Spomendan blaženog Alojzija Stepinca (1898.-1960.) pada na dan njegove smrti 10. veljače, pa je drugi mjesec u godini u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posve u znaku Stepinca. Kao i dosadašnjih godina, i ove se puno govorilo i pisalo o Alojziju Stepincu, biskupu i mučeniku, kako ga se službeno oslovljava u liturgijskom kalendaru Katoličke crkve. I ovaj put se vidjelo da kult štovanja blaženog Alojzija Stepinca među hrvatskim katolicima nije zaživio unatoč tome što crkvena hijerarhija ulaže velike napore da Stepinca približi i takozvanim običnim vjernicima. Nije to samo sudbina Alojzija Stepinca, to isto su doživljavali i doživljavaju i drugi blaženici i sveci koji su više crkveni i nacionalni blaženici i sveci, a manje evanđeoski i univerzalni, koji se više nameću odozgor, od crkvene hijerarhije, a manje odozdo, iz pučke (narodne) pobožnosti.

Onoga trenutka kad su komunističke vlasti u montiranom sudskom procesu u listopadu 1946. godine osudile Alojzija Stepinca na 16 godina zatvora i prisilnog rada te pet godina oduzimanja svih građanskih prava, učinile se prvi korak u procesu njegove kanonizacije. Ateistički komunistički režimi su diljem svijeta „proizveli“ mnoge mučenike u svim vjerskim zajednicama. Svaka vlast koja progoni, osuđuje i ubija svoje neistomišljenike, u pravilu od njih stvara mučenike. Često je to slučaj s pobjednicima u ratu koji se i u miru nemilosrdno osvećuju poraženima i svima koji nisu na njihovoj strani. Da su komunističke vlasti Alojzija Stepinca ostavile na miru, zagrebački nadbiskup bi vjerojatno kao i mnogi drugi katolički svećenici i biskupi pao u zaborav i jedva bi ga se itko danas sjećao.

Kardinal Alojzije Stepinac (FOTO: Wikipedia)

Čim je Stepinac osuđen, Katolička crkva u hrvatskom narodu ga počinje doživljavati simbolom nepravedno osuđenog čovjeka i istodobno simbolom crkvenog i nacionalnog otpora komunističkim vlastima. Javno se u to vrijeme o njegovom mučeništvu nije smjelo govoriti, ali se potajno stvarao kult mučeništva koji će nakon raspada Jugoslavije koncem devedesetih godina dobiti i službenu vatikansku potvrdu. Ivan Pavao II. (papa od 1978. do 2005. godine) proglasio je 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici Alojzija Stepinca blaženim. Dalje od toga nije otišao, iako je još sedam godina bio vrhovni poglavar Katoličke crkve, kao ni njegov nasljednik papa Benedikt XVI. (papa od 2005. do 2013. godine).

Kad danas katolički biskupi i svećenici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini negoduju protiv sadašnjeg pape Franje što odgađa kanonizaciju Alojzija Stepinca, treba ih podsjetiti da ni dvojica prethodnih i njima omiljenih papa, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., nisu Stepinca proglasili svetim.

No, neovisno o tome hoće li Stepinac biti proglašen svetim, ništa se bitno neće promijeniti u percepciji kardinala Stepinca: Crkva i Hrvati, preciznije kazano, „Crkva u Hrvata“ će ga i s proglašenjem i bez proglašenja smatrati mučenikom i svecem, a oni koji se ne slažu s tim da je Stepinac „ostavio divno svjetlo čiste savjesti“ kako se o njemu kaže u molitvi za proglašenje svetim, smatrat će ga čovjekom sporne i kontroverzne biografije nedostojne statusa sveca. Sudeći prema onome što se govori i piše o Alojziju Stepincu, najviše su za njegovu svetost zainteresirani predstavnici crkvene hijerarhije, nacionalni teolozi i crkveni povjesničari koji se žele dodvoriti crkvenim vlastima te političari i hrvatski domoljubi koji Stepinca smatraju simbolom otpora hrvatskog naroda i njegove sadašnje slobode. U prošlosti, za vrijeme Jugoslavije, i mnogi katolički svećenici, redovnici i ustaše koji su nakon Drugog svjetskog rata emigrirali, podržavali su Alojzija Stepinca i istodobno pisali protiv svećenika i biskupa koji su priznavali novu vlast. U sadašnjoj hagiografskoj atmosferi koju stvaraju Stepinčevi apologeti i simpatizeri, rijetko se u Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu čuju drugačiji glasovi, glasovi koji kritički propitkuju Stepinčev život i doba u kojem je vodio Katoličku crkvu.

Alojzije Stepinac žarko je čeznuo za samostalnom Hrvatskom te je u svom rodoljubnom zanosu pozdravio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske iako je znao da je ona marioneta, nacistička i fašistička, Hitlerova i Mussolinijeva tvorevina, neprirodno skrojena, jer je odustala od dijela svoga teritorija (Istra i sjeverna Dalmacija), a istodobno nasilno obuhvatila teritorij koji joj ni po kojoj logici ne pripada (Bosna i Hercegovina). Pravdati njegov postupak time što su u Drugom svjetskom ratu i mnogi drugi katolički biskupi i svećenici, otvoreno ili prešutno, podržavali nacističke i fašističke države i režime, ne ide u prilog ni Stepincu ni Katoličkoj crkvi, nego ih dodatno opterećuje zbog svrstavanja na pogrešnu i zlu stranu povijesti. Postoji i unutarnji, crkveni i vjernički razlog zbog čega takve argumente treba odbaciti: u Katoličkoj crkvi u to doba diljem svijeta su biskupi, svećenici, redovnici i redovnice koji su se suprotstavljali nacističkim i fašističkim režimima bili progonjeni, a neki su i život izgubili zbog svoga otpora. Jednako je neprihvatljivo, i u etičkom i u povijesnom smislu, Stepinčevu podršku ustaškoj državi pravdati ondašnjom „vatikanskom politikom“ i većom mržnjom prema komunizmu koja je u to vrijeme bila prisutna u cijeloj Katoličkoj crkvi.

Početno oduševljenje zbog uspostave žarko željene hrvatske države, ubrzo će, već u prvim tjednima i mjesecima, pomutiti zastrašujući ustaški progoni i zločini nad srpskim, židovskim i romskim stanovništvom, ali i nelojalnim i neposlušnim katolicima i Hrvatima. Dokumenti iz tog vremena potvrđuju da je i to znao Alojzije Stepinac, i unatoč tome dugo mu je trebalo da javno protestira protiv zločina i etničkog čišćenja, a kad je i protestirao, u početku je to bilo s dosta opreza, blago i načelno. Neki povjesničari, među njima i povjesničar Srećko M. Džaja u svojoj studiji Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991), s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, postavljaju pitanje s kojim se sadašnja crkvena hijerarhija i Stepinčevi apologeti ne žele susresti: „Zašto su prosvjedi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca protiv ustaških zločina [bili] obzirni i oprezni, a protiv komunističkog sustava vlasti i njegovih zločina vrlo odlučni i oštri?“ Dok je samozatajni Stepinac pobožno šutio, ustaška je vlast pobila tisuće ljudi, a desetke tisuća strpala u koncentracijske logore. Tek kad je ustaško zlo došlo i na vrata Stepinčevih, nakon što su mu ustaše ubile brata u listopadu 1943. godine, Stepinac je odlučnije osuđivao ustaške zločine.

Kardinal Stepinac u društvu s poglavnikom NDH Antom Pavelićem (FOTO: Wikipedia)

Alojzije Stepinac nije bio zločinac i u vrijeme Endehazije je pomagao ljudima, na što se pozivaju zagovaratelji Stepinčeve svetosti i što potvrđuju i mnogi dokumenti, ali i to ostaje u sjeni njegove šutnje. Kad god se šutnja prema zločinačkim režimima pokušava pravdati dobrim djelima prema žrtvama tih režima, bez umanjivanja pomoći jer je i pomoć žrtvama režima sa sobom nosila velike životne rizike, i bez moraliziranja i naknadne pameti, valja podsjetiti na riječi Dietricha Bonhoeffera (1906.-1945.), evangeličkog teologa kojeg su nacisti ubili u Drugom svjetskom ratu: „nije dovoljno samo skupljati mrtve i ranjene koje je luđak automobilom pokupio na cesti, već valja zaustaviti luđaka.“ Primijenjeno na Stepinca, nije dovoljno brinuti se o prognanoj djeci s Kozare, a da se pritom ne pitate otkud ta djeca u Sisku, Zagrebu i drugim mjestima, i da se javno ne suprotstavite zločincima koji su tu djecu progonili. Da se Stepinac javno i direktno suprotstavio ustaškim vlastima s onoliko odlučnosti kojom se suprotstavljao komunističkim vlastima, vjerojatno bi bio omražen kod ustaških vlasti, ali bi u tom slučaju sačuvao čist obraz Crkve. Da Stepinac nije podržao osnivanje Nezavisne Države Hrvatske i da se odlučnije suprotstavio tom režimu u kojem su sudjelovali i mnogi vjernici, u tom slučaju bi i njegova osobna povijest i povijest Katoličke crkve u hrvatskom narodu izgledale bitno drugačije.

Pri završetku Drugog svjetskog rata, kad je bilo očito da nacistički i fašistički režimi propadaju, a s njima i ustaška Nezavisna Država Hrvatska, Alojzije Stepinac, kao prvi čovjek Katoličke crkve, umjesto da poduzme sve kako bi se pokajao za grijehe i zločine pripadnika Katoličke crkve iz tog vremena i umanjio osvetnički gnjev pobjednika i tako spasio živote svojih biskupa, svećenika i vjernika, on se javno uz podršku episkopata u više pastirskih poslanica 1945. godine suprotstavlja osloboditeljima i novoj vlasti, pogrešno procjenjujući da ta vlast neće dugo potrajati, zaboravljajući pritom da je veliki dio njegovih vjernika podržavao ustaški zločinački režim i da to neće proći bez sankcija.

Kad se čitaju povijesni dokumenti o Alojziju Stepincu, stječe se dojam da je on doista želio biti mučenik. U povijesti kršćanstva i Katoličke crkve ima puno mučenika koji su to svjesno željeli postati, primjerice mnogi misionari, izručujući svoje živote neprijateljima ili „nevjernicima“ koje su htjeli obratiti. Isus iz Nazareta je često govorio i o svom mučeništvu i o mučeništvu svojih učenika, ali svoju zajednicu učenika nije zamišljao kao zajednicu mučenika, nego kao zajednicu života i navjestitelja radosne vijesti. Gledamo li u tom kontekstu posljednje godine života Alojzija Stepinca, godine od 1945. do 1960., imajući u vidu i da je sudski proces protiv njega bio politički montiran, bez namjere da se postavljamo na mjesto suca, možda je Alojzije Stepinac uz manje želje za mučeništvom, a s više želje za životom mogao i sebe i mnoge druge zaštititi od osvetničkog gnjeva pobjednika u ratu.

Svetozar Rittig – druga strana Katoličke crkve

Stepinac nije podržao novu jugoslavensku i komunističku vlast, „izostale su okružnice podrške novim vlastima, čak i kurtoazna sreća zbog kraja rata i okončanja neviđenih stradanja“, kako u monografiji o Svetozaru Rittigu pod naslovom Između partizana i pristojnosti. Život i doba Svetozara Rittiga (1873.-1961.) zapisuje povjesničarka Margareta Matijević. Monografija o hrvatskom katoličkom svećeniku Svetozaru Rittigu, o kojem ćemo pisati u nastavku teksta na temelju istraživanja povjesničarke Matijević, objavljena je prije dvije godine, ali je u Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu pa i u hrvatskoj javnosti uglavnom prešućena, iako je riječ o vrijednoj znanstvenoj studiji koja kroz životni put jednog čovjeka, katoličkog svećenika Rittiga, pokazuje da je postojala i druga strana Katoličke crkve koja se nije slagala sa Stepinčevim postupcima, a koju simbolizira upravo katolički svećenik Svetozar Rittig. Da bi se stekao uvid u stanje u Katoličkoj crkvi iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, da bi se stekla cjelovitija slika o Alojziju Stepincu, ne može se ignorirati Svetozara Rittiga.

Po svojim političkim uvjerenjima Svetozar Rittig zastupao je političko jugoslavenstvo đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815.-1905.) koje je imalo za cilj povezivanje južnoslavenskih naroda unutar Trojedne Kraljevine (političko-pravni naziv za Kraljevinu Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju kao jedinstveno državno i političko tijelo). Rittig nije bježao od politike, štoviše, on joj se stalno nudio, jer je u njoj vidio priliku za osobnu afirmaciju, ali i sredstvo za ostvarivanje svojih ideja, pa je tako izabran i u Sabor Trojedne Kraljevine (od 1908. do 1910.) s liste Starčevićeve Hrvatske stranke prava i to kao pripadnik frankovačke stranke. U tom razdoblju života Rittig se borio protiv mađarizacije i često je govorio i pisao i o pravima radnika, tražeći za njih bolje radne uvjete, povećanje dnevnice i proširenje zdravstvene skrbi. Čitavog života je ostao vjeran jugoslavenskoj ideji zbog čega ga se danas, uostalom kao i Strossmayera i druge slavenski i južnoslavenski orijentirane Hrvate, ne smatra Hrvatima. Štoviše, nekima se od njih lijepe etikete nacionalnih izdajica i otpadnika.

Svetozar Rittig (FOTO: Wikipedia)

Travnički đak i sarajevski student Svetozar Rittig (pohađao je isusovačku gimnaziju u Travniku i katoličku bogosloviju u Sarajevu), nakon godina provedenih u Đakovu pred Prvi svjetski rat prelazi u Zagreb. Bio je „Bauerov čovjek“, savjetnik i suradnik zagrebačkog nadbiskupa Antona Bauera (1856.-1937.), predavao je jedno vrijeme i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, bio urednik i suradnik katoličkih listova, a sudjelovao je i u mnogim prosvjetnim i kulturnim inicijativama svoga vremena. Kao dugogodišnji župnik najpoznatije župe zagrebačke nadbiskupije, župe Sv. Marka, i crkve simbola hrvatskog Sabora i državnosti, bio je i pastoralno angažiran te je za Katoličku crkvu u Zagrebu između dva svjetska rata učinio mnogo na vjerskom, kulturnom, prosvjetnom, graditeljskom i socijalno-karitativnom području.

Za razliku od kardinala Stepinca, povučenog i tihog asketa s izrazito konzervativnim stavovima (njegovi stavovi o ženama, pogotovo ženama partizankama su uvredljivi i diskriminatorni), Rittig je, kako pokazuje istraživanje povjesničarke Matijević, „u mnogočemu zastupao stavove kasnije izrečene na Drugom vatikanskom saboru: o dijalogu s ateizmom i modernom, o suradnji s kršćanskim crkvama, o decentralizaciji Crkve i o uvođenju narodnog jezika u liturgiju.“ U mnoštvu onoga što je Rittig pokretao i za što se zauzimao, neka ovdje bude spomenuto još i to da se u skladu sa svojim političkim stavovima strastveno zalagao za očuvanje staroslavenske baštine i glagoljice.

Svetozar Rittig, jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih katoličkih svećenika svoga vremena, za razliku od Stepinca nije podržao Nezavisnu Državu Hrvatske i čim je ona uspostavljena, napustio je Zagreb, sklonio se u Hrvatsko primorje da bi se kasnije, u rujnu 1943. godine, pridružio partizanima i narodno-oslobodilačkom pokretu otpora i na kraju rata, 16. svibnja, s novom hrvatskom Vladom ušao u Zagreb. Iz opsežne i dokumentirane monografije povjesničarke Matijević saznajemo da je Rittig pokušavao spasiti Alojzija Stepinca, pišući pisma i intervenirajući kod vodećih ljudi Titove Jugoslavije, moleći pritom Stepinca da prihvati novu vlast, da spasi i sebe i druge biskupe i svećenike. No, Stepinac i mnogi katolički biskupi i svećenici su odbili „Titovu ruku pomirnicu“, nakon čega su pojačani progoni biskupa i svećenika, pri čemu su mnogi od njih ubijeni ili su završili u zloglasnim zatvorima. Ovdje treba spomenuti i to da se uz Rittiga i neki drugi biskupi i svećenici nisu slagali sa Stepinčevim odnosom prema novoj vlasti jer su bili svjesni da takav nadbiskupov stav nanosi puno štete Katoličkoj crkvi.

Rittig je uspio pomoći nekim svećenicima i katolicima koji su nakon rata završili po zatvorima i vjerojatno bi mogao učiniti i više da je Stepinčev odnos prema novoj vlasti bio drugačiji. Pomagao je i svojim neistomišljenicima, čak i onima koji su u ratu bili na strani ustaškog režima. Zbog Stepinčevog ustrajnog odbijanja da ublaži svoj kritički i tvrdi odnos prema novoj vlasti, Rittig je bio razočaran i ljut i zamjerao je Alojziju Stepincu „da premalo vidi tuđe patnje, ne mjeri svima jednako, prenaglašava žrtve iz svoga naroda i svoje vjernike.“ Smatrao je da su poratne biskupske poslanice „pune otrova i prigovora“, da u njima „nije pobijedio blagorodni duh Evanđelja i osam blaženstava“, da „oduševljenje za Stepinca nije iz vjerskih razloga, nego političkih i da je on vođa političke borbe“. U promemoriji Svetoj Stolici Rittig je neposredno nakon rata pisao kritički o držanju Katoličke crkve u ratu: smatrao je da se crkvena hijerarhija nije „pravilno opredijelila“ te je „šutjela i mučala, kada je trebala govoriti“.

Rittig je prigovarao Katoličkoj crkvi i to „da su mnogi biskupi i svećenici pošli s fašizmom i nacizmom još prije nego je bilo komunizma“ i da su se kasnije „otimali za službe u ustaškoj vojsci i državi“, a „mnogi su huškali protiv pravoslavnih i poticali na klanje“. Stepinca je smatrao „zaslijepljenim i fanatizovanim“ čovjekom, a nije imao dobro mišljenje ni o nekim drugim biskupima i svećenicima.

Svetozar Rittig drži govor pred partizanima u Topuskom (FOTO: Antifašistički Vjesnik)

Govorio je pritom „da nijedan svećenik nije od partizana ubijen što je vršio svoje svećeničke dužnosti, nego što ih nije vršio.“ Koliko god ove riječi bile opore i gorke, s obzirom na partizanske i komunističke zločine protiv katoličkih svećenika za vrijeme i po završetku Drugog svjetskog rata, u njima ima i istine – one istine s kojom se Katolička crkva na ovim prostorima uporno odbija susresti. Činjenica da se suvremena Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gotovo isključivo sjeća žrtava koje su pobili partizani i komunistička vlast, a zaboravlja i zapostavlja žrtve ustaškog režima, govori o ideološki pristranoj Crkvi koja zapostavlja dio vlastitih žrtava kao da bi njihovi životi bili manje vrijedni.

Budući da je Katolička crkva u Hrvatskoj posve zaokupljena Stepincem i njegovom svetošću, često se govori i o takozvanoj „Stepinčevoj crkvi“, što ne odgovara duhu Evanđelja i univerzalnom karakteru Katoličke crkve, svećenici poput Svetozara Rittiga su svjesno marginalizirani kako bi ih se u potpunosti zaboravilo. Što god se danas u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj mislilo o Svetozaru Rittigu, a uglavnom se ne misli dobro, i on je dio iste Crkve i ne može ga se odbaciti kao da nije postojao. Uostalom, Rittig je do kraja života ostao lojalan Katoličkoj crkvi, nije planirao njezino odcjepljenje od Rima, nikakvo stvaranje nacionalne Crkve, niti je pretendirao na mjesto zagrebačkog nadbiskupa, kako mu se često želi imputirati. Sve to potvrđuju dokumenti. Uostalom, da nije bio odan Crkvi, ili da joj je štetio, zasigurno bi ga njegov crkveni starješina nadbiskup Stepinac ili eventualno Sveta Stolica sankcionirali, možda ga sveli na laički stalež, a možda i posve ekskomunicirali iz Crkve. Ništa se od toga nije dogodilo, što potvrđuje da su i u Crkvi, i u njezinom jugoslavenskom dijelu i u Rimu, bili svjesni da Rittig nije anticrkveni čovjek.

Svetozar Rittig je simbol društveno i politički angažiranog svećenika, svećenika koji otvoreno iznosi svoje političke stavove i koji se nije uklanjao ni od aktivne politike. Rittig se cijeli život zanimao za politiku, pa je i nakon Drugog svjetskog rata ostao u politici, bio je predsjednik Komisije za vjerske poslove i ministar bez portfelja. Ostao je odan jugoslavenskoj ideji i jugoslavenskim vlastima i istodobno pokušavao olakšati položaj Katoličke crkve. Rittig je, dakle, model crkvenosti po kojem se aktivno sudjeluje u javnom političkom životu. Imao je Rittig i svojih mana, pogrešnih procjena i političkih promašaja, bavio se ponekad poslovima koji nisu primjereni za svećenika, volio je lagodan život i crkveni i politički utjecaj, ali jedno je sigurno, borio se cijeloga života za jugoslavensku ideju i unutar te ideje za prava Katoličke crkve. Točno je i to da se Rittig u mnogočemu prevario kad je riječ o komunističkim vlastima, prema kojima je ponekad bio i nedovoljno kritičan, ali je pokušavao humanizirati i civilizirati novu vlast. To što je vlast zloupotrebljavala Rittigovu odanost antifašističkom pokretu i ideji jugoslavenske države, ne ide na dušu Rittiga, nego na konto vlasti.

Fra Josip Markušić – Crkva treba služiti narodu, bez razlike vjere

Za razliku od Alojzija Stepinca, koji je nakon propasti Endehazije i ponovne ustanove Jugoslavije izabrao mučeništvo, i Svetozara Rittiga koji je podržao partizane i bio dio komunističkih vlasti, njihov suvremenik, bosanski franjevac fra Josip Markušić (1880.-1968.), još jedan svećenik iz toga vremena koji je marginaliziran i u vlastitoj zajednici i u Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu, u godinama poslije Drugog svjetskog rata, izabire treći put. Svjestan teškog balasta koji bosanska franjevačka provincija Bosna Srebrena i Katolička crkva općenito nose na sebi, pozivao je bosanske franjevce nakon Drugog svjetskog rata u vrijeme kad je vodio tu zajednicu (1949.-1955.) na lojalan odnos prema narodnim vlastima, da „pravilno shvate potrebe zemlje i naroda, izgradnju i obnovu, te porade na njihovu zadovoljenju u granicama svoje mogućnosti, svoga znanja i svoga vjekovnog poziva.“ Unatoč i ovakvim stavovima, bosanski franjevci su pretrpjeli mnoge ljudske i materijalne štete, ali bi one zasigurno bile i veće da ih u tom teškom vremenu nije vodio mudar čovjek. Markušić je svojom mudrošću, posjetom Titu 1949. godine i mnogobrojnim pismima i molbama koje je slao vlastima, uz podršku i nekih drugih utjecajnih bosanskih franjevaca, spasio živote mnogih franjevaca, mnoge od njih je izvukao iz zatvora, a uspio je i zadržati neke provincijske institucije, zavode i samostane, koje su vlasti htjele prisvojiti.

Fra Josip Markušić je u svom dugom životu živio u različitim političkim režimima. U vrijeme Austro-ugarske monarhije zastupao je „antiokupatorske stavove“ (I. Lovrenović) i bavio se socijalnim pitanjima puno prije nego što će se tim pitanjima službeno pozabaviti Katolička crkva. Podržavao je Kraljevinu Jugoslaviju smatrajući da je Jugoslavija najbolji politički okvir za južnoslavenske narode i bilo mu je posebno stalo do dobrih odnosa između srpskog i hrvatskog naroda od čega je, prema njegovom mišljenju, ponajviše ovisila i sudbina te političke zajednice, što će se pokazati ključnim i kod njezina raspada. Izjašnjavao se kao „okorjeli bosanski Hrvat“, ali njegovo hrvatstvo nije bilo nacionalističko i isključivo ni „telaljeno hrvatstvo“ kako je kritizirao hrvatstvo svoga vremena, nego hrvatstvo kao dio bosansko-hercegovačkog i južnoslavenskog narodnog mozaika.

Fra Josip Markušić (FOTO: Synopsis Book)

Bio je razočaran propašću Prve Jugoslavije, još razočaraniji kad je osnovana Nezavisna Država Hrvatska i nadao se propasti nacističkih i fašističkih režima u Europi. Poslije Drugog svjetskog rata, svjestan da se mnogi u Katoličkoj crkvi nisu ispravno ponijeli u ratu, među njima i njegova vlastita redovnička subraća, zagovarao je čišćenje savjesti i kajanje za grijehe i zla koja su počinjena i sudjelovanje u izgradnju nove države. Markušić je bio mudar crkveni pastir, razuman, staložen i oprezan fratar, dobro je čitao znakove vremena i znao se ispravno postaviti u društvenim i političkim pitanjima. Nije bio član udruženja katoličkih svećenika Dobri pastir osnovanog 1950. godine u Bosni i Hercegovini, ali je podržavao njegov rad jer je ono puno pomoglo bosanskim i hercegovačkim franjevcima i dijecezanskim svećenicima u BiH.

Za razliku od Stepinca koji je odbijao bilo kakvu suradnju s vlastima, Markušić je bio svjestan da se mora surađivati s narodnim vlastima, jer valja preživjeti. Prvi koji je usporedio djelovanje fra Josipa Markušića i Alojzija Stepinca bio je Ivan Lovrenović i o tome je u više navrata pisao. Neka ovdje budu citirane njegove riječi iz 2019. godine koje najbolje dočaravaju razliku između dvojice crkvenih ljudi: „Stepinac bira mučeništvo i tvrdi stav apsolutnoga odbijanja suradnje s bezbožnicima. Markušić ne misli o mučeništvu nego o rješenju. Stepinac zatvara vrata, odlazi u internaciju i smrt, i postaje sveta slika. Markušić ispituje granicu mogućega: dok na desetke bosanskih svećenika, katoličkih kao i drugih, čami u komunističkim zatvorima, on shvaća da se mora učiniti nešto pozitivno, sukladno franjevačkoj formuli secundum loca et tempora“ (živjeti prema prilikama mjesta i vremena).

Markušić ima zajedničkih osobina sa Svetozarom Rittigom, prije svega kad je riječ o njihovoj vjernosti Katoličkoj crkvi i jugoslavenskoj ideji. No, za razliku od Rittiga, koji se volio javno pokazivati i u politiku se izravno uključiti kao politički funkcionar, Markušić prati društveno-politička zbivanja, ali se izravno ne miješa u njih i često djeluje preko drugih. Vjerojatno je razlog tomu i Markušićevo razočarenje u politiku kad je nakon Prvog svjetskog rata (1919.) kratko vrijeme bio predsjednik Hrvatske težačke stranke. Prihvatio je to mjesto, kako navodi bosanski franjevac i Markušićev suvremenik fra Ignacije Gavran (1914.-2009.) na temelju Markušićevih pisama, jer je mislio „da će tako ostvariti svoje snove o ekonomskim i socijalnim pravima bosanskog seljaka, a da se neće gubiti u čisto političkim i nacionalnim napetostima.“ No, brzo se razočarao u tu stranku i općenito u politiku, a svoje razočarenje je ovako izrazio: „Hrvatska težačka stranka izdala je seljački program. Mi možemo pobijediti samo jugoslavenstvom i težačkim programom.“

Franjevci Bosne Srebrene s provincijalom Josipom Markušićem (FOTO: ivanlovrenovic.com)

Dok Rittig izravno sudjeluje u politici, Markušić je nakon lošeg iskustva s težačkom strankom oprezan i ostatak života ostaje na distanci prema dnevnoj politici. Za Rittiga bi se moglo reći da je predstavnik političkog katoliciteta, katoliciteta koji želi društvenu i političku moć te se i direktno veže uz vlast i preko vlasti pokušava ostvariti interese Crkve. Njemu nasuprot, Markušić zagovara evanđeosku Crkvu u smislu bratstva među narodima i u smislu ljudskog zajedništva s naglaskom na siromašne i socijalne ugrožene, Crkvu discipliniranih i radinih ljudi koji će svoje snage i energije uložiti za dobro naroda, i to svih naroda, bez razlike vjere.

Epilog

Možda će se nekom usporedba Stepinca, Rittiga i Markušića učiniti prenategnutom jer je riječ o trojici ljudi koji su posve različitih karaktera, ali, možda bi se ipak iz njihovih karaktera, stavova i života mogla iščitati i tri modela crkvenosti u Katoličkoj crkvi u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća. Alojzije Stepinac je simbol i predstavnik nacionalne, martirske i viktimološke Crkve koja ne prihvaća državu koja svjetonazorski i nacionalno nije njezina i zato sebe vidi isključivo kao žrtvu i radije bira mučeništvo. Svetozar Rittig je kao politički angažirani svećenik simbol i predstavnik onog dijela Katoličke crkve koji se izravno svrstao uz jugoslavensku ideju i antifašistički i narodno-oslobodilački pokret, suprotstavljajući se ustaštvu i vjerujući da je u jugoslavenskoj političkoj zajednici moguće izboriti se i za osobnu slobodu i za slobodu Crkve. Za razliku od njih dvojice fra Josip Markušić je bio protiv ustaške Endehazije i nacističkih i fašističkih režima, ali bio je i svjestan da se ni uz jednu vlast ne treba vezati, jer vlasti dolaze i prolaze, i da je najvažnije sačuvati vlastiti obraz i u individualnom i u kolektivnom smislu. Alojzije Stepinac je simbol nacionalne, hijerarhijske i mučeničke Crkve. Svetozar Rittig predstavlja društveno i političku angažiranu Crkvu. Fra Josip Markušić se zalaže za evanđeosku Crkvu, Crkvu čiste savjesti, odgovornosti i vjerničkog svjedočenja.

Usporedno čitanje i analiziranje života trojice crkvenih ljudi (važno je napomenuti i to da su ostali sa svojim narodom za razliku od drugih koji su pobjegli i napustili i službu i narod) koji su obilježili vrijeme u kojem su živjeli pokazuje da se Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne može svesti na „Stepinčevu crkvu“, da je u njoj uvijek bilo i ima i drugačijih pogleda na život i drugačijih svjedočenja vjere, što pokazuju i životi katoličkog svećenika Svetozara Rittiga i bosanskog franjevca fra Josipa Markušića. Ništa drugačije nije ni danas unatoč tome što u Katoličkoj crkvi dominiraju oni koji bi dokinuli razlike u mišljenju i u ime „jedinstva“ sve uniformirali.

Lupiga.Com via Polis

Naslovna fotografija: Wikipedia/Synopsis book