VIKTOR IVANČIĆ

Vitezova mečka

ritn by: Viktor Ivančić/Novosti | 29.03.2023.
VIKTOR IVANČIĆ: Vitezova mečka
Poput komunista što su se prilikom smjene epoha preko noći preobukli u nacionaliste i onda se "sjećali" članstva u partiji kao vida neustrašive borbe i nastojanja da se totalitarna organizacija destruira iznutra, nekadašnji Tuđmanov vrtni patuljak – doduše blagoglagoljiv, dotle da je dragom vođi s kazališne pozornice recitirao pjesmice za rođendan – fantazira da je bio borac za slobodu i autonomni kulturni strateg. Srdačan i nepopustljiv zagrljaj umjetnika s vlastodršcem, podjednako ljigav u tisućama svojih izdanja, "upamćen" je kao gard konzistentnog oporbenjaštva. Ne bih se, kažem, miješao da nisam silom uvučen u javno izloženu autobiografsku maštariju. Jer Zlatko je Vitez u ta doba bespomoćno petljao, ne znajući što mu je činiti, a da zadovolji i istinsko vlastohleplje i lažnu demokratičnost. Kako se talože proživljene godine i približava putovanje ka konačnom odredištu, tako buja autofikcija o prkosnome slobodarstvu sluge pokornog.

Mlađi čitatelji o tome nešto mogu znati jedino iz priča i domaćih filmova iz sedamdesetih, ali ja sam dovoljno star da pamtim prizore iz djetinjstva koji me, kada ih se sjetim, i danas uznemiruju: medvjed je vezan teškim lancem, a lice s đilkoškim šeširom nemilosrdno ga podbada štapom kako bi se uspravio na zadnje noge i "plesao". Nakon što "zaigra mečka", skupljaju se novčani prilozi oduševljenih promatrača.

Danas toga ima samo u prenesenome značenju. Za Zlatka Viteza, glumca u aktivnoj mirovini, ta krupna životinja gustoga krzna i tužna pogleda, koju drži na lancu i vodi od vašara do vašara da bi po komandi uveseljavala publiku, jest – njegova vlastita memorija.

Vitezova mečka zaigrala je nedavno u Večernjem listu, gdje je nekadašnji Tuđmanov ministar kulture dao "životni intervju". Tu je, u anegdotalnoj formi, izložen lijep broj parfimiranih uspomena, u paketu s galerijom figura s kojima je intervjuirani za svog burnog života bio blizak: Arsen Dedić, Rade Šerbedžija, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Miroslav Krleža, Petrica Kerempuh, Republika Hrvatska... a poveći dio razgovora – toliki da je akcentiran naslovom članka – donosi storiju o tome kako je kao ministar kulture, sukobivši se s Tuđmanom, skinuo Feralu famozni porez na šund, što ga je bila uvela njegova prethodnica Vesna Girardi-Jurkić.

Na tome je mjestu došlo do sudara između Vitezove i moje memorije, uz nezgodnu okolnost da se ova druga dade potkrijepiti pisanom dokumentacijom. Naime: Feralu je tzv. porez na šund ukinut odlukom Ustavnog suda 22. ožujka 1995., a ne odlukom ministra Viteza. Štoviše, Ustavni sud je i zasjedao zbog toga što ministar Vitez nije htio – ili nije bio u stanju – poništiti neustavni akt vlastitoga ministarstva, premda je za to imao sve formalne ovlasti. I premda je Feral Tribune, kao kaznu za kritičko pisanje, državi dotad isplatio preko pola milijuna ondašnjih njemačkih maraka.

E sad, da li u slučaju Zlatka Viteza samoobmana dovodi do laganja ili pretjerano laganje dovodi do samoobmane, ne isplati se nagađati. Napokon, defaktualizacija memorije nipošto nije samo njegova specijalnost; kada je o hrvatskim prilikama riječ, prije se radi o masovnoj pojavi. To je, priznajem, i jedini razlog što se osvrćem na ovo slučajno nalazište intelektualnog šrota.

Nema, međutim, dilema oko naravi poduzetoga mentalnog manevra: glumac u poznim godinama prepušta se sjećanju zbog toga da bi laskao samome sebi. Preferira uspomene izlivene u bronci. Vitezovo pamćenje toliko je dobro da se sjeća i onoga što se nije zbilo. 

Franjo Tuđman
"Tuđman na spomen Ferala skače kao bijesni ris", govorio je potpuno nemoćni Vitez (FOTO: Wikimedia/ZdenkoLučić)

U konkretnome primjeru svoju je kukavnost i svoj nedostatak autonomije memorijski preoblikovao u junačku epizodu, a izvršno-političke ovlasti mikroba u divovski doprinos slobodi medija i stvaralaštva. Koliko je takvih epizoda kod njega u optjecaju, ne možemo znati, no lakoća kojom se lansiraju u javni prostor upućuje na sumnju kako u procesu sjećanja Vitez vidi priliku da vlastiti život konzumira u znatno kvalitetnijoj verziji nego što je on bio u realnome vremenu, a zatim i da svoj ushit takvim životnim saldom podijeli s mnoštvom.

U Večernjem listu bio je izdašan u živopisnim detaljima. Ljuti okršaj s Tuđmanom, dok je "skidao" kazneni porez, opisuje na primjer ovako: "Na njegovo zaprepaštenje, odmah sam primio Viktora Ivančića. Rekao sam mu da ne želim ulaziti u koncepciju satire te da me zanima samo jedna stvar – jesu li za Hrvatsku ili protiv nje, jer im se stalno nametalo da ne vole Hrvatsku. Ivančić mi je odgovorio: 'Vitez, mi smo za Hrvatsku, ali drukčiju.' Za mene je to bilo dovoljno, razgovor završen." Ili ovako: "Kasnije sam čuo da budalaši iz Ferala pričaju da nisam ja to napravio (skinuo porez, op.), nego Crnić, što je glupost."

"Glupost" pričana od strane "budalaša" je, shvatili ste, pisana, pečatirana i arhivirana odluka Ustavnog suda, gdje stoji da se porezom što ga je nametnulo Ministarstvo kulture krši ustavom zajamčena sloboda informiranja, odluka koja je dakle bila moguća isključivo kao reakcija na činjenicu da ministar kulture taj porez nije ukinuo. (A kad smo kod ispovijedanja: ja sam u stanjima pijanstva i očajanja zaista znao govoriti štošta, no iskaz tipa "mi smo za Hrvatsku", makar i "drukčiju", nije se s mojih usna mogao oteti ni pod najtežim narkoticima.)

No, tako to ide s memorijom. Poput komunista što su se prilikom smjene epoha preko noći preobukli u nacionaliste i onda se "sjećali" članstva u partiji kao vida neustrašive borbe i nastojanja da se totalitarna organizacija destruira iznutra, nekadašnji Tuđmanov vrtni patuljak – doduše blagoglagoljiv, dotle da je dragom vođi s kazališne pozornice recitirao pjesmice za rođendan – fantazira da je bio borac za slobodu i autonomni kulturni strateg. Srdačan i nepopustljiv zagrljaj umjetnika s vlastodršcem, podjednako ljigav u tisućama svojih izdanja, "upamćen" je kao gard konzistentnog oporbenjaštva.

Ne bih se, kažem, miješao da nisam silom uvučen u javno izloženu autobiografsku maštariju. Jer Zlatko je Vitez u ta doba bespomoćno petljao, ne znajući što mu je činiti, a da u isto vrijeme zadovolji i istinsko vlastohleplje i lažnu demokratičnost. Najprije je govorio da Feral ne bi trebao plaćati porez na šund, a zatim, kad je dobio po ušima, da porez na šund treba plaćati i Feral i sva druga novinska makulatura koju on "ionako ne čita". Meni se pak telefonski jadao da je "potpuno nemoćan", jer "Tuđman na spomen Ferala skače kao bijesni ris", a on "ne želi s predsjednikom ići u konflikt", što sam uredno citirao u oporezovanom tjedniku.

Naposljetku je, u istom Večernjem listu preko kojeg danas redizajnira prošlost i širi famu o svojim liberalnim pothvatima, u ožujku 1995. problem apsolvirao na sljedeći način: "Ti kvazidemokrati koji su mirno i šutke gledali i zatvaranje Tuđmana, Gotovca, Veselice, zabranjivanje mojih predstava, sada sebe proglašuju glasnogovornicima demokracije. Ja im ne vjerujem, rekao sam im: 'Vi ste oporezovani, mene su zabranjivali. Nije li to velik pomak u demokraciji?'"

I zaista, takav je to pomak bio. Lojalni hrvatski glumac, najmanje ovisan o vlastitoj volji, ostao je formalni izvršitelj režimske cenzure. S lijepim kaosom u glavi, bez ikakve sumnje, jer su se zadnji ostaci njegova integriteta topili pred usijanim pogledom neprikosnovenoga političkog tutora.

Ministra sam tada u Feralu nazvao "Vitezom okruglog spola" i u nekoliko navrata recenzirao njegovu "umjetnost javnog obesmišljavanja sebe samoga". Na primjer: "Trčkarajući uzduž i poprijeko diljem vlastite kulturne pojavnosti, uranjajući i izranjajući iz te autonomne duhovne provalije, tako da više ne zna gdje mu je glava, a gdje rep, ovaj birokratski pajac napokon može stati pred ogledalo i ne bez ponosa uskliknuti: Ovo što vidim – to više nema nikakva smisla!" (FT, 20. ožujka 1995.)

Međutim, vrijeme liječi sve rane, pribavlja novi smisao i neutralizira nepoželjne činjenice. Omogućuje čak i "pomak u demokraciji", vidjeli smo: odeš s političke dužnosti kao prinudni egzekutor, pa se za par decenija u sjećanju vratiš na istu funkciju kao samosvojni oslobodilac. Retroaktivna proizvodnja imidža ne poznaje prepreke.

Kako se talože proživljene godine i približava putovanje ka konačnom odredištu, tako buja autofikcija o prkosnome slobodarstvu sluge pokornog. Što bi to bilo? Samoobmana i posljednji dani? U svakom slučaju – dakle: ne samo u slučaju Zlatka Viteza – "životni intervju" pokazuje se žanrom čija je osnovna svrha da legende iz kućnih radinosti pretvara u opće dobro i priredi za daljnju historiografsku obradu.

Što bi rekao Vitezov omiljeni šansonijer – "pamtim samo sretne dane". I što duže pamtim, sreća je sve veća, a istina sve dalja. Zbirom ličnih iskustava kreiranih na takav način nastaje cijela jedna nacionalna povijest. Sreća puna govana.

Lupiga.Com via Novosti

Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

    09.07.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

  2. NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

    09.07.2024.

    Sofija Kordić

    NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

  3. NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

    24.06.2024.

    Srđan Puhalo

    NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije