Karakteristike razvoja mentalno retardiranog djeteta

Roditelji mentalno retardirane djece također mogu biti mentalno retardirane osobe ili osobe kojima je na drugi način oštećen duševni razvoj. Oni od najranijeg djetinjstva ne pružaju djetetu adekvatnu njegu, pa djeca često pobolijevaju. Prehrana takve djece nedostatna je, nestručna, pa su često pothranjena. Uz to, higijena je slaba, što pridonosi morbiditetu mentalno retardirane djece. Mentalno nedovoljno razvijena ili duševno bolesna majka nije sposobna pružiti djetetu svu potrebnu nježnost.

Nerijetko su njezini postupci grubi, pokreti nezgrapni, a emocionalnih reakcija nema, ili su nepotrebno prenaglašene. U takvoj se atmosferi emocionalni razvoj djeteta odvija usporeno.

I ako roditelji nisu mentalno retardirani ili duševno bolesne osobe, psihički razvoj mentalno nedovoljno razvijenog ili invalidnog djeteta može ipak biti poremećen. Fizički izgled oštećenog djeteta ne stimulira roditelje. Takvim se djetetom očevi nešto manje bave. Invalidnost djeteta poneki roditelji smatraju sramotom te dijete isključuju iz kontakta sa svojim znancima, čime se za dijete sužava krug usvajanja novih znanja i stjecanja novih emocionalnih iskustava.

Mentalno nedovoljno razvijena djeca teško usvajaju nova znanja, a uz to ne primjenjuju već stečeno znanje i iskustvo. Događa se da se roditelj povuče, prestane dijete učiti nove riječi, ili se obeshrabri pa to čini rijetko, ponestane mu entuzijazma i ustrajnosti pri navikavanju mentalno nedovoljno razvijenog djeteta na samostalnost u prehrani i higijeni. Uz to, mentalno nedovoljno razvijeno dijete ne daje roditeljima dovoljno poticaja da se njime bave. Zapostavljanje djeteta uzrok je sve većeg zaostajanja njegova emocionalnog, intelektualnog i motornog razvoja.

Pojedini roditelji zapostavljaju mentalno nedovoljno razvijeno dijete na račun zdrave djece u obitelji. Zdravo dijete preferiraju u prehrani, odijevanju, školovanju i sl. Time hendikepirano dijete biva i emocionalno uskraćeno, pa razvoj njegova karaktera može biti pogrešno usmjeren. To je razlog netrpeljivosti hendikepiranog djeteta prema zdravoj djeci i sestrama. Hendikepirano dijete osjeća da je suvišno i nepoželjno, postaje nepovjerljivo, povlači se u sebe ili postaje podmuklo i lukavošću pokušava pribaviti ono što želi. U takvoj situaciji, protrahirane enureze, enkompreze ili drugi psihogeni fenomeni i bolesti mogu biti sredstvo kojim hendikepirano dijete i nesvjesno prisiljava majku da i za nj odvoji vremena za njegu, malo pažnje i ljubavi.

Ti se konverzivni fenomeni pri obradi hendikepiranog djeteta često ne tumače kao podsvjesno sredstvo kojim dijete želi zadržati emocionalni kontakt s ukućanima, već kao simptomi teške mentalne retardacije. Zbog nesagledavanja simptoma, može se stvoriti zaključak da je posrijedi teža retardacija nego što jest, pa se izbor škole i rehabilitacija izvrše na štetu djeteta.

Hendikepirano dijete, zbog nedovoljne mentalne razvijenosti, svoga fizičkog izgleda, govornog defekta, nepokretnosti, paretičnosti udova i drugih oblika invalidnosti, može imati izuzetno nepovoljne uvjete za psihički razvoj. Nemogućnost djeteta da dohvati željene predmete, nesamostalnost u prehrani i higijeni stvaraju u djetetu osjećaj zavisnosti od drugih i bespomoćnosti, koja može biti kompenzirana tek uz mnogo truda i razumijevanja ukućana, koji moraju djetetu pomoći da razvije bar djelomičnu samostalnost, u skladu sa svojim oštećenjem.

Mentalno nedovoljno razvijena djeca često ne mogu ravnopravno sudjelovati u igri vršnjaka, ili to ne mogu nikako. Ona se povlače u sebe, pa im je zbog toga uskraćeno uvježbavanje motorike, govora, vježbanja i proširivanja mašte te još više zaostaju za vršnjacima, nerijetko postaju ljubomorni, zavidni, podmukli, u grupi traže privilegije te se jaz između njih i zdrave djece produbljuje, njihova izoliranost postaje sve veća. Time im je tek uskraćeno uvjebavanje motorike, stjecanje novih znanja i emocionalnih iskustava. Opet se zatvara začarani krug u kojem hendikepirano dijete motorički i intelektualno sve više zaostaje za vršnjacima.

Tjelesna invalidnost čini dijete nepokretnim ili slabije pokretnim. Hendikepirana djeca često kasnije prohodaju i slabije su pokretna, pa se vidokrug njihova interesa ograničava. Slabija pokretnost i tjelesna invalidnost česti su uzroci odbacivanja hendikepiranog djeteta iz grupe vršnjaka. Osim toga, mentalno nedovoljno razvijena djeca često ometaju igre svojom sporošću i neshvaćanjem. Katkad roditelji sami poduzimaju nešto radi jačanja snage ili pokretljivosti paretičnog dijela tijela. Njihova nestručnost, nestrpljenje, bolovi koje dijete trpi i sl. mogu pobuditi i otpor djeteta prema takvim radnjama. Kada kasnije rehabilitaciju započne stručna medicinska osoba, dijete, naučeno da su masaža i pokreti paretičnog dijela prije izazivali bolove i bili neugodni, pruža otpor, boji se i negativno se odnosi prema fizikalnom terapeutu i rehabilitaciji uopće. Takav stav djeteta može rehabilitaciju otežati ili je čak onemogućiti. Zbog toga je važno da rehabilitacija započne što prije, da je obavljaju samo stručne osobe, a roditelji da provode samo one radnje i samo na način koji savjetuju stručnjaci. Pokušaj uvježbavanja govora uz nestrpljenje i kažnjavanje djeteta za neuspjeh, što ponekad čine roditelji, može u njemu izazvati strah i otpor, koji će znatno otežati ili onemogućiti rad logopedu. Tada će uz logoterapiju biti potrebna i psihoterapija djeteta i savjetovanje roditelja.

Mentalno retardirana djeca često zbog svoje osnovne bolesti provode, radi dijagnoze i terapije, mnogo vremena u bolnicama. Kod njih se, po pravilu, rade mnoge dijagnostičke pretrage. Njihove su bolesti većinom kronične i teško izlječive. Zbog svega toga, ta djeca imaju dobro poznati sindrom hospitalizma, a ako se on ne prepozna, mogu se pri psihološkom testiranju dobti pogrešni rezultati.

Inzistiranje na tome da dijete brzo nauči čitati, pisati i računati, može u djeteta izazvati otpor, pogotovo ako ga zbog neuspjeha kažnjavaju, omalovažavaju ili ismijavaju drugi učenici. Dijete odbija suradnju, šuti ili na drugi način izražava svoj negativizam. Nekada su tegobe vrlo izražene, pa dijete regredira u svom ponašanju. Ponovno se javlja enureza, enkompreza i sl. Ponekad se ta djeca pokušavaju afirmirati u grupi vršnjaka glasnim govorom, smijehom, ometanjem nastave i drugim smetnjama u ponašanju. Druga djeca reagiraju konverzivnim fenomenima: mucanjem, tepanjem, gastointestinalnim tegobama, glavoboljom i sl. Jaz između mentalno nedovoljno razvijenog djeteta i ostale djece produbljuje se što više zdrava djeca napreduju u nastavnom programu. Hendikepirano dijete sve više zaostaje, ne može pratiti zbivanja u grupi vršnjaka, počinje se izolirati, postaje nervozno, depresivno, prkosno, sukobljava se s vršnjacima. Ako je jako izražena, takva sekundarna neurotizacija izaziva teže smetnje u ponašanju, na što uslijede sankcije škole, pa situacija za hendikepirano dijete postaje još teža.