo biti sa srednjom klupom u parku kraj Crkve, i ... zna li ona žena da njen pas svaku večer bježi iz dvorišta i igra se sa umišljenim bolesnikom u tom istom parku ... do nekog sljedećeg jutra. Čudesno kako se i najnepovezanije stvari ponekad spoje i zatvore krug.

 

            … Privremeno zatvoren u svijetu tišine i mašte, razmišljao je o sljedećem danu, novim odlukama i ponovnom rođenju. Jer, ne možemo pobjeći od onog što jesmo(!!!). Odlučiti se mora ...

 

            Minute su ga proganjale kao sjena, a sati su bili čista matematika: Kad ispuši zadnju cigaretu biti će petnaest do osam i otići će kupiti novo pakovanje tog otrova. Čisti ritual, ovih dana. A ona će se javiti poslije devet. Reći će da joj je dan bio ispunjen i da sasvim slučajno misli na njega dok leži u krevetu. Pitat će ga neku glupost da ga navuče da joj odgovori, a onda će se dopisivati cijelu noć. Ritual kojeg je bio spreman prekinuti, samo mu ona nije dozvoljavala. Zar je jača od njega? Zatim će mu reći da mu i dalje nedostaje i da misli da je pogriješila ...

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Novi Sad

    26.04.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Novi Sad

  2. UKLANJANJE OPASNOSTI: Zašto šapićima smetaju Tito i Jugoslavija

    19.04.2024.

    Srđan Puhalo

    UKLANJANJE OPASNOSTI: Zašto šapićima smetaju Tito i Jugoslavija

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije