Uvijek me bilo strah kakva će ova moja dva tikvana ispasti. „Nije čudo sinko što se sve događa, pogledaj samo kakve igrice igraju“, zgražala se moja stara nad njihovim Playstationom. Često sam bio zgrožen i sam. U nekakvoj Grand Treft pizdariji možeš ljude prebijati palicama, gaziti policajce autom, možeš što ti padne na pamet. Nikada im nisam branio ništa, i zbog toga me najviše i bilo strah. Empatija. Kako će razviti empatiju prema drugima ako se fizički ne druže? Ne razumiju tuđe nevolje, probleme. Na društvenim mrežama svi su divni i krasni, u igricama svi imaju dva i više života. Svijest o tome da je život samo jedan shvatiš kada padneš s bicikla, kada vidiš prijatelja slomljene ruke ili noge nakon pada sa stabla. Ljubav. Da bi spoznao i shvatio ljubav moraš se držati za ruke, moraš osjetiti nečije usne na svojima.

Hrvatska crkvena elita, uz časne izuzetke, gotovo je uvijek koračala na začelju kolone progresivnih kretanja u vlastitim redovima onda kada je do njih dolazilo. Teško je, nažalost, naša biskupska vrhuška mogla prepoznati bilo kakve dodirne točke a još manje “bratstvo” između njihovog poimanja kršćanstva i lijevih političkih pozicija. Pa zašto bi sada od njih očekivali nešto drugo? Očito biskupima i inače teško ide razlikovanje javne od privatne, državne od građanske sfere. Odavno je religija “protjerana” iz javnog u prostor privatnog prava. Ona više nije “duh države” nego “duh građanskog društva”. Ali je naši biskupi očito i dalje u velikoj mjeri poistovjećuju s kompletnom zajednicom ne prihvaćajući njeno “preseljenje” u sferu “privatnih interesa”, što je inače preduvjet političke emancipacije zajednice, ali i pojedinaca.

Opsežno istraživanje o prisutnosti seksizma u medijima koje je proveo Centar za građanske inicijative iz Poreča otkriva kako su seksualna objektivizacija žena, pogrdno izvještavanje te podržavanje rodnih stereotipa najčešći oblici seksizma u hrvatskim medijima. Istraživanje je provedeno u sklopu projekta „Seksizam naš svagdašnji”, njime je obuhvaćeno 49 nacionalnih i lokalnih medija koje su istraživači pratili punih deset mjeseci. Tijekom tog razdoblja Centar za građanske inicijative iz Poreča detektirao je 4.463 članka seksističkog, homofobnog ili transfobnog sadržaja što, u prosjeku, znači gotovo 15 neprimjerenih tekstova dnevno. Portali koji su prednjačili po broju seksističkih članaka su Net.hr (565), Dnevno.hr (381), Slobodna Dalmacija (241), 24 sata i Dnevnik.hr (84).

Pitate se tko najviše priča u Saboru i koje su stranke najaktivnije? Htjeli biste doznati da li su vladajući održali obećanje iz prošle kampanje? Na nogostupu pored kuće zapeli ste za susjedovu zahrđalu veš mašinu? Čak i vrhunska sredstva za čišćenje gube magična svojstva pred ovakvim nevoljama, ali Gong ima rješenje! Od 9. travnja u Gradskoj knjižnici na zagrebačkom Starčevićevom trgu kreću radionice koje će od vas napraviti aktivnog građanina, a od vlasti i javne uprave odgovornije i kvalitetnije sluge građana. Radionice „Gongovi digitalni alati za više političkog sudjelovanja javnosti i više transparentnosti vlasti” traju 90 minuta tijekom kojih ćete naučiti kako da na jednostavan način dođete do odgovora za koje niste ni znali da postoje. No, to ni izbliza nisu svi korisni alati koje ćete otkriti u ovom tekstu.

"Imam osjećaj da se ovdje neki osjećaju boljima od drugih samo na temelju toga gdje su rođeni. To nije samo problem u Beogradu. Kao da nije isto ako kažeš da si rođen u Zagrebu ili negdje na Kordunu, u Sarajevu ili na nekom selu. Postoji određeni osjećaj superiornosti prema drugima iz drugih država, ali i iz drugih gradova unutar države", kaže gost Radio Karantina, Miguel Roan, Španjolac s kragujevačkom adresom, balkanolog i urednik časopisa Balcanismo. S novom sezonom Radio Karantin donosi i novi koncept u kojem svake druge srijede dolaze sugovornici koji su, ili odselili, ili doselili na Balkan. Roan je umalo završio u Africi kada ga je jedno putovanje u Beograd potaknulo da promijeni planove, potraži posao kao učitelj španjolskog jezika da bi već 2006. dobio mjesto na Politikologiji u Beogradu gdje je proveo tri godine, naučio jezik i štošta drugo.

„Prestani izmišljati, pretjeruješ!”, česta je primjedba koju osobe što pate od mizofonije čuju i od najbližih članova obitelji. Ništa bolja situacija nije niti na poslu. Konstantno klikanje mišem, mljackanje u pauzi za ručak, tipkanje na tastaturi, repetitivni zvukovi, ljudski ili mehanički, neke od nas dovode do anksioznosti, iritacije, ljutnje i bijesa koje je katkad najlakše riješiti dizanjem od stola, a u posebno zahtjevnim situacijama pribjegava se i drastičnim rješenjima poput otkaza ili selidbe. Zvuči pretjerano? U suštini dolazi do nerazumijevanja zbog neznanja. Često se ljudi u njihovoj okolini pitaju otkud tolika agresija, a ništa strašno se nije dogodilo. Ono što ne znaju jest koliko dugo, osobe koje pate od mizofonije, šutke trpe neugodne fiziološke i emocionalne reakcije.