Elem, predsjednik Privremenog organa Grada Beograda, Aleksandar Šapić, najavio je nedavno da će pokrenuti inicijativu da se posmrtni ostaci Josipa Broza Tita premjeste iz Kuće cvijeća u Kumrovec. Da ga citiramo: „Pokrenuću inicijativu da jednom za svagda završimo sa tom Kućom cveća, i da Josipa Broza vratimo tamo u Kumrovec, odakle je došao, a da Kuća cveća bude mesto gde će počivati najveći srpski velikani, da to bude muzej srpske istorije“. Od kud toliki animozitet prema čovjeku koji je umro 1980. godine? Odgovor je jednostavan, ne plaše se oni mrtvog Tita, već simbolike koju on predstavlja. Tito je jedan od rijetkih državnika za kojim su građani istinski i iskreno plakali, nakon njegove smrti. Jedini način da danas zaplaču za nekim političarom jeste suzavac, mada ne isključujem ni suze radosnice. Zbog toga je Tito opasan i zato ga treba ukloniti, ne samo iz Beograda, već iz istorije ovih prostora i sjećanja naših ljudi.

Normalno da se zgražamo nad velikim slučajevima seksualnog uznemiravanja poput onog koji je recentno prsnuo poput guze u koju ste uvalili laksativ nakon višednevnog zatvora. Što nam drugo preostaje? Na svakodnevna seksualna uznemiravanja više ni ne trepćemo, ne znamo ženu koja nije doživjela seksualno uznemiravanje pa eto, normalno, ostajemo u šoku i nevjerici kad prsne veliki slučaj. Normalno da ćete zbog toga što niste spremni prijaviti nasilje biti osuđivani i da će svekolika javnost tvrditi da nema druge opcije ako žrtve ne prijave iako se seksualno uznemiravanje može goniti po službenoj dužnosti. Ma tko normalan zna zakone zemlje u kojoj živi ili provjeri kako to ide sa seksualnim uznemiravanjem prije prozivki žrtava. Niste raspoložene ni za trpljenje seksualnog nasilja, ali žene ste pa tko vas pita.

Realizaciju egzekucije sa Vučićevim potpisom započeli su pripadnici nacionalističke nevladine organizacije Naši i nečega što se ispod grafita kojim najavljuje ubistvo potpisuje sa “Srpska Vojvodina”. Ta je banda ispisivala grafit “Dinko Šakiću za večni dom si spreman” i sprečavala prijatelje i komšiluk da ga uklone. Podivljali čopor pravovernih naprednjaka, kukavica u nameri da se dodvore predsedniku, nadmetao se u vređanju, angažovane su skupine podmlatka koje blokiraju Filozofski fakultet, zahtevajući Gruhonjićevo udaljavanje iz nastave, organizovani su skupovi podrške akademske i demokratske javnosti. Jeste, reagovala je policija, došlo par policajaca na Fakultet i konstatovalo da tu za njih nema posla. Tužilaštvo je ćutalo, Filozofski fakultet ostao je zakatančen za profesore, osoblje i studente.

Onda je krenula potraga za pločama, koja se polako pretvorila u ovisnost. Naravno, kod mene nije bilo takve prodavnice i onda si primoran da se dovijaš na razne načine, a to u praksi znači, prvo rodbina, onda prijatelji i na kraju internet. Ipak, kada krenete da kupujete polovne ploče, dođete do nekih veoma zanimljivih društvenih fenomena. Kada želite da kupite ploču onlajn u BiH, skoncentrišite se na gradove i mjesta koja tokom rata nikada nisu „oslobađana“ od strane neke vojske. To ne znači da ti gradovi nisu stradali tokom rata, već da ih stanovnici nisu napuštali. Gdje su ostali ljudi, ostale su i ploče. Često mi se desi da kada kupim ploču dobijem na njoj ime vlasnika te ploče ili tekst sa posvetom. Ima tu na omotima Sanja, Dragana, Franja, Edina i mnogih drugih imena, ali meni je najdraža ploča sa jednim pečatom.

Zato mi je jasno da i sam u ovim mojim odmaklim godinama naprosto ne razumijem što se događa. Možda ova mladež sluti potpuni kraj onog što je bilo, sumrak jednog sklopa vrijednosti, jednog svijeta, pa brine samo o svome Sada, jer njihov život jeste sada, dešava se sada, pa je njima svijet ono što je svijet u njihovim očima, vrijednosti su ono što su njihove vrijednosti, a to je u njihovim telefonima, nije u davnim vremenima i temeljnim pitanjima bez trajnog odgovora, mladima nije do truda tamo gdje bitka ne može biti dobivena, a nije ni u budućnosti, koja je uvijek bila i sve je više neizvjesna. Možda bih im to i rekao, ali mislim da me oni ne bi čuli, a nisu ni ovdje, nego su tamo, zauzeti su onim što im se dešava na malom ekranu njihove najdraže sprave, ne brinu puno o onome što ih okružuje, sve dok to jednom i do njih ne dođe.

Kakve li ironije nazvati događaj (REBEDU 2024.) koji u četiri dana (u koja pada i 8. mart) okuplja isključivo muškarce (njih 16) na teme rata i nacionalizma po subverzivno satiričnim stihovima briljantnog Predraga Lucića. Sve što se moglo krivo posložiti u vezi ovog događanja krivo se posložilo (uključujući naziv knjige jednog od nastupajućih, Zorana Predina, zbog čega je njegova “Bezgrešna” uz Lucićevu “mamu” bila jedina žena u najavi). U tom i takvom kontekstu čak su se i antologijski antiratni stihovi pokazali simptomatični i na veliku nepravdu Luciću, sami po sebi problematični. Drugovi, zajebaste. Koliko je tko shvatio, ostaje vidjeti. Reći ću još samo da ne razumjeti važnost rodne dimenzije u kritici pa i dekonstrukciji nacionalističkih i ratnih narativa te nužnost dekonstrukcije ustaljenih obrazaca zaboravljanja žena, naprosto nije suvislo.

Za ovu priču nije toliko važno, ali ako nekoga zanima J.P. Parkovi su se bavili isključivo hrvatskim smećem, a J.P. Komunalno bošnjačkim. Srpskim smećem su se bavile oba preduzeća. Elem, poenta je nešto drugo. Ovaj civilizacijski skok ujedinjenja dva komunalna preduzeća u Mostaru se dešava 29 godina nakon rata. Toliko je vremena moralo da prođe da bi bošnjački i hrvatski političari skontali da im je efikasnije i isplativije da naprave jedno preduzeće, umjesto dva. Toliko im je vremena trebalo da skontaju da se smeće ne dijeli po etničkoj pripadnosti, već s obzirom na mogućnost recikliranja. Toliko im je vremena trebalo da skontaju da dva etnički čista komunalna preduzeća šire neviđeni smrad mostarskom kotlinom. Opet, možda ovdje nije riječ o prevazilaženju etničkog ili vjerskog, već je ponestalo para. Vrag ili šejtan bi ga znao.

Gogolj ne opisuje posprdno tek „gladne Moskalje“. Humor u ovoj knjizi je zasnovan na etničkim i rodnim stereotipima onog vremena. Ljasi su Poljaci koje slobodni kozaci mogu išamarati usred pijanog bunila. Cigani su ukoljice i prevaranti. Židovi trgovci i ugostitelji koji redovito varaju i zakidaju svoje mušterije. Žene su ili oštrokondže koje gotovo jašu krotke muževe ili pak polulude, tihe, uz peć stisnute jadnice. Gogolj, naravno, ne štedi ni tzv. slobodne kozake koje redom opisuje kao pijanice koje su kuražne tek kad se pijani skupe na gomilu a inače prežu od najmanjeg šušnja u noći. Sve ih skupa, kroz cijelu knjigu, povezuje „nečastivi“ kojeg krive za sve svinjarije koje svi skupa čine. Da li bi se danas, u ovom propisanom, politički korektnom, ali tupom svijetu u kojemu je razmišljanje krimen, itko usudio objaviti knjigu kakva je „Soročinski sajam“ jer vrvi nekorektnim stereotipima s pomoću kojih Gogolj izvrgava ruglu kompletno tadašnje društvo.

Takva su bila popodneva u redakciji E-novina i, docnije, u XXZ magazinu, Pera bi nemilice udarao po tastaturi jednim prstom, usplahireno, kao u transu, pogotovu kad bi se nameračio na nekog, recimo na Dragana Drvoseka Đilasa. U nekom momentu, ako smo previše tihi, ustajao bi i prošetao kroz veliku novinarsku sobu i, nervozan zbog činjenice da ga niko ne registruje, izgovorio bi: “Sutra menjam impresum, mislim da bi neki ljudi odavde mogli da se zamisle nad tom činjenicom.” Razgovori s Perom bili su na granici nadrealnog: “Koja reka protiče kroz Banjaluku/Vrbas, valjda znaš.../Zaboravio sam, Ajzenhauer je zakucao i na moja vrata.” Iz tog vremena pamtimo, mlađe kolege i ja, Petrov istinski doprinos novinarstvu, u poplavi nekakvog namah kvazirealnog pristupa: “Druga strana ne sme da se čuje! Šta je druga strana, da pozoveš kapoa i logoraša da daju 'svoje mišljenje' o hrani u konclogoru!”

Ovih sam dana prvi put čuo glas Pavline Radovanović, djevojčice iz kosovskog sela Orahovac i mogu reći da se plašim upotrebe njenog lica u spotu za pjesmu o logoru Jasenovac. U tom strahu sam porušio emotivne zabrane i počeo ovaj zapis ličnom povijesti kojoj sam se zavjetovao na ćutanje. Jer moja iskustva me obavezuju. Moj obzir se ukida pred spoznajom da se neko, makar to bila hip hop družina Beogradski sindikat, drznuo upotrijebiti dijete za svoje patriotske psihoze i etničke strategije. Ono isto kompulzivno prebiranje po zločinima prošlosti, koje sam kao dječak vidio u vidovdanskim maškarama krajem osamdesetih, sad se ponavlja. Jedna nacija se preparira i postrojava pred nevinim čedom. Na poluvremenu utakmice navijačka grla ponavljaju zakletvu za vodiljom u narodnoj nošnji.