TERORIST EMIRA IMAMOVIĆA PIRKETA

Prihvaćanje odbačenih

ritn by: Emir Imamović Pirke | 03.01.2018.
'TERORIST' EMIRA IMAMOVIĆA PIRKETA: Prihvaćanje odbačenih
Unutar svijeta u kojeg je ušao ljudi su se međusobno nazivali braćom, nikakvih materijalnih razlika nije bilo, strogi vojni ustroj se poštovao bez pogovora, propagirala jednakost svake vrste i, posebno u početku, pokazivalo razumijevanje za mane onih koji nisu bili jednako vješti u ratovanju, pa i jednako spremni poginuti. Bilo je dovoljno i poželjno slijediti pravila, vjerovati da za svaki ovozemaljski problem postoji ili jasan uzrok ili neko ko će ga već riješiti i borbu smatrati, što Mirzi nije palo teško, važnijom od bilo čega drugog. On je svakako osjećao da više ničega nema izvan jedinice i mimo ljudi koji su od njega učili bosanski, upućujući ga polako u prakticiranje vjerskih obaveza. Predao im se bez ikakvog pokušaja da zadrži nešto od ranijeg, vlastitog identiteta. Onoga kojeg se grozio dok od njega nije počeo bježati.

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku.

Sarajevski novinar i pisac sa šibenskom adresom Emir Imamović Pirke, autor romana "Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince" (AGM, 2006.), "Tajna doline piramida" (Algoritam, 2008.) i "Treće poluvrijeme" (Algoritam, 2010.), pripremio je za izdavanje svoj novi roman, čiji ulomak je kao znak pažnje i podrške dostavio na objavu Lupigi. Roman nosi radni naziv "Terorist", a govori o teoriji i praksi razvoja njegovog glavnog junaka od socijalističke sirotinje do teroriste ISIL-a, unatoč svemu i zbog svega...

Prihvaćanje odbačenih

“Čovjek napušta svoj dom i odlazi se boriti za ponižene. To zvuči herojski sve dok umjesto ‘čovjek’ ne napišete ‘musliman’. Tada on postaje terorist i ekstremist. Tako se na to gleda na Zapadu”, napisao je Iftikhar Jaman na Twitteru prije nego je poginuo kao vojnik Islamske države 2013. godine. Ne zna se jesu li mu to bile zadnje riječi u životu, ali zna da jesu na društvenim mrežama. Bio je, poput Karima Amira, junaka romana „Budha iz predgrađa“ Hanifa Kureishija, „Britanac rodom i porijeklom“. No, nije se tako osjećao.

Prve, kako su ih nazivali, arapske dobrovoljce, Mirza je sreo u dolini rijeke Lašve malo po odlasku iz Tuzle. Doživio ih je kao ljude koji su, poput onih iz prve rečenice Jamanovog twetta, napustili svoje domove i došli se tu, u Bosnu i Hercegovinu, boriti za ponižene. O njihovim stvarnim motivima tada nije imao pojma. Kasnije ih je, a nije mu trebalo puno, i razumio i prihvatio.

Odred El Mujahid (SCREENSHOT: YouTube)

Većina Mirzinih bosanskohercegovačkih suboraca, nije krivo reći skoro svi, sa zazorom su gledali na mudžahedine, veterane afganistanskog rata i fanatike za kojima su najčešće postojale potjernice u zemljama rođenja. Ništa, osim navodno istoga cilja, nije povezivalo bosanske vojnike, muslimane, sa strancima u istim uniformama i obilježjima. Arapi su, što je ubrzo postao nazivnik za uvezene ratnike, iako netačan, jer naprosto neki to nisu bili, izgledali drugačije, jezička barijera bila je nepremostiva, a njihovo insistiranje na ispunjavanju vjerskih obaveza i pokušaji mijenjanja lokalnih običaja i kulture kod značajnog broja pripadnika Armije BiH izazivali su odium. Istina, respektirana je njihova hrabrost, ali ne i pravila življenja.

Tog proljeća 1993. došlo je i do oružanog sukoba između lokalnih boraca i onih koji su sve više privlačili Mirzinu pažnju. Bosanci su vrijeme između bitaka provodili i pijući alkohol, najčešće domaću rakiju, dok su stranci to strogo zabranjivali, uništavajući piće kada god bi mogli. Bosanskohercegovački način prakticiranja islama i općeniti odnos naspram vjerskih regula nije imao dodirnih tačaka sa onim kako su Afganistanci, Jemenci, Saudijci i drugi živjeli svoje shvatanje vjere i pripadnosti ummetu.

Pokušaj da sa Mirzom razgovaram o njegovim razlozima dobrovoljnog odlaska u odred El Mudžahid, završio je rečenicom čija je upotrebna vrijednost prikrivanje svijesti ili znanja o nečemu. I to je, je li, bila Allahova volja. Na moje pitanje da li je uopće znao, recimo, klanjati, odmahnuo je rukom, odšutio nekoliko trenutaka i rekao da u zatvoru nije propustio niti jedan namaz (molitvu).

„Ljudima poput Mirze“, kazao mi je psiholog Edin Mulabdić iz Sarajeva, „potreban je stalni osjećaj zaštićenosti. Ako, dakle, kod njega nije postojao nikakav vjerski, a teško da jeste i politički motiv, dok kulturoloških svakako nije imao, onda je vjerovatni razlog slika koju je stvorio o tim stranim borcima i način na koji se sa njihovom pozicijom identificirao. I oni su u tom trenutku, kao i on u većem, možda i cijelom periodu svog života, bili na neki način izopćeni. Naravno, to što su razlozi njihovog neprihvatanja od većine, odnosno onih sa kojima je Mirza bio, suprotni onima zbog kojih on nije pripadao tamo gdje je ranije mislio da treba, njemu nije igralo nikakvu ulogu. Pri tome, dijelio je sa njima nešto zajedničko: nemogućnost povratka kući. Doživljavao ih je sebi sličnima, za razliku od domaćih vojnika koji su se mogli vratiti svojim kućama ili su, ukoliko su bile izbjeglice, s tim ciljem i ratovali. On je samo bježao i trebali su mu, da tako kažem, saputnici. Sa druge strane i on je njima trebao, jer svoje misionarske ciljeve nisu mogli ostvariti ukoliko ne pridobijaju podršku onih kod kojih su došli. To je, zapravo, jedan splet interesa u koji je on upao, očito emocionalno nezreo, nesiguran i nespreman da se suoči sa samim sobom. Na kraju, izražena religijska komponenta kod tih takozvanih mudžahedina njemu je bila smirujuća i olakšavajuća. Ako je, kako obično govore, sve božija volja, onda čovjek, pogotovo Mirzinog sklopa, doživljava određenu vrstu oslobađanja od vlastite odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno, odnosno za događaje u kojima je učestvovao nekada i mimo svoje volje, ali sa nesumnjivim traumatičnim posljedicama“.

Zastava "kavkaskog emirata" (FOTO: wikipedia)

Pomislio sam kako ne bi bilo loše Mirzi dati Mulabdićevu procjenu i odustao. Njegov fanatizam, kao i bilo čiji, ne počiva na naučnim dokazima i tezama, već na njihovom ignoriranju ili, u najboljem, samim time i rijetkom slučaju, selektivnom prihvatanju predočenih fakata.

On, naravno, nije bio jedini koji nije shvatao složenost rata u Bosni i Hercegovini, a kako, pri tome, nije imao ni naročitu naobrazbu, bilo svjetovnu ili vjersku, predstavljao je savršen materijal za oblikovanje: ne isključivo od onih kojima se priključio, već od bilo koga, samo što nikoga drugog nije bilo tako blizu.

U jedinstvu vremena, prostora i radnje, Mirza je postao mudžahid, kao što je mogao postati dio grupe njemačkih protestanata posvećenih borbi za neovisnost malih država ili plaćenika sa, recimo, stažom u francuskoj Legiji stranaca. Da jeste, odnosno da je prihvaćen kao u El Mudžahidu i da se sa nekim drugim osjećao jednako zaštićeno, ostao bi isto odan i predan ideji koju nikada nije propitivao.

Iron Maiden Zippo (FOTO: flushthefashion.com)

Unutar svijeta u kojeg je ušao ljudi su se međusobno nazivali braćom, nikakvih materijalnih razlika nije bilo, strogi vojni ustroj se poštovao bez pogovora, propagirala jednakost svake vrste i, posebno u početku, pokazivalo razumijevanje za mane onih koji nisu bili jednako vješti u ratovanju, pa i jednako spremni poginuti. Bilo je dovoljno i poželjno slijediti pravila, vjerovati da za svaki ovozemaljski problem postoji ili jasan uzrok ili neko ko će ga već riješiti i borbu smatrati, što Mirzi nije palo teško, važnijom od bilo čega drugog. On je svakako osjećao da više ničega nema izvan jedinice i mimo ljudi koji su od njega učili bosanski, upućujući ga polako u prakticiranje vjerskih obaveza.

Predao im se bez ikakvog pokušaja da zadrži nešto od ranijeg, vlastitog identiteta. Onoga kojeg se grozio dok od njega nije počeo bježati. Prvo je prestao pušiti. Rekli su mu kako muslimanu ne priliči da mu se dimi iz usta. Kimnuo je glavom, bacio cigaretu na zemlju, zgazio je čizmom, pa iz džepa izvadio još dvije kutije i zgužvao ih. Nikada, kaže, nije osjetio nikotinsku krizu, niti želju da opet zapali. Tvrdi tek kako je jednom, noć prije nego će ga austrijska policija izručiti Bosni i Hercegovini, sanjao kako puši. Cigarete je u tom snu palio Edijevim Zippo upaljačem na kojem je pisalo Iron Maiden.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

 

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Možete koristiti i QR kôd. Cijenimo svaku podršku.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije