Cijeli svijet bio je zgrožen nakon što je 10. rujna prošle godine planetu obišla vijest kako je u jednom stockholmskom trgovačkom centru na smrt, nožem, izbodena švedska ministrica vanjskih poslova, Anne Lidnh. Uslijedila je jedna od najvećih policijskih potraga u povijesti Švedske. Dani su prolazili, tisuće Šveđana plačući je polagalo vijence u spomen na Anne, a policija je tapkala u mraku, sve dok dva tjedna nakon ubojstva nije privela 25-godišnjeg Mihajla Mihajlovića - čovjeka kojem je 14-og siječnja 2004. godine započelo suđenje u kojem ga se tereti za ubojstvo Anne Lindh.

Mihajla je policija pronašla pomoću vrpci iz sustava nadgledanja u trgovačkom centru, a nakon hapšenja utvrđeno je da njegov DNK odgovora onom pronađenom na kapi i nožu

Anna Lindh i Mihajlo Mihajlović na    dan ubojstva

koje je ubojica ostavio na mjestu zločina. Nakon više mjeseci nijekanja počinjenog ubojstva, Mihajlo je tjedan dana prije suđenja ipak priznao kako je on kriv za smrt Anne Lindh. Njegov odvjetnik javnosti je obznanio kako ubojstvom nije upravljao nikakav politički motiv, te kako ono nije planirano, već je slučajnost povezana s nizom okolnosti. Ta izjava je uzburkala švedsku javnost, jer su tamošnji mediji već mjesecima nagađali kako je pravi razlog ubojstvu to što je Mihajlo srpskog podrijetla, a kao takav bio je kivan na Švedsku koja je podržala NATO tijekom napada na Srbiju, 1999. godine.

Ipak se čini kako su to bila prehrabra nagađanja, jer Mihajlo Mihajlović Mića psihički je poremećen mladić sa pozamašnim policijskim dosjeom u kojem je evidentna njegova sklonost nasilničkom ponašanju, baš kao i njegovi problemi s drogom.

Mihajlovi roditelji doselili su se u Švedsku sredinom sedamdesetih godina. Mihajlo se sa šest godina vraća u Srbiju, te je osnovnu školu završio u Pružatovcu selu kraj Mladenovca, što je pak, grubo rečeno, nedaleko od Beograda. To je ujedno i sve što optuženi ima

Mihajlo glavom i bradom

od obrazovanja, jer nakon završene osnovne vraća se u Švedsku gdje se nikako ne uklapa u sredinu. Nije imao prijatelja, ponajviše zahvaljujući tome što je u Srbiji zaboravio švedski jezik. Nije se uklopio niti u svoju obitelj. Roditelji su smatrali kako je ljut na njih jer su ga odveli iz Srbije, a jednom prilikom na oca je nasrnuo nožem, nakon čega je završio u popravnom domu. Neki izvori tvrde da je zapravo uzrok cijelog problema, a samim time i smrti ministrice Lindh, Mihajlov otac, Dragoslav koji je fizički maltretirao cijelu obitelj. Da možda nešto ima u toj tvrdnji navodi nas činjenica kako i Mihajlova sestra također ima psihičkih problema uslijed čega je podvrgnuta dugotrajnom liječenju. Od onih nekoliko Mićinih poznanika novinari su saznali kako je Mihajlo znao reći da će postati slavan tako što će ubiti neku poznatu osobu. Od istih se saznalo kako mu je idol bio Dragan Joksović Joksa, nekrunisani kralj srpske mafije koji je svoj život završio u Stockholmu, ležeći izrešetan na tlu. Najveći Mićin prijestup zbio se prije pet godina kada je dvije godine progonio 15-godišnju djevojku, također srpskog podrijetla. Njena obitelj bila je prinuđena preseliti se i promijeniti identitet, budući je Mića više puta prijetio kako će silovati i djevojku i njenu majku.

Nož s kojim je ubijena ministrica      Lindh

Srbijanski novinari o životu optuženog informirali su se nešto više nego njihovih švedskih kolega, ponajviše zahvaljujući Životi Mihajloviću, Mićinom djedu koji je obitelj i odveo u Švedsku. Njega su novinari posjetili prije nego je i čuo što se događa njegovom unuku. Odmah je nanjušio zlo. Znam da je nešto loše, čim ste vi došli, nećete da kažete zašto … onaj kome se najviše radujete najviše gorčine ti donese. Neda ti ni da umreš na miru, rekao je Života. Kaže kako mu sin nikada nije govorio o problemima u obitelji, pa čak ni već spomenutom prilikom kada je Mića nožem napao oca i ozlijedio mu lijevo oko, zbog čega se Dragoslav obreo u bolnici. O psihičkim problemima svoga unuka nije imao pojma. Njemu su rekli tek da Mićina sestra nije dobro i da zbog toga ne radi, već je podvrgnuta medicinskom tretmanu. Obitelj je prema Životinim riječima materijalno vrlo dobro osigurana, dijelom i zbog njegove švedske mirovine koju im je ostavio na uživanje, a i unuk mu, dodaje, radi kao vodoinstalater. Mića, kaže, ne vozi, iako ima novog BMW-a u garaži.

Mihajlo je policijskim inspektorima prilikom priznanja zločina rekao: Osjećao sam se užasno, bio sam očajan i nisam znao što da učinim. Tada sam čuo glasove koji su mi govorili ... Onda sam vidio Annu Lindh i napao sam je. Nakon toga sam pobjegao i izgubio nož u liftu. Kaže i kako su mu se glasovi u glavi javljali na materinjem, srpskom jeziku i da vjeruje kako je to Isusov glas. Istu priču ponovio je i na suđenju, koje u trenutku dok sastavljam ovu e-ciklopediju, još uvijek traje, jer čini se kako vještačenje tima psihijatara u stručnoj procjeni Mihajla, nije baš lagan posao. Osim toga tužitelji Mići pokušavaju dokazati još jednu ubojstvo. Detalji još uvijek nisu poznati, ali zna se kako je riječ o ubojstvu jedne starije osobe 2000. godine. Kazna koja prijeti Mići varira od deset godina zatvora pa do doživotnog boravka u istom. Prema anketi jedno

"Divna", ali ubijena     osoba

g švedskog dnevnog lista 47% ispitanika drži kako će Mića biti osuđen na psihijatrijsko liječenje, dok 43% misli da će biti osuđen na zatvorsku kaznu. Ostatak anketiranih Šveđana podijelio se između ostala četiri ponuđena odgovora, među kojima je i onaj da Mića uopće neće biti osuđen.

Tijekom prvog dana suđenja Mihajlo se dobro držao. Govorio je smirenim tonom, osim u trenutku kada ga je tužitelj nekoliko puta upitao o njegovom kretanju na mjestu zločina. Rekao je kako se ne sjeća napada jer se sve odigralo vrlo brzo. Na optužbu kako je planirao napad nakon što je vidio ministricu Lindh, odvratio je kako nikakvog planiranja nije bilo. Na izlazu iz trgovačkog centra ju je vidio i istovremenu čuo glas u glavi koji mu je rekao da je mora ubiti. To je i učinio, iako kaže, nema ništa protiv nje, bila mu je divna osoba. Kada je čuo da je umrla, bio je jako tužan, te mu je jasno da to nije trebao učiniti. Mića je zatražio da suđenje ne prenose televizijske kamere, jer bi ga one sputale u opuštenom i slobodnom govoru.