Vrijednost nedavno objavljenog romana Vedrane Rudan, a naslovljen je pomalo ironično, pomalo grezo „Doživotna robija“, prije svega u autoričinoj je vještini da lucidno i sugestivno razloži jedan segment novije riječke povijesti. Autorica to čini izlaganjem višegeneracijske ženske priče, pa će čitatelj iz takve knjige – o kojoj bi isprva sudeći po naslovnici mogao pogrešno razmišljati kao o zbirci društveno kritičkih kolumni ili o krimiću, izići opremljeniji jasnijim spoznajama o jednom mitologiziranom gradu pa i jednom idealiziranom vremenu. Kroz fikcijsku optiku Rudan daje historijat tamošnje buržoazije u posljednjih stotinjak godina, a uspijeva joj to koncizno i skoro pa neobavezno. Pripovjedačku nepretencioznost spominjem u najpozitivnijem smislu, jer transgeneracijska priča jedne povlaštene familije nije srećom zamišljena kao masivna saga.

Ono što je magistrala s automobilima napravila podvelebitskom stanovništvu i njihovom polunomadskom stočarstvu, to je jedrilica uz dnevne izletničke brodove učinila Kornatima i Kurnatarima. Mada zvuči pojednostavljeno, nije daleko od istine. Nestanak velebitskih stočara i svođenje na minimum kornatske poljoprivrede i stočarstva svakako je uvjetovano nizom faktora, ali oni uglavnom korespondiraju s modernitetom, ugodnijim životom i napuštanjem stoljetnih životnih obrazaca u smjeru komfora i lakšeg privređivanja. I prije nego li se uroni u knjigu Vladimira Skračića "Kornati kad su bili Kurnati, Intimni leksikon prošlosti arhipelaga" zgodno bi bilo pročitati i onu kultnu Šime Balena "Velebit se nadvio nad more" ili pogledati dokumentarac "Mali svijet: Velebit je velika planina" i iznenaditi se sličnostima.

Rosa Luxemburg je u pravu, a Lenjin je kriv za sve! Ali, možemo li bez nacije i nacionalne države? Ako bismo pokušali sažeti glavne teze knjige Thorstena Mensea „Kritika nacionalizma“ (Mizantrop, Zagreb, 2021, 240 str., s njemačkog preveo Stipe Ćurković), one bi glasile kako nacionalni identitet: 1. dominantno stvara lažno jedinstvo članova neke političke zajednice prikrivajući socijalne nejednakosti; 2. legitimira hegemoniju vladajućih; 3. primarno je instrument isključivanja drugih; 4. jedna od većih povijesnih i sadašnjih grešaka ljevice je inkorporiranje nacije u lijevu ideologiju, umjesto njena rezolutna odbacivanja. Dotična greška nastupila je kada je nasuprot antinacionalnih stavova Rose Luxemburg usvojena Lenjinova ideja o naciji. Međutim, Menseova analiza, iako slijedi trag gore iznesenih teza, puno je slojevitija

„Priče o neskladu“, fikcijske proze Sofije Kordić (Benkovac, 1965), objavljene su još ljetos u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Jesenski i Turk, no dosad, osim upućene moderacije Đurđice Čilić na promociji u Zagrebu, jednog intervjua i jedne kritike, u domaćim medijima, kako se čini, nisu zabilježena druga kritička čitanja. Zbog čega je tako nema smisla nagađati, važno je reći da ovu autoricu treba pratiti, a drugi joj je ovo prozni naslov, nakon fragmentiranog autofikcionalnog romana „Hipofiza u egzilu“ u izdanju beogradskog Arhipelaga iz 2018. godine. Naslov zbirke kaže o čemu su, a evo, otprilike, i kakve su te prozne fikcije kojih je, raspoređenih na stotinu i dvije stranice, ukupno sedam. Opore, trpke, hrapave, peckave, redom sinonimi za načelnu neugodu, što ne znači da isto u stanovitim omjerima ne može biti ugodno.

Posljednjih se godina u nas rijetko dešava da prvo izdanje nekog djela bude rasprodano u manje od dva mjeseca, a da potražnja i dalje postoji, pa treba štampati drugo. Upravo se to desilo autobiografiji Mire Furlan „Voli me više od svega na svijetu“, koju je krajem prošle godine objavila zagrebačka Fraktura. Već sama činjenica da je baš jedna autobiografija postala pravi hit u hrvatskim knjižarama dovoljno je neobična, a kad uzmemo u obzir da se radi o djelu od preko šestotinjak strana, koje je sve prije nego „lako štivo“, a i cijena mu je dosta visoka, sve postaje još zanimljivije. Razloge velikog zanimanja naše publike za memoarsku prozu glumice koja je svojim ulogama obilježila sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije treba tražiti u postulatima žanra u kojem Mira Furlan piše.

Novi, dugoočekivani roman Renata Baretića u jednu ruku opravdava očekivanja odlične proze, no u drugu predstavlja pravo iznenađenje. Od omiljenog „Osmog povjerenika“ (2003.) Baretić je pomno gradio svoj osebujni stil pisanja, koji bi se mogao opisati kao stvarnosna proza s otklonom. „Osmi povjerenik“ tako u realističnu priču ubacuje elemente idealnog i pri tome se poigrava jezikom, što je stvorilo „dobitnu kombinaciju“. No, drugi Baretićevi romani – „Pričaj mi o njoj“ (2005.) i „Hotel Grand“ (2008.) nisu je uspjeli ponoviti. U „Zadnjoj ruci“ koja je objavljena u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Hena.com, autor stvara nešto posve drugačije - roman pun fantastike, čija se problematika bavi odnosom fikcije i stvarnosti. Sve počinje sasvim „prozaično“: sredovječni pisac Zvonko Fidl proživljava kako osobnu krizu izazvanu razvodom, preseljenjem u drugi stan i gubitkom posla, tako i stvaralačku - pisanjem mu naprosto ne ide.